Baština

Posljednji čuvari Agera

Posljednji čuvari Agera

Posljednji čuvari Agera

 

Prije nego sunce prebaci svoje zrake preko Biokova i ponovno otkrije raskošnu ljepotu otoka Hvara, niz popločane poljske putove čuju se kopita magaraca i mula, zveket mašklina i motika, te sneni razgovor, vrijednih težaka. Ranom zorom prenose oni iz svojih sela dnevni život u drevni Ager. Suvremenim rječnikom rečeno za njih je Ager svojevrsni dnevni boravak, u kojemu se umjesto s televizijom, radijom i kompjuterom, druže s lozom, maslinom i smokvom. Njihov surround je uistinu multimedijalan, od mirisa, boja i zvukova, sve je ispunjeno i usklađeno onako savršeno kako to priroda već umije. Naravno, danas su maškline i motike zamijenili strojevi, a magarce i mule auta, ali ono malo težaka što je ostalo, nije promijenilo svoj odnos prema polju.
Kada su drevni Grci naselili otok Hvar, njegov središni i ujedno najplodniji dio isparcelizirali su prema svojim standardima i pretvorili u poljoprivredno urbanu Horu ili Ager. Od tadašnje izvorne virtualne parcelizacije, koja je zapravo činila samo okvire pojedinih unutarnjih prostora, pa sve do danas, vrijedne su težačke ruke uređivale i iscrtavale konture mikroparcela, slaganjem kamenih gomila, u nastojanju da se dobije plodna zemlja.
Zapravo su te gomile dale potpuni raster te uobličile Ager u veliki otvoreni atelier  zidane umjetnosti. Specifično za ovu umjetnost jest što se stvarala generacijama i zapravo nikada nije bila završena, a uvijek je bila suvremena. Svaka nova generacija dala bi svoj doprinos u stvaranju čipke gomila i suhozida bilo za ograđivanje međaša, ili za prosto odvajanje od vrijedne zemlje.
U onim zlatnim vremenima hvarskog vinogradarstva, svaki je pedalj Agera bio uređen bolje nego ijedan vrt ili okućnica u nekom od priobalnih mjesta. U onim predjelima u kojima zemlja nije bila bogata za vinovu lozu, obitavali su maslina i smokva. Gotovo da nije bilo polja koje nije imalo malu kamenicu ili bunar, a ona veća su imala i svoje kamene kućice u kojima bi se često okupljali na odmor i ručak.
Ager je uistinu bio cjelodnevni boravak težacima koji bi se tek sa zalaskom sunca vraćali u svoja sela na počinak. Ne samo da su se uređivala polja nego su se uređivali i putevi, oni glavni tj. veliki, kao i oni sporedni tj. manji. Može se slobodno reći da je zlatno doba hvarskog vinogradarstva bilo i zlatno doba hvarskog Agera. Ne samo da je plijenio svojim izgledom raskošnog đardina, već je bio ispunjen životom, ljudima koji su svakodnevno živjeli s njim i u njemu, od izlaska sunčanog do zalaza. U to je vrijeme od Agera i u Ageru živjela većina tadašnjeg pučanstva središnjeg dijela otoka Hvara.
Kako je zlatno doba vinogradarstva gubilo svoj sjaj, tako je i Ager polako gubio svoju raskoš. Vinogradi su zapuštani, putevi sve teže bivali prohodni, sve je manje bilo tovara i mula čija su kopita odzvanjala ujutro i u večer, kao i pjesme vrijednih težaka. Bunari su vremenom presušili, a vrata od starih kamenih kućica već davno su zatvorena. Ne samo da je Ager gubio svoj vanjski sjaj, nego je iz njega nestajao onaj svakodnevni život.
U nedostatku čovjekova prisustva i njegovog rada, priroda polako svojim plaštom prekriva sve ono što su ljudske ruke stvarale generacijama. Višestoljetno filigransko urešavanje gubi se i nestaje prekriveno bršljanom, kupinom, trnjem i sve više borom. Nekom neupućenom prolazniku taj zeleni koloplet možda izgleda naočit i umirujući, ali zapravo od njega skriva čitav jedan napušteni svijet. U tom svijetu svaka gomila ima svoju priču, pamti imena onih koji su je slagali, u njezinom se hladu odmarali i pričali svoje priče.
Svaki komad probrane zemlje pamti svoju lozu, maslinu, njihove plodove, te često još uvijek čuva njihove korijene koje bi uz malo ljudskog truda ponovno pustili svoje mladice.
Svaki puteljak pamti one koji su ih nekada čistili i držali prohodnim, te svakodnevno njime hodočastili polje.
Taj neupućeni prolaznik ovako tek prolazi pored nečeg što nijedan turistički vodič ne može opisati. Tek kada vatra ponekad pokaže svoju snagu, te izgori dio prirodnog pokrivača, na tim mjestima otkriju se pocrnjeli rukopisi težačkih ruku u zemlji i kamenu. Otkrije se čitav smisao Agera; zbog čega je nastao, kako se uređivao i tko su bili oni koji su ga najvjernije služili.
Ipak se može reći da i danas ljudi zaviruju pod navedeni plašt, otkrivaju izgubljeni svijet, prepoznaju njegovu vrijednost i pokušavaju ga držati živim. Stare kamene kućice ili pojate i danas imaju isti patinasti sjaj, te pozivaju ljude u podne u hlad. Odavno zaboravljene masline i smokve spletene bršljanom, još uvijek imaju snage davati plod od kojeg se živi, a loza premda oslabjelih trsova u jematvi nudi slatke plodove čiji se sokovi spremaju postati ono bez čega se ne može; vino. A ničeg od navedenog ne bi bilo bez ljudskog rada, teškog rada težaka.
Tek iz visine može se najbolje uživati u toj umjetničkoj simbiozi zemlje, kamena i čovjeka, koja se još uvijek živa, zahvaljujući ljudskom radu, kojeg je nažalost sve manje.
U svakom godišnjem dobu ta percepcija će biti drugačija, svaki put ćemo moći uživati na poseban, drugačiji način.U proljeće će nas odmarati zelenilo vinove loze, koja se pak u jesen pretvara u paletu smeđih tonova. Zimi se ističu nijanse svježe, tek prokopane zemlje, a ljeto donosi pravu čaroliju boja lavande i ruzmarina.
Vrijedni hvarski težaci bili su i ostali najvjerniji, posljednji čuvari drevnog Agera, njegove sluge i  njegovi gospodari, stilisti i visažisti. Ako oni sklope svoje oči, UNESCO, pod čijom je službenom zaštitom to Starogradsko polje, moći će samo nijemo promatrati kako ga priroda ponovno uzima pod svoje krilo.

