Poezija to go

O ljubavi iz ljubavi

O ljubavi iz ljubavi

Paprenjaci

Jubavi fala

Pribiren riči za pismu napisat

Tija bi njima jubavi zafalit

Privrćem škafete duše i tila

Koja bi od njih najlišja bila

Na pripunom stolu moje voje

Rastrti lancuni stihova stoje

Na njima riči iz libra života

Ča davno su drugi jubavi rekli

A ča bi skonšumava dušu i tilo

Pribira, privrća za jubavi zafalit

Za sve ono lipo ča meni si dala

Dvi riči miritaš: Jubavi fala


Rič za jubav

Potrošene sve su riči

Ča su jubav opivali

Ma još moram naći koju

Za opivat jubav tvoju

Pritresa sam sve škafete

Kredence i ormarune

Al san rič za jubav tvoju

Naša u svom portafoju

Uza tvoju sliku smišnu

Ča si mi je prvu dala

Stoje kano golubice

Slike naše drage dice


Vrime bez tebe

Tražim lipe uspomene

Po svojim žepima

Ćutim dodir tvoga tila

Još te svugdi ima

Bez tebe mi vrime kaplje

Sve se valja lino

Razvodnjeni su mi dani

Nima gušta vino

Kad sam s tobom vrime leti

Učas dojde zora

Nima vrime iste švere

S tobom i bez tebe


Tebi neko bit

Na gvanćeri meni si otkrila dušu

Sve friže njene moga san vidit

U njima užežene jubavi tvoje

Ča su već davno postale tuje

Vrime nije učinilo svoje

Susreti svaki nategnu rane

Projdu ka svitlo pa se izgube

U očima još in ista zvizda sija

A ja sam samo tija kupit vrime

Ča ga je bura nosila niz arbu

Držat te za ruku taknit ti usne

U drugome svitu tebi neko bit


Iskra iz pisme

Na krmi stojin bura me para

Ostavljam škoja ogoljene stine

Sol mi na obraz vlase inkolaje

Još uvik slatko na ustima ćutin

More se pini na mene jidno

Ne zna da meni teško je partit

Smrznute mi stoje prid očima slike

Ča tekle su ka riči iz vrča lipote

I mislin kad ću ponovo moći

Dok vani bura cvijetove mrtvi

Ogrijan zvukom tek skrojene pisme

Ćutit teplinu iskre užežene


Koliko malo mi za sreću treba

Na moje malo nebo stavljam tvoje zvijezde

U svakoj je priča, u svakoj je tajna

Možda ti i ne znaš koliko me vesele

Ali svaka mi je od njih na svoj način sjajna

A na mome nebu ima još mnogo

Mjesta za tvoje zvijezde sjajne

I zato nemoj prestati nikad

Djeliti sa mnom svoje slatke tajne

Jer jednog ću dana pozvati tebe

Da sjednemo zajedno ispod mog neba

Da ti pokažem u pričama tvojim

Koliko mi malo za sreću treba


Moja jubav sa škoja

Ćutim vonje njene kose čujem riči tepli glas

Sa procvalim brnistrama spomenem se uvik nas

Znam da sada njene misli zbile su se s mojima

Ako tila već ne mogu odvojena škojima

Kad me žeja k tebi zovne i mladost me potira

Kad uzavru sve godine ča bez tebe bija sam

Poletit ću na zvizdami priko mora i poja

Da zagrlim svoje zlato moju jubav sa škoja


Moje ruke na njenom nebu

Stavljam ruke na njeno nebo

Prelazim preko mnoštva zvijezda

Prstima svaku dodirujem nježno

Dok ona polako zaklapa oči

Tone u nešto što san nije

Osjećam kako sve u njoj vrije

Predamnom samo cesta u noći

A kiša želje toči i toči


Zvjezdana rosa

Rosa želja natapa mi snove

Noću tiho po meni sipi

U svakoj kapi po jedna je zvijezda

Sa neba misli od prošloga ljeta

Vlažno me jutro mokrog budi

Donosi vjetrove obala toplih

Htio bih opet tamo biti

Gdje mogu slatke sokove piti

Sve dok postoji i kapljica želje

Negdje duboko u bunaru neba

Biti ću je žedan, želit ću je piti

I noćima zvjezdanu rosu sniti


Ti i ja u Splitu

Subotnja večer u srcu mog Splita

Puna je pjaca nasmijanog svita

Čujem ti glas zove moje ime

Vidim ti lice ne minja ga vrime

Grliš me ljubiš vučeš za ruku

Vodiš prema šanku kroz gužvu i buku

Na tvoj znak konobar piće mi toči

Ne govorim ništa zaranjam ti u oči

Kao da smo sami na ovom svitu

Ti i ja zajedno u Splitu

Sve je stalo i gužva i buka

Slučajno mi ruku takne tvoja ruka

Kako je sladak pelin što pijemo

I kako se samo slatko smijemo

Ti i ja zajedno u Splitu

Ti i ja najsritniji na svitu

