Priručnik za život u Hrvatskoj

Ne spominjite Jugoslaviju uzalud

Miki BratanićBlog#jugoslavija
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, , , , , , ,

Ne spominjite Jugoslaviju uzalud

U hrvatskome vremeplovu kojim se često vraćamo unatrag, ono što posebno zabrinjava jest kontinuirano i uporno javnopolitičko i medijsko uzgajanje lošeg odnosa prema Hrvatskoj, a simpatija prema Jugoslaviji. Tolika je želja prisutna da se na bilo koji način naruši svaka dobra i pozitivna slika o Hrvatskoj i da se prikazuje ona loša i negativna, dok se u isto vrijeme na sve moguće načine sakriva sve ono loše i negativno iz vremena Jugoslavije, a ističe isključivo ono dobro i pozitivno.

To je film koji smo već gledali, kroz više generacija.

Već viđeno, reklo bi se, ponavljanje povijesti, i to vrlo opasno.

Zato sam odlučio posvetiti prvo poglavlje Priručnika za život u Hrvatskoj upravo našem odnosu prema Jugoslaviji, jer ako to nismo u stanju riješiti, onda nam je sve drugo zaludu.

Počet ću od sebe.

Meni je u Jugoslaviji bilo dobro. Bilo mi je odlično. Mogao bih naći milijun razloga za to. Dovoljan bi bio onaj jedan, a taj je da sam bio mlad. Ali zbog milijun i jednog razloga NIKAD neću reći lijepu riječ o njoj. NIKAD. Pogotovo zbog onog JEDNOG – zbog poštovanja prema mrtvima koji su stradali pod

njezinim simbolima u više navrata: nekad davno pred očima naših djedova od Bleiburga do Bitole, pa za vrijeme njezina trajanja pred očima naših očeva od Golog otoka do Lepoglave, i nedavno pred našim vlastitim očima, od Vukovara do Dubrovnika.

Treba li nešto više?!

Kada bih prešao preko toga, bio bih i sam mrtav.

Mrtav u duši.

Otkuda izvire ta čovjekova želja da stane u red za vlastitu eutanaziju duše?

Otkuda snaga za preskakanjem tolikih tragedija zbog susreta s vlastitom povijesnom zadovoljštinom?

Da je na moju Hrvatsku ispaljen samo jedan projektil sa simbolom Jugoslavije, trebalo bi mi biti dovoljno da se toj Jugoslaviji zahvalim na svemu, zauvijek. Nažalost, ispaljeno ih je mnogo više od jednog.

Razarač Split upisao se u povijest čovječanstva kao jedini brod koji je razarao grad čije je ime nosio.

Pod simbolima Jugoslavije napadao je moj Split. Grad u kojem sam rođen.

Jugoslavenska narodna armija razarala je moju zemlju I ubijala narod. Moj narod.

I zato bi svakoga normalnog čovjeka obilježja i simboli Jugoslavije trebali vrijeđati. Jer su nečovječni.

Ne traži se od čovjeka da izbriše vlastitu memoriju, već da se prilikom javnog uživanja u sjećanju na Jugoslaviju sjeti onih kojima je ona uskratila život i koji danas nemaju sjećanja.

Samo to se traži.

Zar je to tako puno?

Uostalom, pa nije Jugoslavija sijala smrt samo u Hrvatskoj i nanosila rane samo hrvatskomu narodu.

Imam mnogo poznanika, suradnika i prijatelja na prostoru bivše Jugoslavije i vjerujem da svi oni dijele moje mišljenje. Jednostavno zato jer su ljudi.

Zanimljivo je da upravo uživatelji sjećanja tog „lijepog vremena” ne bi mogli ni zamisiti da netko uživa u sjećanju na neko drugo vrijeme prije toga. Kao što ih iritira i prekomjerno uživanje u ovom današnjem vremenu koje je došlo. Jer to očito nisu njihova vremena. To nije Jugoslavija.

Sve je to jedno veliko neljudsko licemjerje i egoizam.

Ali i dvostruki kriteriji, jedan od jasnih oblika nepravde.

Ako mi ne brinemo za druge, jer je nama bilo dobro, onda bismo trebali dozvoliti da ni naši političari ne brinu za nas, jer je njima dobro. Ne bismo ih trebali kritizirati.

Ako se mi okrećemo budućnosti i zaboravljamo povijest, trebali bismo i njima dozvoliti da se okrenu budućnosti i da zaborave povijest u kojoj netko od nas nije primio plaću prošla tri ili četiri mjeseca.

Bismo li trebali? Ili ipak ne?

