Zašto je potrebno sjećanje

Uz tjedan sjećanja na Škabrnju i Vukovar

U prvim danima mjeseca studenoga sjećamo se naših pokojnih, onih bližih, daljnjih, kao i svih onih svetih koji su preminuli, a svojim nas životnim djelima zadužili. Za njih nas vežu emocije, ljubav, vjera, tradicija, materijalna i nematerijalna dobra, opipljivo i neopipljivo. Uz njih nas ponajviše veže poštovanje.

Iskreno poštovanje mrtvih najuzvišeniji je vid izražavanja kulture čovjeka, jer čovjek koji se sjeća mrtvih unosi u njihovu smrt određeni život; oživljava ih u svom životu, a pogotovo u životu onih mlađih, koji pokojne možda i nisu poznavali. Evocirajući njihove živote pokušavamo razumjeti njihova djela, valorizirati ih i sačuvati potrebu za zahvalnošću. A zahvalnost je, uz poštovanje, također jedna od uzvišenijih ljudskih osobina.

U trećem tjednu mjeseca studenoga sjećamo se naših pokojnih stradalih u Škabrnji i Vukovaru, ratnih ranih devedesetih. U tim danima njihova je smrt samo prozor u naš život.

Koliko su oni živi, toliko smo živi i mi. Koliko je njihova žrtva živa, toliko i mi živimo. Kako u nama umiru oni, tako i mi umiremo u nama samima. Voštana svijeća koju simbolično zapalimo te dane brzo dogori, a njezini tragovi nestanu u dimu zauvijek. Ona umre. I kada bi bila jedino što nas veže za duše

njihove, njezinom smrću umrlo bi i naše sjećanje. Ovaj tjedan trebao bi biti samo rezime cjelogodišnjeg sjećanja, jedno zaustavljanje i okret unatrag, kako bismo vidjeli što smo sve učinili prošle godine u brazdi naše memorije i koliko razumijemo njihovu sudbinu, žrtvu i razmjere njihove tragedije.

A nije tragediju doživio samo čovjek nego i grad. Pa ako i nismo u stanju shvatiti sav užas doživljenog kroz ljudsku žrtvu, čije slike je teško bilo zabilježiti, trebalo bi nam sve biti kristalno jasno kroz slike užasa žrtve grada. Ono samljeveno kamenje biblijski kao da poručuje: „Ako vi budete šutjeli, mi

ćemo govoriti“. I već sada se stječe dojam potrebe da kamenje progovori, da ono priča priču, umjesto voska koji se rastopi i ispari, umjesto nas čije sjećanje je polako već isparilo.

Toliko razorenih ljudi, toliko razorenih gradova. Toliko nepoznatih i neznanih priča ubijanja života, ostalih među podrumima i porušenim zidovima. Toliko zaborava. Toliko okretanja glava od prošlosti koje kao da se bojimo i preko koje preskačemo uvijek uporno kada nam ona stane na put želeći

se pokazati.

Ta naša želja za budućnosti ne daje nam da stanemo. Trčimo kao mala djeca naivno iščekujući nagradu boljega života, a ne pitamo se jesmo li ga zaslužili.

Zatvaramo prozor u njihovu smrt kako nas ne bi sablaznila, a otvaramo širom vrata površnim ogrebotinama i posjekotinama površnih života čiji cilj je smrt. Nad tim se ranama zgražamo

i njih vidamo, a krv nam povijesna natapa gležnjeve.

Barem bi žena trebala razumjeti ženu, majka majku, a toliko je žena i majki ispustilo svoje nemoćne krikove u mraku bez tragova nade. Toliko boli i poniženja danas tako daleko od toga vremena, a tako blizu onog istog mraka. I šutnja. Bez nade.

Nužno je potrebno obnoviti zvonike svijesti što bi zazvonili u sva zvona i probudili čovjeka u čovjeku, pozvali ga da se vrati tamo gdje je ostavio bitno. A bitni su poštovanje i zahvalnost, bez kojih čovjek natovaren nebitnim pije iz bokala licemjerja i krijepi svoje tijelo bezdušnošću.