Procesija Za križen - mapa

Za križen

Za križen

Ovi dnevi

Zamukla su drevna zvona

Niti ure ne rebate

Umučeć se švere miču

I ferali vosak trate

Ne romoru crikav glave

Bez riči su prazi kalet

Muči cviće sa oltara

I pokora judska stara

Ove noći ove dneve

Isprid grebih Gospodina

Zvone samo škrabatuše

I molitve naše duše


Za križen

Noć promišljanja

Hodamo za tobom raspeti Kriste

U noći što sveto tijelo umrtvi

Poljima našim odzvanjaju psalmi

S davidovih izvora pokore poteklih

Uistinu grijeh je uvijek pred nama

Ponizne glave prignute stoje

Previru misli slabosti tijela

Grči se duša u pokajničkoj boli

Kalvarije nema na kraju puta

Za nas je ovo tek podsjetnik na nju

Noć promišljanja o muci zbog grijeha

Spletenih kroz vjekove u trnovu krunu


Za križen

Noć punog mjeseca

U noći punog mjeseca

Svijetle plameni jezici

Drvu križa na kojem je

Svijetlo svijetla raspeto

Teku kapljice voska

Niz obraze klize suze

Teče pjesma kroz mjesta

Kojima prolazi presveti

Bori se svijetlo sa mrakom

Ljudima pute kazuje

Sve dok sunce u istoku

Mlado jutrom ne uskrsne


Za križen

Putevi križa

Jedan za drugim križevi prolaze

Kroz odsjaj mjeseca sa kamenih putova

Od crkve do crkve od groba do groba

Noseći svaki raspetog Krista

Tužne zvuke majčina plača

Ispred ukrašenih božjih grobova

Sa koljena na koljeno iz godine u godinu

Tišina noći raznosi mjestima

Ispod crnih korotnih velova

Vise otkupljeni svi grijesi ljudski

Od Pilata do Pilata od Heroda do Heroda

Nakupljeni u dušama bijednog čovjeka


Za križen

Noć

“Ima jedna noć”

promukli glos sa podan gradel

miri slušadu

Joke ruke križ vazimju

Tul prikrije grihe naše;

“Spasitelj naš”

Treća štrofa “Kad se uputi”

Škrabatuše noć proporu

Kandiliri niza crikvu

“Pomiluj mene” iz svih garlih

Okolo crikve , niz Vela vrota

Pun je misec

Ima jedna noć


Poezija to go

Mlado sunce

Krvavo je sunce jutros nad Biokovom izašlo

Odraz presvete krvi sa križa Gospodnjeg

I sramote ljudske na očigled svijeta

Uzdiže se krvavo nad mojim Vrbanjom

Dok Isusa na križu Za križen nosimo


Poezija to go

Jutro

Ima jedno jutro

Rasvane kod Svetega Liberota

Puno ga se čekalo.

Varbonj je prid namin

Kalojemo se i čujemo škrabatuše

Kanpanelu gluha su zvona

Prid crikvon čeka svit, puno ih suzu ne more sakrit.

Sva su čela gore

Na kapušontu pod čemprišima, živi gore mortvi dole

Martvih duše ti sahrani di su tvoji odabrani.

Svi kantaduri

Don je veli, još smo u crikvi

Evo sam ti na Križ doša, muke vele jesam proša.

Ima jedno jutro


Za križen od kuće - Veronikin rubac

Za križen od kuće

Ove ću godine dragi Gospodine moliti od kuće.

Ostati ću doma, a ti ćeš lebdjeti nad mojim mjestom,

poljima i lozjima, u rukama križonoše,

zaogrnut velom i gledati kako uvale plaču.

Ove ću godine dragi Gospodine biti tako sam.

U toj noći kada smo uvijek skupa,

neću hodati za tobom, tvojim svjetlom i sjenom,

pjevati naglas, moliti u sebi

i slušati kako odzvanja kamen u utrobi tvrđave.

Ove ću godine dragi Gospodine biti malen.

Malen kao vršak onog trna koji ti je ranio glavu,

nanio bol, prolio krv i ponizio te kako bi meni pokazao

što su zapravo patnja i muka i što je trpljenje.

Ove ću godine dragi Gospodine biti ponizan.

Molit ću za križonošu i njegovu malu pratnju,

da se ne osjećaju usamljeno, da znaju da smo svi s njima,

za njima i u njima, u mislima i molitvama.

Ove ću godine dragi Gospodine naučiti što je muka.

U svakom žulju naših pokojnih, brizi majke, trudu oca,

tuzi prognanika, patnji branitelja,

u svakoj gruboj riječi i rani što tebe izmuči u muci.

Poezija to go

Moje svjetlo za Vukovar

 Poezija to go

Moje svjetlo za Vukovar

Moje svjetlo za Vukovar je pjesma

Nju mi nitko ne može ugasiti.

Moje svjetlo za Vukovar su riječi

Njih mi nitko ne može zaustaviti.