Ustanovimo u našem društvu napokon jednake kriterije za sve, kao temelj za pravednije življenje.

Poštujmo druge. Uvažavajmo tuđe osjećaje.

Ali sve i svačije, a ne samo neke i nečije.

Započnimo s tom praksom što prije. Počnimo od sebe.

A koliko nam je u Jugoslaviji stvarno bilo dobro, komu je sve bilo dobro te zašto neki i danas žale za tim dobrom, napisat ću u jednom od sljedećih članaka. Neće biti zaludu.

Foto izvor: Gradski muzej Vukovar

Autor: Vladimir Červenka
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, , ,

Krivo srastanje

U procesu rastave od Jugoslavije nama su pripala sva njezina djeca u Hrvatskoj, a alimentaciju plaćamo mi.

Svaka vlast za lakše i jednostavnije vladanje uvijek nađe podobne ljude među narodom. Uvijek i svugdje. Pogotovo ona tuđa vlast. Nije hrvatski narod izuzetak. Mnogi su Hrvati kroz stoljeća živjeli od tuđeg kruha i radili ono što im je netko drugi rekao. Što god je čovjek gladniji ili pohlepniji, to mu je od kruha više potrebno i spreman je učiniti sve da bi do njega došao.

Kruh je, naravno, simbolika. Zato svaka vlast nastoji uvijek osiromašiti što je više moguće potlačen narod i onda u njemu lako naći gladne ili pohlepne.

Gotovo čitavo zadnje stoljeće Hrvatima se kruh pekao u glavnom gradu Jugoslavije, u Beogradu. I nije Beograd žalio brašna za nahraniti one koji su htjeli služiti. Bilo ga je za sve.

Trebalo je biti samo poslušan.

Poslušnici su bili tako siti i zadovoljni. I narod je bio zadovoljan. Ne baš sretan, ali relativno zadovoljan. Pogotovo nakon 1945. jer je nekima tada sve oduzeto, neki su završili u jamama, neki u zatvoru, pa je biti živ i zdrav bilo zadovoljavajuće dobro.

Vrijeme je prolazilo, rat se zaboravio, jame su se sakrile, strah je otjerao pamćenje; vlast se osigurala, stega je popustila, a kruha je polako bilo za sve. Skromnomu narodu više od kruha i ne treba. Pogotovo ako je do kruha lako doći, bez mnogo rada. A Beograd je bio dobar. Nije se u njemu mijesio samo kruh, već i mišljenje, i strategija, i politika, i sve. Tako da Hrvatima nije trebalo ništa misliti, zapravo, bilo im je bolje ne misliti. I nisu mislili.

Kako bi se očuvao taj idealan ovozemaljski život, trebalo ga je paziti od vanjskog i unutarnjeg neprijatelja. U tome su ključnu ulogu imali doušnici.

Mali, sitni, sitničavi ljudi koji u životu ništa nisu postigli, bili su idealni za ove uloge. Kako je paranoja za vlastitu fotelju uvijek veća od fotelje, pa su u strahu velike oči, doušnika je moralo biti. I bilo ih je. Imali su istančan vid i sluh pa su i u najdubljoj šumi ili podzemlju mogli vidjeti ili čuti neprijatelje. A državni neprijatelj broj jedan bili su, naravno, ustaše, premda su bili rjeđi od čovječje ribice. I tako su od ustaša živjeli mnogi, i to dobro, pa se navukli i navikli.

Za napredak i karijeru onih s malo škole i ambicioznih, trebalo se samo učlaniti u stranku, tadašnju partiju. Bila je samo jedna pa se nije moglo pogriješiti. Kompletan javnopolitički i ekonomsko-gospodarski život zahtijevao je taj mali detalj: imati crvenu partijsku knjižicu.

A kada je krajem osamdesetih godina ponestalo brašna u Beogradu i kada su se tamo pojavili neki novi vođe sa starim parolama, hrvatski političari shvatili su da kruha više za njih neće biti i da trebaju kruh početi mijesiti sami. I tako je nastao kruh naš svagdašnji (u isto to vrijeme započeo je napad na Hrvatsku. Napali su je oni kojima se nije svidjela ideja samostalne pekare. Nekima od naših to je jako odgovaralo, ali to je već posebna tema).

Kada je, dakle, ranih devedesetih rođena država Hrvatska, u gotovo svim njezinim institucijama, od obrazovnih i kulturno-znanstvenih pa sve do tajnih službi, ostali su mnogi s onom crvenom knjižicom u džepu. Mnogi poslušnici koji nisu do svojih položaja došli po sposobnosti, već po staroj podobnosti,

zasnovanoj na poslušnosti, a tu paradigmu nastavili su prakticirati i dalje. I onako usput po inerciji i navici nastavili su tlačiti i crpiti narod. Ovaj put svoj narod iz pozicije vlasti. U tome i jest dobar dio problema ove zemlje.