Posljednji čuvari Agera
Posljednji čuvari Agera
 

Dalmatinska spiza

Dalmatinska spiza – Hrvatski izvor zdravlja
Baštinu ili nasljeđe najčešće vezujemo s nekakvim materjalnim oblicima kao što su polja, kuće, obiteljska blaga ili u nekim slučajevima nematerjalnim, kao što su zanati, običaji, vještine, a koji se prenose iz jedne generacije na drugu, pa samim time čine neku vrstu tradicije. Hrana kao pojam rijetko se spominje kao baština ili nasljeđe, a samo ponekad kao tradicija. Naravno to je točno ako hranu promatramo samo kao nešto materijalno, kao nekakvu potrebu za preživljavanjem, ili pak kao nešto nematerijalno u obiku tradicijskog načina spremanja. Međutim ako hrani dodamo dimenziju užitka, ne samo užitka konzumiranja nego i pripremanja, ako u njoj prepoznamo mirise prošlosti i trenutke djetinjstva, ako u njoj vidimo lica onih koji su je nekada davno utjelovljavali i koji su nam ostavili tajne pripravaka, onda hrana postaje i baština i nasljeđe i tradicija. Ona postaje „spiza“.
Njena vrijednost ne ogleda se u veličini teće u kojoj se sprema, niti u veličini kuhinje, ne ogleda se čak ni u sastojcima, ni u dodacima, ni u aranžiranju stola, ni po uzvanicima. Njena najveća vrijednost je u onom najuzvišenijem; u ljubavi. U ljubavi čuvanja tradicije, baštine, nasljeđa, u ljubavi pripremanja najjednostavnijih sastojaka u najmanjoj teći, iz koje ćemo podijeliti slast s najbližima. Dalmatinska spiza je jednostavna, lako se i brzo priprema, ne zahtjeva skupe sastojke, a iznad svega je zdrava. Upravo naglasak na taj zdravstveni aspekt je u današnjem suvremenom svijetu od posebnog značaja. Konzumiranje zdrave hrane u opuštenom ambijentu, sa prijateljima i rodbinom, najbolji je recept za miran, skladan i zdrav život.
Dalmacija hrani dodaje onu višu dimenziju; nudi čovjeku užitak, a ujedno i lijek bez nus pojava.
Pjat spinata, kuhanog u vremenu očenaša, zalivenog maslinovim uljem i malo limunovog soka, uz domaći kruh i čašu vina, „tri puta tjedno“ na večer, najbolja je terapija bez recepta koju čovjek može priuštiti lako i jeftino.
Dalmatinska spiza hrvatski je izvor zdravlja, poslužena na oltaru priča prošlosti, u kojima se oživljavaju memorije i uspoređuju nekadašnja vremena, stoji kao svojevrsna pokaznica, kojoj se klanjaju svi oni željni misterije i tajne sposobnosti velikog užitka pripravljenog u maloj teći.
Veliko je u malom! To je Dalmacja. To je Hrvatska.
Lešada, gregada, marinada, pašticada, gradelada, zvuče kao stihovi neke pjesme, a uz note brujeta i buzare, to je glazba, to je umjetnost malog čovjeka, malog naroda i male zemlje za velike gušte. A pjesma i glazba dio su našeg identiteta, naš genetski kod, naša prepoznatljivost, vezivno tkivo koje nas drži zajedno, koje nas čini klapom. Spiza je dakle u temelju našeg postojanja i našeg načina života.
Čuvajmo stoga našu baštinu, nasljeđe i tradiciju kuhinje naših starih, jer u njoj je mnogo više od hrane; u njoj je smisao življena.