Moje svjetlo za Vukovar ste Vi

Vi koji čitate i vjerujete

Da pjesma može biti svjetlo


Poezija to go

Grad bez sna

Na ono što bi trebao biti grad pada mrak

Pokriva jezu i strah na dnu podruma

Grmljavina na koju smo navikli sve je tiša

Samo poneki bljesak osvijetli razbijeno okno

Izgubio se ritam strepnje i dinamika slušanja

Nestalo je signala s prijemnika i glasa izvjestitelja

Baterije su davno prazne, a žarulje ne svijetle

Nismo sigurni koji je danas dan

Toliko iščekivani mir sada unosi nemir

Odavno se koraci u ulici nisu mogli čuti

Toliko je mirno da postaje hladno

Više nismo gladni, ne mislimo na večeru

Iz daljine kao da dopire nešto nalik pjesmi

Daleko od pjesme, ali ne tako daleko od nas

Odvikli smo se od tišine pa osluškujemo

Čuju se krikovi neljudski i ljudski

Željeli bismo da ova noć prođe što prije

Da se probudimo iz ovog dugog sna

Mislimo na one koji su sada u krevetu

Djeca više ne plaču, a stariji suze liju

Izmjenjujemo poglede, ali bez riječi

Zar je sada nešto potrebno reći

Bljesak kroz okno osvjetli dolazak

Onih što bi trebali biti ljudi


Vukovar

Heroji ulice

Ulicom grada Vukovara zapaljene svijeće

U mraku kao mala djeca na pločniku

Svježih uspomena s okusom tuge

Ispruženih ruku mole za pažnju

Tisuće djece u toplim domovima

Pod svjetlom izobilja želja

Ne znaju za tugu sa pločnika

Niti prepoznaju okus njen

U studenoj noći topi se vosak

Nestaju mali heroji sa lica zemlje

Samo crne sjene ostaje trag

Imena njihova zapisana nisu

Iza zavjese njeno lice naborano

I prsti što krunicu prebiru

Pogled umoran gleda niz ulicu

Koja gubi snagu svijetla

Opet čuje onaj isti metalni glas

Što para uši kao geler niotkud

Opet ponavlja iste riječi

Da se ne zaboravi grad

Novi će dan sutra doći

Ostati će samo crne sjene

Na pločniku umrtvljene ulice

I grobovi voštanih figura

A iza zavjese njeno lice suzno

Gleda metlu što mete tragove

Djece heroja i svijetla

S ulice grada Vukovara


Poezija to go

Njihove sjene

Uvijek u oluji kroz bljesak munje

Kao da vidim njihove sjene

Duše za nas poklonjenih života

Cijena otkupljenja slobode njene

Premda su daleko da bi me čuli

Vičem kroz grom što nebo para

Znam koliko nama su dali

A ne znam kako reći im hvala


Poezija to go

Na Dunavu duša

Izguljeno sarce materino

Zakopano živo sa tri sina mloda

Raspuklo, rascvalo kad ih je poznalo

A duša njezina još posla ima

Svojega četvortega vajo da nojde sina

Jel mi još živ, di bi moga bit

Komu je on smeto ne more kapit

Deset se godišć duša sa Dunavon nodala

Dok jednega dona ni čorna vrića arivala

Poznala je duša četvortega svojega sina

Zakopala se i ostala

Slomjena, tužna, jedina

Vrime od Božića

Vrime od Božica

Božić u nama

Zvone zvona u tihoj noći

I radost dice što ulicom trče

Čuju se zvuci didove pisme

I miris kuhinje pokojne none

Njihove molitve molimo za stolom

Bog je večeras zajedno s nama

Možda više ništa nije kao prije

Ali Božić se u nama promijenio nije


Na Bodnji don

Bakalor se već navisi

U kopanji kisne tisto

Sve se redi parićoje

Vonjo spizon cilo misto

Otac veli bor je ubra

Dica broke parićala

Mat je s pomjon balotice

Iz škartoca odmotala

A Betlem je uvik isti

I figure i štalica

Ma je čut od naše none

Da je lišje nego lone


Božićni blues

Na Božićno jutro kroz prozor mog Splita

Gledam kako sunce miluje dan

Dok miruju more i njegovi brodi

Sritan san čovik, živim svoj san.

Fala ti Bože što sam Dalmatinac

Pa mi za sriću triba samo malo

Ča mi donesu tvoji dobri vitri

Na ovo moje obiteljsko žalo.

Iz duše sada ovu pismu pišem

Neka to bude moj skromni dar

Za dobre vitre životu mome

I ovaj topli Božićni žar


Božić u Splitu

Sveti je Jure pokriven lancunon

I vrh je Brača dobija kapu

Kozjak i Mosor od glave do pete

Obučeni u bili veštid od sniga

Sve okolo Splita u bilen kuluru

Ka da su tribine sa placa Ajduka

Po kaletan trču i vičedu dica

Vesele se snigu ča ga bura doni

A gradon se ćuti vonj od bakalara

I fritula friških iz kojih se dimi

Skupili se judi ispod stare ure

Svi se veselidu bilemu Božiću


Božićna čestitka

Ne sanjajte bijeli Božić

Nit čarobnih poklona pun borić

Neka mali Isus bude vaš san

Neka vam Božić bude svaki dan

 