Još jedan, onako baš dobar problem ove zemlje jest ona navika na lagodan život doušnika. Kada se čovjek navikne na lagodan život ili ako se u obitelji uvjeri u takav oblik življenja, teško prihvaća neki pravi posao. A i ne zna za drugo. U Hrvatskoj je ostao nemali broj onih koji su jeli doušnički kruh. A on

je kao genetska droga.

Bruno Bušić izrekao je proročanstvo u kojem predviđa rađanje Hrvatske krvavih gaća, ali i suočavanje s krađom od strane „naših”. Znao je taj pametan čovjek očito što će se dogoditi i kako. Znao je i tko su ti „naši” koji će biti u prilici krasti kada se prilika pruži. Znao je dobro jer su mu ti „naši” vrebali

petu čitavog života i bili dobro plaćeni za to.

I čovjek se mora zapitati, onako bezazleno: a gdje su ti „naši” sada? Tko ih plaća? U kojim foteljama sjede?

Danas imamo više agencija i udruga civilnog društva nego pola zemaljske kugle. Svi primaju plaću, promatraju i izvještavaju.

Ili kako se to moderno kaže, „monitoring” i „reporting”.

Idealna mjesta za osiguravanje kontinuiteta zaposlenja poslušnika i doušnika te njihovih istomišljenika i nasljednika. Naravno, nama su kao i svakom društvu potrebne takve institucije I NIJE ih namjera stavljati sve zajedno u negativan kontekst, ali bilo bi lijepo jednom vidjeti tko sve u njima „radi”, koliko ih ima te jesu li nam stvarno sve od njih nužne.

Vjerojatno su u tim institucijama na poseban način dobro plaćeni oni koji šalju izvještaje u inozemstvo, a najbolje oni koji i dalje pronalaze unutarnje neprijatelje, odnosno osluškuju tekstove pjesama naših pjevača tražeći u njima nešto ustaško. „Moj dida i ja, drugo vrijeme – ista sudbina”.

Teško ćete naći neku od tih institucija u kojoj su dobre plaće da se bavi istraživanjem masovnih terora i zločina počinjenih pod simbolima Jugoslavije. Ili zaštitom i pomoći žrtvama tih terora i zločina, kao što su naprimjer silovane žene. Ili one ubijene i zaklane pred svojom djecom. Teško. Možda i nikako. To je prepušteno volonterima i amaterima, političkim jezikom nazvanim, „marginalcima” ili „luzerima”. Neka to oni promatraju. I tako je u svemu.

Generacijama stvaran mentalitet sada nam dolazi na naplatu na računima ogromnog državnog aparata u kojem je svega i svačega. Moramo ga svi hraniti. Narastao je i nabujao. Kao nekad. I gore. Primio i uposlio mnoge one s perona krivog srastanja te dodao nove. Današnjim jezikom rečeno, uhljebio ih.

Nisu u prilici uhljebljivanja u ovoj novoj Hrvatskoj bili nikakvi ustaše, kako se to pokušava prikazati, jer su pobijeni prije tri četvrtine stoljeća ili zbrisani s lica javnopolitičke scene. Niti su u prilici bili oni komunisti i partizani koji su se borili za prava čovjeka jer su izginuli kroz čitavo stoljeće upravo u toj poštenoj borbi za ideale. Na poziciji su bili i ostali oni poslušnici i doušnici nadojeni kvascem bivšeg državnog aparata te njihovi miljenici nove generacije sa sposobnošću metamorfoze i mimikrije, prilagodljivi svim sustavima isključivo za svoje vlastito dobro, genetski nenaviknuti na hrvatsko postojanje.

Treba samo zaviriti u biografije naših najistaknutijih javnopolitičkih osoba od stvaranja države Hrvatske do danas. Od prvog predsjednika, potpredsjednika, do najzastupljenijih medijskih djelatnika, naročito novinara-kolumnista. Samo kratkim pregledom lako je zaključiti kako su im svima „komunizam” i „Jugoslavija” zajednički nazivnici, a oficirska škola izvor znanja i svjetonazora.

U procesu rastave od Jugoslavije nama su pripala sva njezina djeca u Hrvatskoj, a alimentaciju plaćamo mi. Svi mi.