Kada se čovjek uvjeri da je nebitno bitno, a bitno nebitno, onda gazi po životu mrtvih i smrti živih. Galami i viče nad grobnom tišinom nepoznatih tragedija gledajući u daljini i ukazujući prstom na nešto nalik rani. Nad žednima pravde dolijeva bokal nepravde i prolijeva licemjerje koje ih čini još više žednima.

Zato zvonimo ovog tjedna, zvonimo, probudimo prvo sebe, svoju svijest i savjest, obnovimo sjećanja, unesimo život u smrt mrtvih i živih, a onda će se možda i drugi probuditi

Foto izvor: Zoran Filipović Zoro

Kako ljudski vagati

Nije vaga slučajno simbol pravde. I to baš ona starinska vaga s dvije strane, gdje se na jednu stranu stavlja mjera, a na drugu ono što želimo izmjeriti.

U Hrvatskoj često svjedočimo da kada se na jednu stranu stavi kilo, a na drugu stranu tonu, onda kilo pretegne onu tonu. U svakom slučaju, a pogotovo u slučaju dijeljenja pravde, to je nepravedno.

Društvo bi trebalo biti osjetljivo na nepravdu. Trebalo bi umjeti prepoznati nepravdu.

Svatko od nas ima tu veliku ljudsku odgovornost i dužnost.

Pa ukoliko nismo u mogućnosti popraviti onu veliku globalnu vagu ili ukloniti onu silu koja na nju utječe, onda bismo svakako morali uspostaviti svoje vlastite ispravne vage, neovisne i pravedne, bez tuđeg utjecaja.

Jer ukoliko samo jednom odmjerimo krivo ili se nama odmjeri krivo, ta nepravda bit će samo temelj budućim, još većim nepravdama.

Jedan od klasičnih primjera nepravednoga vaganja je ono prema Domovinskome ratu.

U tom okrutnom ratu Srbi su nanijeli Hrvatima mnogo više štete u bilo kojem obliku nego Hrvati Srbima. Mnogo, mnogo više.

Ali kada se na hrvatsku političku medijsku vagu stave te štete, onda hrvatska strana preteže. Kao da je teža. A srpsku stranu javnost skoro pa nije ni vidjela. Potrudio se netko za to.

Ali se zato hrvatsku stranu prikazivalo do povraćanja, na sve moguće načine. I tu se uložio velik trud.

Od jednog se učinilo tisuću, a od tisuću nijedan.

Identično kao i u slučaju Drugoga svjetskog rata. IDENTIČNO.

Sve žrtve simbolično pod imenom Bleiburga potpuno su sakrivene, a one simbolično pod imenom Jasenovca multiplicirane višestruko.

Povijest se, dakle, ponovila.

Ako se na mrtvima stvori nepravda i ako se ta nepravda ponovi na isti način, a društvo i dalje ne reagira, onda je to društvo, u najmanju ruku rečeno, neodgovorno. U najmanju ruku.

A ne može neodgovoran čovjek prozivati drugoga na odgovornost.

Mi snosimo najveću krivnju za stanje u društvu.

Svi mi.

Politika i mediji manipuliraju nama točno onoliko koliko osjete da smo mi nesposobni u vizualizaciji neke teme, tj. u procjeni vaganja.

Mi trebamo ovjesiti one naše male vage ljudskosti i na njih staviti sve ono što znamo, pa odvagati pošteno i pravedno.

A onda će naše mišljenje, utemeljeno na poštenju i pravdi, biti temelj za poštenije i pravednije društvo.

I ne treba se čovjek bojati biti sam u mišljenju ako zna da je ono pravedno. Jer ako se svatko bude bojao založiti i žrtvovati za pravdu, pravde nikad neće biti. Uvijek će čovjek biti u mnoštvu nepravde.

Da bi čovjek imao svoje mišljenje, treba nešto znati.

A da bi nešto znao, treba učiti.

Pred našim je društvom dug proces učenja.

Nadoknađivanja gradiva.

Ispravljanja netočnih navoda.

Razlučivanja istine od laži.

Izgradnje vlastitoga znanja.

Upoznavanje sebe.

Zato učimo o nama, kako bismo sutra mogli znati vagati.

Kako bismo bili pravedni.

Za kraj, evo samo nekoliko podataka o stradanju Vukovara,

za neka buduća vaganja:

„Na grad Vukovar u tromjesečnom bestijalnom mučenju

palo je ŠEST I POL MILIJUNA projektila. Ubijeno je TRI TISUĆE

ljudi.