Jučer danas sutra

Jučer danas sutra

Jučer danas sutra

Vlak za budućnost

Na balkanskom rendgenu samo je sjena hrvatske kičme

Kralješke raznose genetski indoktrinirani beskičmenjaci

Melju ih u medijskom žrvnju i prahom pune glave naroda

Smiču se izdanci četveroreda i grane osjećaja za svoje

Lome se ogledala povijesti na kojima su obrisi njihovi

Metu se kosti što ih zemlja povraća na očigled svijeta

Vriju prikrivene strasti iz bordela gospođice od tri pedlja

Okupljaju se mušterije s triperima zajedničkih genoma

Rastu novi plodovi sa bulevara generacija krivog srastanja

Grade se nova virtualna odlagališta izmišljenih zločina

U radnim akcijama nabacuju se grijesi na lice Hrvatske

Sirotanovići traže veće lopate za probijanje vlastitih normi

Na peronu povijesti narod se ukrcava u vlak za budućnost

Nema šina na obzoru pruge ni putokaza, a para već zviždi

Crvene marame mašu i karanfili odbora za ispraćaj u sjeni


Poezija to go

U sjeni mrtvih sjena

Slušam i gledam;
Preljevaju se korita licemjerja
S lijeve i desne strane
Natapaju polja neznanja naroda
Bitno postane nebitno
Nebitno bitno
Silna briga za tuđe
Bezdušnost za svoje
Prekrivena istina vapi
Istaknute laži viču
Povijest se ponavlja
Repete do povraćanja
Zaludu je sve
Ne vrijedi ništa
Stalno negdje putujemo
K nečim težimo
Za sve je drugi kriv
Pogotovo desno
Neznanje je napredak
Znanje nazadnost
Ljubav za svoje prezir
Mržnja svojeg hvala
Žao mi je jadnih ljudi
Zaslužili su život
Umoran sam od nabrajanja
Ima još mnogo toga
Slušam i gledam
Oko sebe
Tu
U sjeni mrtvih sjena

 


Poezija to go

Šume ukradene mladosti

U sjeni krošnja šuma spava mladost ukradena

Njezine snove prekriva lišće na lišću uvelo

U kori stabla urezane molitve anđelu čuvaru

Posljednji pozdravi majci i želje voljenoj dragoj

Na kamenu znamen križa i ime s godinom rođenja

Davno uvela ruža i buket poljskog cvijeća

Samo je naizgled tišina jer i vjetar u granama sluša

Zemlju što žalosno priča nedosanjane snove duša

A kad sunce odnese sjene i otare rosne suze

Vjetar će dignuti lišće odvest ga u druge šume

I tamo se pričaju priče nad humkom što krije snove

Ukradene mladosti rane skrite od povijesti nove


Poezija to go

Put od križa

U pete drugega gledadu

Pognutu glovu dole daržidu

Mučidu i potribu po sebi činidu

Po putu savura noge kida

Prašina žedna kupi kor

Izmučeno tilo ostavije slida

Napožono svako na svoj por

Osušila se justa ni suza teć ne more

Bože pogledaj nas i rec morel bit gore

Tila naša rike nosidu

I prezovne ih jame jidu

Zbondu puta kupidi rosu

Kad ‘kako’ zaklani zaspidu

Posijano po zemji mlodo naše sime

Duboko zakopono da nikad već ne nikne

Sve ča je ostalo ča se ni zakopalo

Do danas je somo pontilo i mučalo

Teški friži u očiman njima su ostali

I rane na duši ča su sve pasali


Poezija to go

U kloncu

Izbliđena napaćena

kroz godišća priparćena

Sitna mola nagrišpona

izranjena izfrižona

Provukuje se kroza klonac

kako zečić jedon moli

Stenje bidna izmorena

obroz non je vas u boli

A po bondah svega klonca

bisni pasi se stivojedu

Zubi su in sline puni

dok režidu i lajedu

A u kloncu sve je škuro

sunce nikud ni probilo

Gavranih je jato velo cilo

nebo pripokrilo

U takoven škuren kloncu

vanpiri su se raskotili

Karvi karvi svi bidu se

njezine napit itili

Al in smeta križić moli

na parsiman ča non visi

U ručici ča ga stiska

molo dite njon na sisi

Sakrije ga ona jadna

skuten svojin rakamonin

Pokrije i puk svoj moli

sa pensiron nestimonin

Gavrani non suknje kjuju

pasi bisni skute žeru

Pomalo se sva švojoje

pasovajuć kroz tu gveru

Vanpiri su tad apena

oči svoje izvoltali

Kad križi su se svega puka

ispod skutih ukozali


Poezija to go

Po slidu

Durnji zemja od kopitih

Vrije voda u koritih

Iz daleka oblak čorni

Sa konjima vilu goni

Priko poja širokega

I potoka dubokega

Pasi skviču sve po slidu

Išću kor čarnjenu blidu

Tiradu ih gospodori

I nezna se koje gori

Teško tilu ča ga snojde

Kad ga čorni oblak nojde

U škuro ga obavije

I pasiman ostavije

Nakraj poja klonac tisni

Skviču žešće pasi bisni

Sad si naša sad si naša

Stisnut ćete naša gaša

Svu ćemo te mi satart

Greba ti se neće znat


Poezija to go

Istina

Duboke jame kopali

istinu kako bi zakopali

U zemji čornon judi karvavih ruk

U utrobi glodnon

nagledali se čovičjih muk

Dubje kopali dubje

Grubo pensali grubje

Istinu dole utornuli

Dobro jamu zagornuli

Sa dušon svojon istinu inverugali

Kako bi se osigurali

Da istina nikad ne izojde

Do ušijuh drugih ne dojde

Da nebidu drugi znali

Da su dušu za veruge baratali

Ma je duša u zemji infrulala

I istinu molala da vonka izojde

Oči i uši nojde

A tila bez duše veruge nove kuju

Bizere navukuju

U foje se uvukuju

I truju truju truju druge

Kuju kuju kuju veruge

Uvodnik

Prošlo je više od četvrt stoljeća otkad imamo našu državu Hrvatsku. Ako se malo izdignemo iz dnevnopolitičkih previranja, ona ipak ide polako naprijed – možda ne onako kako bi mi htjeli, ali se kreće, i to nas treba veseliti. Međutim, ukoliko zavirimo u spomenuta dnevnopolitička previranja čiji se intenzitet vremenom sve više pojačava, stječe se dojam da smo u nekim stvarima otprilike pola stoljeća otišli unatrag. Najviše smo u tom vremenu ostali i zaostali mentalno, zarobljeni u vlastitim zabludama i uvjerenjima naših starih kadrova koji su nam postali novi vođe, kreatori javnog mišljenja, te odgajatelji novih generacija.