I ne zna se što je gore: činjenica da su neka od njih bili članovi jugoslavenskih tajnih službi koje bi po svakom ljudskom kriteriju trebale danas nositi predznak „zločinačke”, ili činjenica da te službe danas nemaju takav predznak.

Možda sve te spomenute djece i nema toliko mnogo, ali zauzeli su mnoge važne položaje.

Zato i jesu u mogućnosti preko svojih medija ponavljati iste one priče koje su slušali naši djedovi, a kojima skreću pažnju sa sebe i s pravih problema na one marginalne ili nepostojeće.

NIJE smisao ovih navoda negativno konotirati svakoga iz bivšeg sustava, već ukazati na paradoksalnost kontinuiranog medijskog zastrašivanja javnosti s podivljalom desnicom i ustašama, pored svega navedenog.

Kada čovjek, lišen pravih informacija i istine ovo dovoljno dugo sluša, a sluša čitavo stoljeće, počne vjerovati. Ako bi samo malo promislio, shvatio bi što je istina. Ali mi smo genetski

modificirani u mišljenju. Mi ne mislimo. Ne volimo misliti.

Bojimo se vlastitoga mišljenja. Draže nam je da drugi misle za nas. I to je možda veći problem od svega gore napisanog. To je prostor u kojem Hrvatskoj treba ozbiljno ulaganje. Investicija u izgrađivanje vlastitog znanja.

Jer onog trenutka kada oni koji emitiraju povijesne floskule budu shvatili da javnost zna istinu te da je sposobna sama misliti, neće više imati interesa ni motiva ponavljati ih. Znat će da im javnost više ne vjeruje.

Izgubit će povjerenje – ono svojih birača. Izgubiti povjerenje birača značilo bi izgubiti i vlast. A to je zadnje za što su spremni.

 

Foto izvor: Gradski muzej Vukovar

Autor: Vladimir Červenka

 
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, , , , ,

Hrvatski labirint laži i ideologija zvana jugoslavenizam

Labirint laži njemački je film koji govori o javnopolitičkim opstrukcijama suočavanja njemačke javnosti sa zločinima nacizma.

Desetljeće nakon završetka Drugoga svjetskog rata tisuće onih koji su u nacizmu okrvavili ruke, integrirali su se u sve pore društva, od obavještajnih, gospodarskih do političkih, pa je svako nastojanje otkrivanja pune istine užasa nailazilo na prepreke. Svima je bilo lakše okrenuti glavu i „okrenuti se budućnosti“, a mnogobrojne žrtve morale su se suočavati sa svojom poviješću, svakodnevno susrećući svoje zločince. Nitko nije želio kopati po vlastitoj prošlosti jer su mnogi bili dio toga mračnog vremena, pa je kopanje moglo dovesti do vlastitih korijena i sramote. Zato je šutnja bila blago. Sve dok se krajem pedesetih nije okupila mala grupa mladih ljudi koji su preskočili prepreke vlastitih obiteljskih tereta prošlosti i odlučili istinu o zločinima nacizma staviti pred lice njemačkoga naroda. I lavina je krenula. Suđenja koja su uslijedila i osude koje su donesene sigurno nisu obuhvatila ni manji dio svih koji su bili u toj zločinačkoj mašineriji, ali suđenje je postiglo potpuni cilj: okrenulo je glavu njemačkomu narodu, otvorilo je njegove oči, suočilo ga s istinom i činjenicama.

Povukao sam paralelu s našom hrvatskom svakodnevicom, ali ne s opstrukcijom suočavanja hrvatske javnosti s nacističkim, fašističkim ili ustaškim zločinima, jer u Hrvatskoj na našu sreću više nema nacista, fašista ili ustaša koji bi to mogli raditi (premda se mnogi političari i njihovi medijski istomišljenici nadljudskim naporima trude izmisliti ih), već s opstrukcijom suočavanja hrvatske javnosti sa svojom komunističkom prošlošću koju i danas rade nasljednici komunističke ideologije.

Treba naglasiti da se u Hrvatskoj, pored zločina komunizma, sakrivaju od javnosti i zločini četništva te sve ono negativno i od jednih i od drugih. Pogotovo ono negativno učinjeno spram Hrvatske i Hrvata. A zajednički nazivnik komunizmu i četništvu je Jugoslavija.

Možda bi zato „jugoslavenizam” bio pravi termin jedne ideologije koja vlada na „ovim prostorima”, a s kojim bismo se trebali suočiti i koji bi trebalo prosuditi.

Jugoslavenizam!

