Jedna priča i jedno svjedočanstvo s otoka Hvara
Bilo je to u dane svibnja 1945. kada je mladi student glume, podrijetlom s otoka Hvara, odlučio svoj život nastaviti negdje u Irskoj ili Americi te se uputio za masom iz Zagreba prema Austriji.
Na Bleiburgu su ih ukrcali u vlakove i rekli da idu na „zapad”, ali lokomotiva ih je vratila na „istok”.
Kod Maribora su ih iskrcali, a zatim u kolonama vodili natrag istim putem kao stoku.
Ubijali su ih kako se komu svidjelo, pojedinačno i masovno, iživljavali se nad svima te im se izrugivali. Mladi je glumac propješačio Jugoslaviju.
Vidio je nakon rata ono što nijedan čovjek u ratu nije.
Zaludu je pokušavao objasniti da je on samo student glume.
Za progonitelje je vjerojatno bilo dovoljno što je pohađao hrvatski studij, nosio naočale, bio pametan i htio glumiti u hrvatskom kazalištu. A najveći krimen mu je bio što je htio pobjeći.
Jer čim bježiš, kriv si.
Nakon nekoliko mjeseci vratio se kući na svoj otok gdje je ubrzo preminuo. Podlegao je psihičkim i fizičkim mučenjima.
Govorili su da se razbolio. A bio je mlad i zdrav, na početku svog glumačkog života, željan stvaranja. Nisu mu dozvolili niti da ode od njih i njihove stare države zaogrnute u novo ruho.
Ugasili su njegov život. On je ostao samo jedna od bezbroj nepoznatih sudbina koje su skrivene pod ovom tužnom zemljom koja gubi obličje ljudskosti, a koju gaze oni što su davno izgubili sram ljudski i strah Božji.
• • •
Kao mladi domobrana bio sam zarobljen od strane Jugoslavenske armije negdje u Sloveniji u svibnju te 1945. godine. Rat je bio završio i mi smo se priželjkivali vratiti svojim kućama. Jedne večeri ukrcali su nas u kamione i odveli do neke šume. Noć je već bila pala kada su nam naredili da se skinemo do gola. Bilo nas je mnogo. Ne znam koliko, ali zaista mnogo, jer kamioni su stalno pristizali. Poredali su nas iznad neke duge i duboke jame. Znali smo što se sprema. Mnogi su se molili. Neki su plakali. A neki su molili njih da to ne rade.
U nas su uperili mitraljeze i počeli pucati. Ja sam se bacio unatrag u jamu. Na mene su padali mrtvi ljudi. Nisam se micao. Kada su sve pobacali u jamu, opet su pucali po nama. Ja sam nekim čudom ostao živ. Mirovao sam pritisnut teretom mrtvih tijela. Ležao sam u lokvi krvi. Čuo sam kako odlaze, ali sam i dalje mirovao i šutio. Bila je grobna tišina. Onda sam čuo da je još jedan pored mene živ. Zajedno smo se izvukli iz tog užasa i pod okriljem noći pobjegli. Ostao sam na životu… Uskoro ću umrijeti. Drago mi je što ću imati svoj grob. Nažalost, mnogima se grob ne zna… Nikome o ovome nikad nisam govorio
Foto izvor: Miki Bratanić