Tisuću ljudi još uvijek se vode kao NESTALI, a među njima

je 12 djece.

Ukupno 264 zarobljenika iz vukovarske bolnice UBIJENO

je i BAČENO u JAMU na Ovčari.

Na Veleprometu je UBIJENO 700 ljudi.

NITKO ne može reći koliki je broj silovanih žena u Vukovaru.

Način na koji su ubijali branitelje Vukovara nije uopće zamisliv.

U Vukovaru je uništeno SVE.”

(podatci iz videozapisa „Vukovar te zove”).

Kada znamo da za sve ovo nitko nije odgovarao, kada svjedočimo

kako se pokušava izjednačiti krivnja te kako se javnost

uvjerava da postoje važniji problemi od ovoga, onda je očito da

vaga koju koristimo nije dobra ili da na nju netko jako utječe.

Na nama je da to procijenimo: da izvažemo dosadašnje vaganje,

da budemo ljudi i da ljudski važemo.

To je na nama.

Foto izvor: Miki Bratanić

Kako istrijebiti narod, a da se to ne zove genocid

Moje rodno mjesto Vrbanj na otoku Hvaru jedno je od pet mjesta na ovome lijepom otoku koje je u povijesti imalo više od tisuću stanovnika, a danas ih ima manje od četiristo, s otprilike nešto manje od stotinjak obitelji.

Vrbanju pripada, prema mojoj gruboj procjeni, nekoliko milijuna kvadratnih metara površine, uglavnom u privatnom vlasništvu mještana. Dakle, simbolično po svakoj familiji nekoliko desetaka tisuća kvadratnih metara vrijednih otočnih zemljišta koja su stoljećima život značila. Velik dio Starogradskoga polja, zaštićene UNESCO-ve baštine u kojoj su bogati maslinici i vinogradi, pripada upravo Vrbanjanima.

Pripada im i velik dio neprocjenjivog obalnog područja između Vrboske i Staroga Grada s pogledom na Brač i Zlatni Rat.

Vrbanj je rodno mjesto Matija Ivanića, vođe ustanka hvarskih pučana koji se izborio za nivo demokracije omogućivši da u instituciju vlasti može ući SVAKI ČOVJEK, i to 1511. godine! Do tada je u strukturu demokratske vlasti mogao ući samo čovjek koji je bio plemić, dakle, ne svaki čovjek. To hrvatski narod stavlja vremenski ispred svih drugih naroda jer je takav oblik demokracije zabilježen u svijetu tek mnogo kasnije. Zato bi to trebalo biti velikim slovima upisano u svjetsku historiografiju te predstavljati ne samo prepoznatljivost Vrbanja već čitave Hrvatske.

I kada bi se samo jedan poslovan, stručan i pametan čovjek angažirao na osmišljavanju strategije ovoga mjesta, onda bi vrlo brzo svakoj od ovih sto familija omogućio da samo s malim dijelom onih nekoliko desetaka tisuća metara kvadratnih zemljišta dobro živi. I ne samo da žive oni dobro, nego da se time omogući povratak još barem pedeset familija podrijetlom iz Vrbanja koje su ga napustile.

Nažalost, nema takvoga čovjeka.

Zapravo, ima. Ima takvih ljudi, ali nema onih koji bi ih angažirali

za ovakav posao.

Nažalost, tih nema.

Nema nikog tko bi onaj kvadrat zemljišta doveo na vrijednost od stotinjak eura, čime bi svaka familija imala kapital od nekoliko milijuna eura.

Zato kvadrat zemljišta simbolično vrijedi jedan euro.

Umjesto da se osmišljava način na koji će se narodu pomoći u opstanku, oplemenjujući njegovu baštinu i podižući joj vrijednost, osmišljava se način na koji će se narodu natovariti porezi na istu i tako joj dodatno umanjiti vrijednost, jer bi iscrpljenim ljudima vlastito zemljište tako postalo nepodnošljiv

teret. Time bi ubrzo kvadrat zemljišta mogao vrijediti i manje od eura, a narod bi ga nažalost bio prisiljen prodati.

To bi dodatno ubrzalo ne samo prodaju djedovine već vjerojatno i odluku za konačnim odlaskom s baštinskog ognjišta.