Četvrt stoljeća nakon stvaranja države Hrvatske očito je da jugoslavenski mentalitet u Hrvatskoj nije povijest te da raspad Jugoslavije nije značio i raspad komunizma i četništva, pogotovo one njihove komponente koja je zatirala hrvatsko. Zapravo, stječe se sve više dojam da se ni Jugoslavija nije raspala.

I danas mnogi žive dobro na račun blaćenja svega što je hrvatsko, po istom ključu kao što su to nekada radili njihovi prethodnici. Isti recepti iz oba rata ponavljaju se na jednak način:

sakrij istinu – istakni laž. A kada se to radi dovoljno dugo, onda su rezultati zajamčeni.

Raspodijelivši se na dvije strane političke scene, lijevu i desnu, stara se jugoslavenistička oligarhija zaogrnula dvjema svetinjama – antifašizmom i domoljubljem, te ih licemjerno zloupotrebljava zavaravajući već izvarani narod, koji je prihvatio poziv na „zaborav povijesti“. Naravno, mnogi koji pozivaju na zaborav povijesti ne zaboravljaju onaj dio koji njima odgovara, a u kojemu je laž, već ga i dalje uporno ponavljaju naočigled naroda, koji nije sposoban upaliti svjetlo i provesti vlastitu „lustraciju“.

Nema nikoga tko bi racionalno i objektivno suočio javnost s istinom koja glasi: hrvatski narod osjetio je zla svih ideologija i režima: fašizma, nacizma, komunizma i četništva, ali se nažalost isključivo govorilo o ustaštvu kao problemu. Nažalost, nikoga nema da otkrije plašt laži i ukaže na istinu koja se ispod njega skriva. Nažalost, jer hrvatski narod je participirao i u antifašizmu i u domoljublju, pa na to treba biti ponosan, a ne može jer su laži izmiješane s istinom i zagađuju volju za ponosom.

Usprkos navodnim medijskim slobodama, naša javnost ne zna istinu o zločinima jugoslavenizma, odnosno komunizma i četništva, već i dalje konzumira one laži koje su se desetljećima plasirale i nudile kao univerzalna istina, a u kojima se ističu ili umnožavaju samo fašistički, nacistički i ustaški zločini te istodobno prikrivaju ili umanjuju oni jugoslavenistički.

A u čemu je razlika između njemačke i hrvatske opstrukcije? U čemu je razlika između ljudi koji opstruiraju istinu? U čemu je razlika između ovih zločina? U čemu je razlika između ovih istina? U čemu je razlika između Nijemaca i Hrvata koji okreću glave?

Komunizam je najveće zlo u povijesti čovječanstva – i to pokazuju brojke. Kineski komunisti ubili su, prema procjenama međunarodnih instituta, 65 milijuna Kineza, što je deset puta više nego što su nacisti, fašisti i njihovi pomagači zajedno ubili pripadnika židovskoga naroda. Ruski komunisti ubili su

milijun Židova. Najdulju bodljikavu žicu u povijesti čovječanstva kojom su opasani ljudi, podigli su i po njezinim tragovima kasnije izgradili zid upravo komunisti u Berlinu kako bi zarobili ljude u komunističkoj „demokraciji“, u njihovom „koncentracijskom logoru“. O zločinima komunizma u Hrvatskoj objavljeno je, prema mojim spoznajama, gotovo 200 knjiga, a ona o komunističkim zločinima samo u Dalmaciji, sadrži gotovo 800 stranica.

A četnički zločini dva puta su se u povijesti ponovili na tijelu hrvatskoga naroda. Dva puta. I to drugi put nedavno, pred našim očima. Vrlo krvavo i okrutno.

Mnoge povijesne činjenice, nažalost, hrvatskoj javnosti nisu prezentirane, već su sakrivene, a ne postoji kritična masa koja bi hrvatsku glavu okrenula prema povijesti i otvorila joj oči, pa je ona danas podijeljena do boli na svim razinama – jer u temelju našega društva nedostaje istina.

I zato je Hrvatska, za razliku od Njemačke, tamo gdje joj je i mjesto: u blatu vlastite povijesne laži u kojoj se valja i ne može iz nje izaći i krenuti u istinsku budućnost.

Suđenja u Hrvatskoj nije bilo ni za komunizam, ni za četništvo, ni za Jugoslaviju. A ti su zločini neizmjerni.

Sudski proces o kriminalu na državnome nivou i ubojstvu kojim se zataškao taj kriminal iz vremena Jugoslavije, vodio se pred njemačkim sudom.

Ne pred hrvatskim, nego pred njemačkim sudom, daleko od očiju hrvatske javnosti.