Dalmatinska spiza
Običaji Velikog tjedna

Veliki tjedan

Tjedan velikih osjećaja i velikih sjećanja

 

Svake godine kada se približava Veliki tjedan u meni se bude neke posebne emocije i naviru sjećanja iz albuma memoriranih slika uspomena običaja vezanih za te dane ispunjene velikim događajima. Na poseban način smo s Velikim tjednom povezani mi, koji imamo privilegiju da smo odrasli na otoku Hvaru, u njegovom središnjem dijelu u kojemu se između šest mjesta Vrboske, Jelse, Pitava, Vrisnika, Svirača i Vrbanja već stoljećima odvija tradicionalna procesija „Za križen“, ali i u kojima su se održali već drugdje gotovo zaboravljeni paraliturgijski obredi Velikog tjedna.

Mi smo živi svjedoci čuvene papine rečenice „Ovdje povijest ne šuti“, te svjedočimo o neizmjernom bogatstvu kulturnog sakralnog nasljeđa koje su nam ostavili naši preci, a koje je sagrađeno u vremenima, kada je prehraniti obitelj trebao biti jedini životni cilj.

To nasljeđe ima nekoliko aspekata, ali one emocije koje me obuzimaju bivaju pobuđene zvukovima pjesama starih pučkih pjevača koje odzvanjaju stoljetnim kamenim pragovima i balaturama crkvenim. Psalmi, štrofe, molitve, plačevi, antifone, blagoslovi i zazivi svojim porukama opominju i podsjećaju na ljudsku muku i patnju kroz vjekove. Iz grla čvrstih težaka zbijenih u koru ti napjevi prodiru u srž duše slušatelja, te izazivaju poštovanje i poniznost.

 Stihovi lamentacija proroka Jeremije, Zaharijine zahvale, Davidovih psalama, te Gospina plača, ne ostavljaju ravnodušnim nikoga, a svojom suvremenošću i svevremenskim značenjem potiču nas na razmišljanje o smislu života, tragediji ponavljanja grešaka i našoj budućnosti.

Sveti Augustin je rekao; „Tko pjeva dvostruko moli“, pa se za pučke pjevače može reći da su se svojim pjevanjem za života dovoljno namolili, a sigurno su i druge potaknuli na molitvu, te tako zaslužuju vječni život.

Bilo bi lijepo kada bi im i na ovom svijetu netko sagradio nekakav spomenik koji bi osigurao vječnu uspomenu na ono čega u budućnosti više neće biti.

Naime, pjevači stare, polako odlaze na onaj svijet, a dolaze mlade generacije svećenika i pjevača koji zaboravljaju staro i prihvaćaju novo, pa se napjevi gube i padaju u zaborav.

 Sakralna glazba sve se više unificira pa se u našim mjestima izvode isti napjevi kao i u velikim gradovima ili u drugim državama.

 Veliki tjedan u Hrvatskoj bio je vjerovatno najveći festival glazbe na svijetu u kojem je sudjelovalo svako i najmanje mjesto sa svojim jedinstvenim napjevima. Pa čak i ona mjesta udaljena svega nekoliko kilometara imali su samo naizgled slične napjeve, desetljećima ili stoljećima uglađivane specifičnostima lokalnih pjevača.

Za prolivenim mlijekom kažemo da ne treba žaliti, ali svakako trebamo žaliti što naša djeca neće imati priliku okusiti ljepotu tog majčinskog mlijeka kojeg više nema. Ti napjevi sada su samo dio sjećanja starijih generacija, koji ih nisu u mogućnosti prenjeti na ove mlađe, tako da oni i neće biti svjesni čitavog jednog bogatstva na koje bi i te kako trebali biti ponosni.

 Oni najstariji pjevači prepričavaju korizmeno vrijeme u kojem se u vinogradima čula pjesma težaka koji bi se u vrijeme odmora skupili zajedno i probali koju štrofu ili psalam.

Upravo su te sakralne pjevačke utjehe u težačkom ambijentu polja ili konobe bile podloga za ono što danas zovemo klapska pisma, te bi tim više trebali uvažavati i poštovati pučko pjevanje kao baštinsku jaslicu ne samo Dalmacije nego i čitave Hrvatske.

 Veliki tjedan kao svojevrsna glazbena kruna polako blijedi, njeni se biseri rasipaju, pa ostaje samo vjera i nada da će bar malo njenog sjaja ostati sačuvano kao podsjetnik na neko vrijeme u kojem su ljudi iz ničeg stvarali nešto, te u kojem je pjesma značila život, premda život nije bio pjesma.

Običaji Velikog tjedna
Veliki tjedan