Već sada se za svo familijarno zemljište koje su generacijama stvarali predci, može kupiti samo stančić na periferiji Splita s pogledom na ništa.

Život na bezvrijednom zemljištu nema neku vrijednost, a od sentimenta se ne živi.

Zato se Vrbanj polako, ali sigurno osipa. I ne brine to nikoga. Nitko ne mari što naš narod nestaje.

Starogradsko polje je zaštićeno.

Procesija Za križen je zaštićena.

Klapska pisma je zaštićena.

Ali čovjeka nitko nije zaštitio.

Tko će obrađivati Starogradsko polje?

Tko će nositi sveti križ u procesiji Za križen?

Tko će pjevati stare napjeve i kolende?

Tko, kad našeg čovjeka ovdje više ne bude?

Doći će drugi. Naravno da hoće. Dolaze već.

Donose sa sobom svoje simbole, svoje pjesme, običaje i način života.

Genocid je zločin usmjeren na uništavanje, u cijelosti ili dijelom, neke nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine ubijanjem njezinih članova, nanošenjem teških fizičkih ili psihičkih ozljeda, stavljanjem skupine u takve uvjete života koji mogu dovesti do njezina uništenja, nametanjem mjera što dovode do sprječavanja rađanja u skupini ili prisilnim odvođenjem djece u drugu skupinu.

Ovo je definicija genocida.

Zar se nad mojim Vrbanjom ne čini upravo sve ovo?

Sve.

Zar se Vrbanj ne uništava?

Zar se ne ubija?

Koliko je povijesnih ožiljaka na njemu?

Zar se naša djeca ne prisiljavaju odlaziti u druge „skupine”?

A moj Vrbanj je Hrvatska.

Nad mojim Vrbanjom i nad mojom Hrvatskom već dugo se vrši genocid.

Samo se to tako ne zove.

Foto izvor: Miki Bratanić

Komentatori i njihovi komentari na društvenim mrežama

S obzirom na priličan broj objavljenih članaka na društvenim mrežama i portalima, imam i prilično iskustvo s komentatorima i njihovim komentarima kojima sam bio čašćen, pogotovo u onim člancima s određenim osjetljivim povijesnim temema, o kojima neki baš i ne vole govoriti.

Naročito su osjetljive teme u kojima se pokušava progovoriti o bilo čemu negativnom iz vremena Jugoslavije, ukazati na brojne žrtve komunizma, ispričati neku tragičnu priču s Hrvatskoga

križnog puta, postaviti neko pitanje vezano za NDH, ustaše, četnike i partizane, prokomentirati žrtve Jasenovca, povući paralele između nekih događaja iz Drugoga svjetskog rata i onog Domovinskoga ili se možda vratiti u staru Jugoslaviju na sam početak naših modernih problema.

Čim se taknete u te davno definirane i uokvirene domene, odmah postanete primitivan, konzervativan, zaostao, kočnica napretku, sidro u povijesti, ometate pogled u budućnost, ili po najnovijem rječniku: revizionist.

Tako sam, primjerice, među ostalim objavio nekoliko skromnih „revizija” u kojima ukazujem na višedesetljetno manipuliranje žrtvama Jasenovca od vremena Jugoslavije do danas.

Skrećem pozornost da su neki žrtve brojili u tisućama, a neki u milijunima. Ne iznosim nikakve svoje osobne brojke, već uspoređujem brojke koje su drugi iznosili nekad i danas. Razlike u tim brojkama jasno govore da netko laže, pa se u tim revizijama pitam kako je moguće da za te laži nitko nikad nije

odgovarao. Pozivam na odgovornost danas. Napominjem da je manipuliranje žrtvama zločin, a zločin nikada ne zastarijeva.

Pišem to u ime svih nas, a najviše u ime žrtava.

U svojim člancima vrlo jasno izražavam svoje poštovanje prema žrtvama. Nigdje ni na koji način ne pokušavam negirati, umanjiti ili uvećati žrtve.

S obzirom na volonterski karakter mog aktivizma, te činjenicu da se zalažem za utvrđivanje istine, zaštitu digniteta žrtava i društvenu odgovornost, očekivao bih neku široku društvenu pohvalu, podršku, pažnju i daljnji medijski prostor. Barem mi se tako čini.