Upravo oni koji najviše zagovaraju zaborav povijesti i propagiraju okretanje budućnosti, svakim nas danom sve više vode unatrag u povijest.

Nažalost, stvaranjem države Hrvatske nije započeo proces lustracije, tj. rasvjetljavanja povijesne istine i razlučivanja istine od laži, već se nastavilo u istom tonu, pa smo sada tamo gdje smo i bili. I nije problem što ljudi ne znaju istinu, već je problem što znaju puno neistine, kako se danas popularno naziva laž.

Ljudi su zbunjeni i izgubljeni u savršenoj javno političkoj igri potpomognutoj medijima u kojoj se svakodnevno proizvode afere, spletke, podjele, stvara loše ozračje i osjećaj bezizlaznosti, što iscrpljuje i državu i narod.

Tko je lijevo, a tko desno i što je to lijevo, a što desno, više nitko i ne zna, a to je očito i cilj.

I zato sam odlučio volonterski pomoći u rasvjetljavanju i razumijevanju naše stvarnosti objavljivanjem serijala članaka kojima bi se jednostavnim ljudskim jezikom pokušale demistificirati neke tabu teme i pitanja oko kojih se u nas lome koplja i dijele ljudi, te stvara negativna i nezdrava energija u društvu.

Ti članci bi u cjelini činili svojevrstan Priručnik za život u Hrvatskoj, koji bi ljudima dao poticaj da razluče i shvate tko je tko i što je što u ovoj zemlji.

Svi bismo mi trebali znati i moći stvoriti vlastito mišljenje zasnovano na znanju i istini, a ne na neznanju i laži, jer bez istine nema ni ljubavi, ni sreće, ni života, ni budućnosti. Laž može biti temelj samo nemoralu, licemjerju i dvostrukim kriterijima, a od njih ništa dobra.

Priručnik bi trebao pomoći sagledati niz tematskih pitanja čiji bi odgovori stvorili jasnu sliku onog što se događalo nekad i što se događa danas u Hrvatskoj, te možda razbiti veliki misterij: tko je stvaran problem ovoga društva – ustaše ili komunisti.

A neka od tih pitanja su:

Tko su hrvatski političari, hrvatski novinari, vodeći javni djelatnici, njihovi roditelji i praroditelji?

Kakvu su ulogu u kreiranju javnog mišljenja imali hrvatski mas-mediji?

Koliko su ljudi kod nas ubili ustaše i njihovi svjetski mentori, a koliko komunisti i njihovi svjetski mentori?

U čemu je razlika između njihovih zločina?

Kolika snaga treba za prekriti zločin bleiburške tragedije, tj. Hrvatskoga križnog puta s tisućama žrtava, različitim generacijama kroz pola stoljeća?

Gdje su danas ljudi koji su bili plaćeni za prikrivanje zločina i što rade te tko ih plaća?

Zašto se naša dijaspora stalno u medijima prikazuje u negativnom kontekstu?

Zašto demokratska vlast opstruira referendum, najuzvišeniji oblik demokracije?

Odgovori na ova i neka druga pitanja omogućili bi nam da konačno razriješimo sukobljavanja s vlastitom poviješću i da se odgovorno, bez ostavljanja otvorenih pitanja ispod tepiha, okrenemo budućnosti, ne ostavljajući našoj djeci razloge za nove sukobe i svakodnevna politička prepucavanja.

A na prvom mjestu, već u idućem članku postavio bih temu “Jugoslavija” i pitanje našeg odnosa prema toj bivšoj državi koja nam je toliko zla nanijela, a o kojoj se sve više u medijima govori isključivo u pozitivnom svjetlu, sjetno i nostalgično, čime se omogućuje novo krivo srastanje mladih generacija, naše djece. To je jedno od ključnih pitanja i goruća tema, jer ako to nismo u stanju razriješiti sami sa sobom, ako to preskočimo, onda nismo ljudi. Onda i ne zaslužujemo bolje.

Premda je Hrvatska lijepa zemlja, a Hrvati sposobni i vrijedni ljudi, hrvatska država nije poželjna destinacija za život vlastitome narodu, što potvrđuje kontinuirano iseljavanje i zabrinjavajući pad broja stanovnika, pogotovo mladih i radno sposobnih. Višestoljetno nepostojanje države i bivanje pod tuđinskim vlastima te tek nedavno rođenje institucija svoje vlasti, neupitno Hrvatsku definira kao dijete-državu koja tek raste i sazrijeva. Roditelji znaju da se čovjek najviše formira upravo u dječjoj fazi, pa ako čovjek kao dijete ode u krivom smjeru, teško ga je kasnije ispraviti kao odraslu osobu. Tako je i s državom.