A koliko su se naši političari opirali i tom njemačkom sudskom procesu i izručenju optuženih, dobro nam je poznato.

Nisu tada primijenili parolu: „Locirati, uhititi, transferirati”.

I što drugo zaključiti, nego da je stogodišnje bivanje hrvatskih javnopolitičkih djelatnika pod Jugoslavijom te služenje četništvu i komunizmu, stvorilo logičan sukob interesa. Previše je onih utjecajnih koji su imali interesa od jugoslavenizma.

Generacijama. Njima je draže o Jugoslaviji govoriti lijepo, a o Hrvatskoj ružno, te žaliti za jučer, a rugati se svemu danas. Njima bi istina o komunizmu i četništvu poremetila idilu jugoslavenizma.

I zato se ne događa ništa, i to ne samo na području suočavanja s povijesnim istinama.

To je na duši onih kojima je to bila ljudska i građanska dužnost i koji su bili plaćeni da to naprave. Tisuće žrtava komunizma i četništva u Hrvatskoj umrlo je gledajući svoje zločince kako se mirno šeću ovom zemljom i – što je najgore – ti zločinci i njihovi ideološki nasljednici jugoslavenizma participiraju u institucijama ove zemlje.

Preskakanjem ovih povijesnih istina, a ponavljanjem povijesnih laži, srušila se moralna društvena osnovica, relativizirao ljudski život i pogazilo dostojanstvo.

A tamo gdje nema istine, nema ni pravde, nema ni demokracije.

Hrvatskoj je nužno potreban hitan izlaz iz labirinta laži na polje istine kako bi se suočavanjem s vlastitom prošlošću mogao završiti ovaj suludi virtualni ideološki građanski rat koji se nameće.

Samo istina može rasteretiti ovo teško breme podjela i samo rasterećeni možemo napokon krenuti dalje u budućnost u kojoj će istina predstavljati uzor i vrijednost, a ne prijezir, i u kojoj će se ljude koji se bore za istinu cijeniti i poštovati.

Od institucija se to očito teško može očekivati, pa će biti potrebno uložiti mnogo individualnog napora svakog pojedinog čovjeka u ovom nužnom civilizacijskom procesu.

 

 

Foto izvor: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Labyrinth_16_etching_by_Toni_Pecoraro.jpg

 
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, , , , , ,

Harrisonovo cvijeće

Tri minute bilo je dovoljno režiseru filma Harrisonovo cvijeće da dočara strahotu koju su Jugoslavenska „narodna” armija i srpski četnici učinili u Vukovaru. Tri minute za tri tisuće ubijenih.

Scenaristu filma bile su dovoljne dvije rečenice: „To nije bila borba. To je bilo istrebljenje”.

Svi naši mediji zajedno nisu snimili nijedan film o ikome iz Vukovara, koji bi na ovaj snažan način potresao svakoga čovjeka i ostavio ga bez daha.

Nisu htjeli ni prikazati ovaj film. Sakrivali su ga od javnosti.

Film Harrisonovo cvijeće snimljen je simbolično, kao sjećanje na tragediju jednog novinara koji je preživio tragediju Vukovara.

Za potrebe sjećanja. Da se ne zaboravi.

Drugi su nam to napravili. Drugi su nam snimili film. U nas se to, očito, ne može ili ne smije napraviti. Mi to moramo zaboraviti. Moramo se sjećati samo onog što nam je davno definirano.

Pored tri tisuće ubijenih u Vukovaru, još je tisuću nestalih među kojima je 12 djece. Na njih je u tri mjeseca bačeno šest i pol milijuna projektila.

Broj silovanih žena nikad nećemo saznati.

Vukovar su potpuno razorili i razorali, a mi smo tražili topničke dnevnike kojima bi se dokazalo „prekomjerno” granatiranje Knina.

Da nije bilo Vukovara i Vukovaraca, ove snage zla došle bi u Zagreb do večere. Možda bi ih tamo dočekali neki naši današnji državni „uglednici” i servirali im stol. Jer ovi su, prema svemu, očito njihovi. Zato su u Zagrebu i pretukli zapovjednika Vukovara. Namučio je njihove. Zato im i nije baš drago da se njihovi prikazuju u ovom zlu.

Već drugi put u bliskoj povijesti uspješno se skrivaju tragedije od očiju javnosti. Drugi put.

A kada se povijest ponovi, a javnost to ne vidi ili okreće glavu i gleda „svoja posla”, onda više ne možemo kriviti njih i one koji su zlo učinili. Jer oni postaju mi.