Međutim, hrvatska realnost potpuno je dijametralna.

Teško je dobiti pohvale, a tako lako osude i pokude.

Rijetko se nađe netko tko će se usuditi uputiti autoru ovakvih društveno osjetljivih članaka neku lijepu i pohvalnu riječ, ali uvijek se nađe netko tko će ga zbog izrečene istine pljunuti.

I nisu problem pojedini komentatori ili pojedinci, jer to nisu nekakvi izolirani slučajevi. To ponašanje, nažalost, dio je davno definiranog predloška šireg aktivizma kojim se eutanazira svaki pokušaj ukazivanja na probleme i želju za rasvjetljavanjem zamračenih povijesnih tema, a koje vape za istinom.

Zastrašujuća je spoznaja da danas, kao ni nekad, ne možemo reći istinu. Zabrinjavajuće je kako se otvoreno i javno rade pritisci na one koji žele reći istinu. Frustrirajuće je kako strukture bezobzirno ignoriraju ovakve napade na građane.

Obeshrabrujuće je kako se stvara atmosfera beznađa.

Šokantna je lakoća kojom se preskaču nepreskočivi povijesni problemi, da bi se potom zaustavili nad ničim.

Hrvatska javnost uskraćena je nažalost za mnogo toga u informativnom smislu. Mi smo potpuno dezorijentirana nacija u pogledu svoje povijesti i mogućnosti zauzimanja određenih stavova, upravo zbog deficita istine, a suficita povijesnih laži i manipulacija.

Zato je uloga komentatora na portalima i društvenim mrežama sve samo ne trivijalna.

Oni snažno utječu na formiranje stava o nekom članku ili o autoru. I što je više negativnih komentara ispod članka, to je vjerojatnost veća da će i čitatelji taj članak doživjeti negativno, bez obzira na stvaran pozitivan stav istoga.

To je psihologija nesigurne mase.

I zato je u slučaju osjetljivih tema nekome jako važno da se autori članaka diskreditiraju, etiketiraju i na sve moguće načine negativno predstave javnosti, kako bi onda i njihovi članci bili diskreditirani i omalovaženi, tj. neuvaženi.

S obzirom na višedesetljetne laži, ispiranje mozga i manipulacije, to i nije neki veliki izazov, jer lako je i dalje manipulirati mišljenjem javnosti o nečemu o čemu su „poučavani” generacijama.

A očito nekima nije u interesu da se govori istina i da se istina sazna. A još manje im je u interesu da se problemi riješe.

Naprotiv, u interesu im je da sve ostane po starome.

Zašto je to tako, nije teško pogoditi.

Uloga komentatora na portalima i društvenim mrežama

zapravo je neka vrsta zastrašivanja čitatelja, i javnosti općenito.

Agresivnim komentarima, koji često nemaju nikakve veze s člancima, šalju jasne poruke ostalima koji bi možda htjeli podržati autora. U toj svojoj verbalnoj agresiji i nasilju koriste se

upravo manipulacijom, lažima i izvrtanjem činjenica. Autoru u usta stavljaju ono što on nikad nije rekao, ni napisao, ni mislio.

Njihova usta puna su tolerancije, demokracije, prava, antifašizma i slobode govora, a svojim komentarima gaze svakoga tko ne misli kao oni, na tipičan fašistički ili komunistički način: agresijom i nasiljem. Ili još bolje, perfidnim i podmuklim podmetanjem.

Svojim stavovima pozivaju i potiču druge svoje istomišljenike da se pridruže u napadima, kako bi se ostavio što veći utisak.

Njihova agresivnost stvara atmosferu straha, a to je upravo odlika totalitarnih režima: posijati strah. Jer strah je najbolja vrsta kontrole. Kada zastrašiš ljude, kada ih udaljiš od komentara, onda sam možeš lako stvoriti javno mišljenje. Sam s još nekoliko pomagača.

Pljuneš gdje treba pljunuti, poližeš gdje treba polizati. Proglasiš ludim, lažljivcem, manipulatorom. Zalijepiš etiketu fašizma, nacizma ili ustaštva. I eto javnog mišljenja po njihovoj mjeri. Ili bolje rečeno, po mjeri njihovih.

Kao nekad.

Foto izvor: Hrvatski povijesni muzej; fotografija eksponata – Miki Bratanić