Svi mi na neki način sudjelujemo u usmjeravanju svoje zemlje i u stvaranju onog što se zove kvaliteta života i to ne samo ona ekonomska, već sveopća.

Bez kruha se ne može živjeti, ali ipak ne živi čovjek samo o kruhu. Ako se među ljudima stvara negativna energija kroz razne teme koje zatrovane ideologijom dijele ljude, onda čak i kada bi bili bogati ne bi baš mogli uživati u takvom životu u kojem se konstantno svađamo i ne trpimo.

Zato ne smijemo nikako dozvoliti da se naša djeca zadržavaju i troše u nekim povijesnim iskrivljenim tezama koje će im se nametati stalno kroz medije kao nekakva nužnost određivanja. Prevelika je ostavština tih neriješenih tema i previše je neodgovorenih pitanja, što nas čini nesretnima, a imamo sve preduvjete za biti sretni.

Da bi mogli pravilno odgajati djecu moramo i sami znati što je pravilno. Moramo imati znanje. Znati istinu. Što znamo o sebi, o svom narodu, o svojoj zemlji, o njenim političarima? Što su nas učili i što nas danas uče?

Priručnik bi trebao dakle dati odgovor na mnoge teme i pitanja koja su trebala biti davno odgovorena i razriješena, a koja nam se pletu pod nogama i postaju podloga za političku igru bez granica, zbog koje se ne bavimo tehnologijom, dakle onim što bi nas trebalo vući naprijed, već ideologijom, odnosno onim što nas vuče nazad.

I to je smisao ovog Priručnika: jednostavnim jezikom razbiti određene mitove, objasniti neke događaje i reći istinu, kako bi se stvorila platforma za zdrave i pozitivne međuljudske odnose, za bolji život.

To možemo napraviti sami, zajedno.

I zato se, dragi čitatelji, veselim druženju i suradnji s vama te očekujem od vas sugestije u postavljanju pitanja i tema, a sve s ciljem ljudskog iskoraka od nečeg što smo davno trebali prijeći i krenuti naprijed.

Očekujem vašu pomoć u kreiranju priručnika za život u Hrvatskoj, jer život u Hrvatskoj nije lak – a kako može i biti kada smo preskočili preko toliko toga.

Ne spominjite Jugoslaviju uzalud

U ovom hrvatskom vremeplovu kojim se često vraćamo unatrag, ono što posebno zabrinjava jest kontinuirano i uporno javno-političko medijsko uzgajanje lošeg odnosa prema Hrvatskoj, a simpatija prema Jugoslaviji. Tolika je želja prisutna da se na bilo koji način naruši svaka dobra i pozitivna slika o Hrvatskoj, a da se prikazuje ona loša i negativna, dok se u isto vrijeme na sve moguće načine sakriva sve ono loše i negativno iz vremena Jugoslavije, a ističe isključivo ono dobro i pozitivno.

To je film kojeg smo već gledali, kroz više generacija.

Već viđeno, reklo bi se, ponavljanje povijesti i to vrlo opasno.

Zato sam odlučio posvetiti prvo poglavlje Priručnika za život u Hrvatskoj upravo našem odnosu prema Jugoslaviji, jer ako to nismo u stanju riješiti, onda nam je sve drugo zaludu.

Počet ću od sebe.

Meni je u Jugoslaviji bilo dobro. Bilo mi je odlično. Mogao bih naći milijun razloga za to. Dovoljan bi bio onaj jedan, a taj je da sam bio mlad. Ali zbog milijun i jednog razloga NIKAD neću reći lijepu riječ o njoj. NIKAD. Pogotovo zbog onog JEDNOG; zbog poštovanja prema mrtvima koji su stradali pod njenim simbolima u više navrata: nekad davno pred očima naših djedova od Bleiburga do Bitole, pa za vrijeme njenog trajanja pred očima naših očeva od Golog otoka do Lepoglave i nedavno pred našim vlastitim očima ovdje u Hrvatskoj, od Vukovara do Dubrovnika.

Treba li nešto više?!

Kada bih prešao preko toga, bio bih i sam mrtav.

Mrtav u duši.

Otkuda izvire ta čovjekova želja da stane u red za vlastitu eutanaziju duše?

Otkuda snaga za preskakanjem tolikih tragedija zbog susreta s vlastitom povijesnom zadovoljštinom?

Da je na moju Hrvatsku pala samo JEDNA granata sa simbolom Jugoslavije, trebalo bi mi biti dovoljno da se toj Jugoslaviji zahvalim na svemu, zauvijek. A nažalost palo ih je mnogo više od jedne.

Razarač Split upisao se u povijest čovječanstva kao jedini brod koji je razarao grad čije je ime nosio.

Pod simbolima Jugoslavije napadao je moj Split. Grad u kojem sam rođen.

Jugoslavenska Narodna Armija razarala je moju zemlju i ubijala narod. Moj narod.

I zato bi svakog normalnog čovjeka obilježja i simboli Jugoslavije trebali vrijeđati. Jer su nečovječni.

Ne traži se od čovjeka da izbriše vlastitu memoriju, već da se prilikom javnog uživanja u sjećanju na Jugoslaviju sjeti onih kojima je ona uskratila život i koji danas nemaju sjećanja. Samo to se traži.

Zar je to tako puno?