Jednom prilikom moj dobar poznanik, inače visokoobrazovani čovjek, narugao se na moja pisanja o ratnoj šteti, rekavši da je ratna šteta NIŠTA u odnosu na ono što su kasnije opljačkali naši hrvatski političari.

To mu je bio, kao, argument za nenaplatu ratne štete.

A ja sam se pitao onda i pitam se danas:

A zašto nismo riješili i jedno i drugo?

Zašto nismo naplatili ratnu štetu i vratili opljačkano?

Zašto ne i jedno i drugo, a ne ni jedno ni drugo?

Zašto??

Foto izvor: snimka zaslona filma “Harrisonovo cvijeće” na HRT-u
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, , , , , , , ,

Kronika jednog stoljeća

Bilo je to 29. listopada 1918. godine kada je Hrvatski sabor objavio raskidanje svih veza s Austro-Ugarskom Monarhijom te proglasio novu državu koja se zvala Država Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS). Ona je okupljala bivše austro-ugarske zemlje u kojima su živjeli Slovenci, Hrvati i Srbi. Bila je to, dakle, multinacionalna, multikulturalna i multireligijska država sa sjedištem u Zagrebu. Nakon mnogih stoljeća pod tuđim čizmama, nakon turske, mletačke, francuske, austrijske, mađarske i talijanske uprave, izgledalo je to oslobađajuće rješenje te korak do osamostaljenja države Hrvatske. Iz takve pozicije, slobodne i suverene države, Država SHS namjeravala je krenuti u eventualno udruživanje s već postojećim samostalnim državama – Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Crnom Gorom.

Činjenica stvaranja takve države uzburkala je političke strasti na Balkanu, jer je Kraljevina Srbija još ranije posložila svoje velikosrpske planove u kojima se bilo kakvi suvereni i demokratski odnosi u susjednim državama na koje je ona pružala aspiracije, nisu mogli tolerirati. Zato je Srbija krenula u akciju i velikom prijevarom uz pomoć „Velike skupštine srpskog naroda Crne Gore” proglasila 26. studenoga 1918. ujedinjenje Kraljevine Srbije i Kraljevine Crne Gore, preciznije rečeno, proglasila Crnu Goru dijelom Kraljevine Srbije, i tako ugasila postojanje te suverene države.

A onda je na red za gašenje došla i Država SHS.

Srbija je učinila sve da stvori pritisak na Državu SHS, te posebno da umnoži strah od talijanske okupacije Dalmacije koja je već bila u tijeku jer je Italija tajnim ugovorom u Londonu još 1915. godine dobila dijelove Dalmacije u zamjenu za svoj prelazak na stranu Antante.

Velikom prijevarom ponovno su u Beogradu 1. prosinca 1918. godine Srbi „preveslali” delegaciju Države SHS i proglasili ujedinjenje Države SHS i Kraljevine Srbije, točnije, pripojili Državu SHS Srbiji bezuvjetno, kao da Država SHS ne postoji.

Hrvatski sabor NIKADA nije odobrio taj čin. Time je projekt Velike Srbije bio zapečaćen pod kodnim imenom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevina Jugoslavija te sve druge njezine buduće narodne, federativne i socijalističke inačice.

Čim se sastavila prva vlada Kraljevine SHS, moglo se vidjeti kakva je to država jer su u njoj bila dva Slovenca, četiri Hrvata i sedamnaest Srba.

NIKADA od 1918. do 1941. godine NIJEDAN Hrvat nije bio predsjednik vlade.

Tko je i što je ta država, moglo se vidjeti samo par dana nakon njezina osnutka kada su njezini žandari u Zagrebu na Trgu bana Jelačića počinili masakr nad prosvjednicima („prosinačke žrtve”) koji su se bunili protiv ovih neprirodnih, nepoštenih i neustavnih ujedinjenja.

Niti godinu dana nakon što je Srbija „oslobodila” Dalmaciju, a što je bio najveći motiv za ulijetanje u savez s njom, u talijanskom gradu Rapallu takozvanim Rapallskim ugovorom 12. studenoga 1920. godine Velika Srbija ustupila je Italiji Istru i dijelove Dalmacije, a Rijeka je proglašena „slobodnom državom”.

Takozvanim Rimskim ugovorima od 27. siječnja 1924. godine i Rijeka postaje talijanska. Taj ugovor potpisali su predsjednik jugoslavenske, odnosno velikosrpske vlade Nikola Pašić i predsjednik fašističke vlade Benito Mussolini.

Tim ugovorima Italiji je ustupljeno 10.000 km² na kojima je živjelo oko 600.000 Hrvata i Slovenaca.