Uostalom, pa nije Jugoslavija sijala smrt samo u Hrvatskoj i nanosila rane samo hrvatskom narodu.

Imam mnogo poznanika, suradnika i prijatelja na prostoru bivše Jugoslavije i vjerujem da svi oni dijele moje mišljenje. Jednostavno zato jer su ljudi.

Zanimljivo je da upravo uživatelji sjećanja tog “lijepog vremena” ne bi mogli ni zamisiti da netko uživa u sjećanju na neko drugo vrijeme prije toga. Kao što ih iritira i prekomjerno uživanje u ovom današnjem vremenu koje je došlo. Jer to očito nisu njihova vremena. To nije Jugoslavija.

Sve je to jedno veliko neljudsko licemjerje i egoizam.

Ali i dvostruki kriteriji, jedan od jasnih oblika nepravde.

Ako mi ne brinemo za druge, jer je nama bilo dobro, onda bismo trebali dozvoliti da ni naši političari ne brinu za nas, jer je njima dobro. Ne bismo ih trebali kritizirati.

Ako se mi okrećemo budućnosti i zaboravljamo povijest, trebali bismo i njima dozvoliti da se okrenu budućnosti i da zaborave povijest u kojoj netko od nas nije primio plaću prošla tri ili četiri mjeseca.

Bismo li trebali? Ili ipak ne?

Ustanovimo u našem društvu napokon jednake kriterije za sve, kao temelj za pravednije življenje.

Poštujmo druge. Uvažavajmo tuđe osjećaje.

Ali sve i svačije, a ne samo neke i nečije.

Započnimo s tom praksom što prije. Počnimo od sebe.

A koliko nam je u Jugoslaviji stvarno bilo dobro, kome je sve bilo dobro, te zašto neki i danas žale za tim dobrom napisat ću u jednom posebnom članku. Neće biti zaludu.

Krivo srastanje

U procesu rastave od Jugoslavije nama su pripala sva njena djeca u Hrvatskoj, a alimentaciju plaćamo mi.

Svaka vlast za lakše i jednostavnije vladanje uvijek nađe podobne ljude među narodom. Uvijek i svugdje. Pogotovo ona tuđa vlast. Nije hrvatski narod izuzetak. Mnogi su Hrvati kroz stoljeća živjeli od tuđeg kruha i radili ono što im je netko drugi rekao. Što god je čovjek gladniji ili pohlepniji, to mu je od kruha više potrebno i spreman je učiniti sve da bi do njega došao.

Kruh je naravno simbolika. Zato svaka vlast nastoji uvijek osiromašiti što je više moguće potlačen narod i onda u njemu lako naći gladne ili pohlepne.

Gotovo čitavo zadnje stoljeće Hrvatima se kruh pekao u glavnom gradu Jugoslavije, u Beogradu. I nije Beograd žalio brašna za nahraniti one koji su htjeli služiti. Bilo ga je za sve. Trebalo je biti samo poslušan.

Poslušnici su bili tako siti i zadovoljni. I narod je bio zadovoljan. Ne baš sretan, ali relativno zadovoljan, pogotovo nakon 1945. jer je nekima tada sve oduzeto, neki su završili u jamama, neki u zatvoru, pa je biti živ i zdrav bilo zadovoljavajuće dobro.

Vrijeme je prolazilo, rat se zaboravio, jame su se sakrile, strah je otjerao pamćenje; vlast se osigurala, stega je popustila, a kruha je polako bilo za sve. A skromnom narodu više od kruha i ne treba. Pogotovo ako je do kruha lako doći, bez mnogo rada. A Beograd je bio dobar. Nije se u njemu mijesio samo kruh, već i mišljenje i strategija i politika i sve. Tako da Hrvatima nije trebalo ništa misliti, zapravo, bilo im je bolje ne misliti. I nisu mislili.

Kako bi se očuvao taj idealan ovozemaljski život, trebalo ga je paziti od vanjskog i unutarnjeg neprijatelja. U tome su ključnu ulogu imali doušnici.

Mali, sitni, sitničavi ljudi koji u životu ništa nisu postigli bili su idealni za ove uloge. Kako je paranoja za vlastitu fotelju uvijek veća od fotelje, pa su u strahu velike oči, doušnika je moralo biti. I bilo ih je. Imali su istančan vid i sluh pa su i u najdubljoj šumi ili podzemlju mogli vidjeti ili čuti neprijatelje. A državni neprijatelj broj jedan bili su naravno ustaše, premda su bili rjeđi od čovječje ribice. I tako su od ustaša živjeli mnogi i to dobro, pa se navukli i navikli.

Za napredak i karijeru onih s malo škole i ambicioznih, trebalo se samo učlaniti u stranku, tadašnju partiju. Bila je samo jedna pa se nije moglo pogriješiti. Kompletan javnopolitički i ekonomsko-gospodarski život zahtijevao je taj mali detalj: imati crvenu partijsku knjižicu.

A kada je krajem osamdesetih godina ponestalo brašna u Beogradu i kada su se tamo pojavili neki novi vođe sa starim parolama, hrvatski političari shvatili su da kruha više za njih neće biti i da trebaju kruh početi mijesiti sami. I tako je nastao kruh naš svagdašnji (u isto to vrijeme započeo je napad na Hrvatsku. Napali su je oni kojima se nije svidjela ideja samostalne pekare. Nekima od naših to je jako odgovaralo, ali to je već posebna tema.).