Nitko se nije bunio. Nitko nije pozivao narod na ustanak.

Nitko nije proglasio Pašića fašistom, niti fašističkom njegovu vladu ili državu koju je predstavljao. Nitko taj čin nije nazvao izdajničkim. Nikome nije smetao fašist Benito Mussolini.

Vrlo je brzo Velika Srbija uvela diktaturu i teror nad svim narodima, pogotovo hrvatskim, započela progone političara i intelektualaca, a u skupštini su ubijeni hrvatski narodni zastupnici, između ostalih i Stjepan Radić.

A onda je došla 1941. godina.

Dana 10. travnja proglašena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH). Pri osnivanju, ona je bila svojevrstan „reset” na prethodne postavke, koji je omogućio da Hrvati konačno imaju svoju državu. Kao i nakon osnivanja Države SHS 1918. godine, odmah nakon osnivanja NDH uzburkale su se strasti na Balkanu.

Postojanje Hrvatske prepreka je postojanju Velike Srbije. Zato se krenulo u obnovu procesa, u svojevrsnog „reseta” na njihove postavke, one velikosrpske, ili kako su to oni zvali, jugoslavenske.

Kada je Ante Pavelić s istim onim Mussolinijem s kojim je Nikola Pašić potpisao Rimski ugovor, potpisao opet istu stvar 18. svibnja 1941., onda su protivnici postojanja Hrvatske ocijenili

to kao izdaju i pozvali narod na ustanak.

Na ustanak nije dugo trebalo čekati. Samo dva mjeseca kasnije u mjestu Srb započeo je „antifašistički” ustanak protiv Hrvatske koji su vodili velikosrpski četnici i komunisti potpomognuti talijanskim fašistima.

Naravno, velikosrpska propaganda do danas to naziva antifašističkim ustankom, premda se radilo o fašističkim masovnim zločinima nad civilima i klasičnom etničkom čišćenju Hrvata s tog područja, a sve s ciljem rušenja hrvatske države.

Proces ponovne uspostave nove Velike Srbije samo s drugom ideologijom, opet uz pomoć pomagača iz Hrvatske i ostalih, dovršen je 1945. godine. Ono što nisu uspjeli pobiti i protjerati od 1918. do 1941., pobili su i protjerali u samo mjesec dana od polovice svibnja do polovice lipnja 1945. godine u događaju

poznatom kao Hrvatski križni put, jednom od najvećih zločina u povijesti čovječanstva.

Taj svoj zločin sakrili su do nule, a zločine NDH „napumpali” do milijuna.

A onda su došle devedesete.

Slično kao i 1918. godine, Hrvatski sabor raskinuo je sve veze s čizmom pod kojom je Hrvatska bila, te osnovao, ovaj put samostalnu, Republiku Hrvatsku.

Velikosrbi su 1991. opet kao i 1941. pozvali na ustanak, ovaj put protiv Republike Hrvatske.

I nije njima bilo važno tko je na vlasti i kakva je vlast.

Da je predsjednik Hrvatske bio Mahatma Gandhi, isto bi se dogodilo.

„Oslobodilačke” velikosrpske jedinice po treći put došle su „oslobađati” Hrvate.

Rušili su, ubijali i pljačkali.

Na VUKOVAR su bacili ŠEST I POL MILIJUNA projektila.

Ali na njihovom „oslobodilačkom” pohodu ovaj put ispriječili su im se pripadnici HV-a i HOS-a. Fašizmu i agresiji pod krinkom antifašizma i oslobođenja stali su na kraj. Od Vukovara do Dubrovnika, slabo naoružan, ali hrabar, odvažan i odlučan narod, zaustavio je „narodnu armiju”.

I Hrvatska je opstala.

Naš dom je obranjen. I domovina.

Mnogi su za to poginuli.

Poginuli su za HRVATSKU.

I zato im hvala.

Do neba HVALA.

A mi živi već ćemo nekako izdržati izljeve nostalgičnih sjećanja na stara vremena laži, podvale i prijevare naših domaćih nepomirenih poraženih snaga, nasljednika velikosrpske ideje i njihovih obiteljskih prijatelja iz „regiona”, koji još uvijek glume pod istim onim maskama, sada već jako prozirnim.

Izdržat ćemo. Odgajat ćemo nove generacije kako bi živjele u ljubavi prema Hrvatskoj i zahvalnosti prema onima koji su za nju ginuli, te kako bi prepoznale ona lica pod maskama.

To će biti naš mali doprinos konačnoj pobjedi.

 

 

Foto izvor: Miki Bratanić