Kada je dakle ranih devedesetih rođena država Hrvatska, u gotovo svim njenim institucijama, od obrazovnih i kulturno-znanstvenih, pa sve do tajnih službi, ostali su mnogi s onom crvenom knjižicom u džepu. Mnogi poslušnici koji nisu do svojih položaja došli po sposobnosti, već po staroj podobnosti, zasnovanoj na poslušnosti, a tu paradigmu nastavili su prakticirati i dalje. I onako usput po inerciji i navici nastavili su tlačiti i crpiti narod. Ovaj put svoj narod iz pozicije vlasti. U tome i jest dobar dio problema ove zemlje.

Još jedan, onako baš dobar problem ove zemlje jest ona navika na lagodan život doušnika. Kada se čovjek navikne na lagodan život, ili ako se u obitelji uvjeri u takav oblik življenja, teško prihvaća neki pravi posao. A i ne zna za drugo. U Hrvatskoj je ostao nemali broj onih koji su jeli doušnički kruh. A on je kao genetska droga.

Bruno Bušić izrekao je proročanstvo u kojem predviđa rađanje Hrvatske krvavih gaća, ali i suočavanje s krađom od strane “naših”. Znao je taj pametan čovjek očito što će se dogoditi i kako. Znao je i tko su ti “naši” koji će biti u prilici krasti kada se prilika pruži. Znao je dobro jer su mu ti “naši” vrebali petu čitavog života i bili dobro plaćeni za to.

I čovjek se mora zapitati, onako bezazleno; a gdje su ti “naši” sada? Tko ih plaća? U kojim foteljama sjede?

Danas imamo više agencija i udruga civilnog društva nego pola zemaljske kugle. Svi primaju plaću, promatraju i izvještavaju. Ili kako se to moderno kaže, “monitoring” i “reporting”. Idealna mjesta za osiguravanje kontinuiteta zaposlenja poslušnika i doušnika, te njihovih istomišljenika i nasljednika. Naravno, nama su kao i svakom društvu potrebne takve institucije i NIJE ih namjera stavljati sve zajedno u negativan kontekst, ali bilo bi lijepo jednom vidjeti tko sve u njima “radi”, koliko ih ima, te jesu li nam stvarno sve od njih nužne.

Vjerojatno su u tim institucijama na poseban način dobro plaćeni oni koji šalju izvještaje u inozemstvo, a najbolje oni koji i dalje pronalaze unutarnje neprijatelje, odnosno osluškuju tekstove pjesama naših pjevača tražeći u njima nešto ustaško. “Moj dida i ja, drugo vrijeme – ista sudbina”.

Teško ćete naći neku od tih institucija u kojoj su dobre plaće da se bavi istraživanjem masovnih terora i zločina počinjenih pod simbolima Jugoslavije.. Ili zaštitom i pomoći žrtvama tih terora i zločina, kao što su naprimjer silovane žene. Ili one ubijene i zaklane pred svojom djecom. Teško. Možda i nikako. To je prepušteno volonterima i amaterima, političkim jezikom nazvanim “marginalcima” ili “luzerima”. Neka to oni promatraju. I tako je u svemu.

Generacijama stvaran mentalitet sada nam dolazi na naplatu na računima ogromnog državnog aparata, u kojem je svega i svačega. Moramo ga svi hraniti. Narastao je i nabujao. Kao nekad. I gore. Primio i uposlio mnoge one s perona krivog srastanja, te dodao nove. Današnjim jezikom rečeno, uhljebio ih.

Nisu u prilici uhljebljivanja u ovoj novoj Hrvatskoj bili nikakvi ustaše, kako se to pokušava prikazati, jer su pobijeni prije tri četvrtine stoljeća ili zbrisani s lica javnopolitičke scene. Niti su u prilici bili oni komunisti i partizani koji su se borili za prava čovjeka jer su izginuli kroz čitavo stoljeće upravo u toj poštenoj borbi za ideale. Na poziciji su bili i ostali oni poslušnici i doušnici nadojeni kvascem bivšeg državnog aparata te njihovi miljenici nove generacije, sa sposobnošću metamorfoze i mimikrije, prilagodljivi svim sustavima isključivo za svoje vlastito dobro, genetski nenaviknuti na hrvatsko postojanje.

Treba samo zaviriti u biografije naših najistaknutijih javnopolitičkih osoba od stvaranja države Hrvatske do danas. Od prvog predsjednika, potpredsjednika, do najzastupljenijih medijskih djelatnika, naročito novinara-kolumnista. Samo kratkim pregledom lako je zaključiti kako su im svima “komunizam” i “Jugoslavija” zajednički nazivnici, a oficirska škola izvor znanja i svjetonazora.

U procesu rastave od Jugoslavije nama su pripala sva njena djeca u Hrvatskoj, a alimentaciju plaćamo mi. Svi mi.

I ne zna se što je gore: činjenica da su neka od njih bili članovi jugoslavenskih tajnih službi koje bi po svakom ljudskom kriteriju trebale danas nositi predznak “zločinačke”, ili činjenica da te službe danas nemaju takav predznak.

Možda sve te spomenute djece i nema toliko mnogo, ali zauzeli su mnoge važne položaje.

Zato i jesu u mogućnosti preko svojih medija ponavljati iste one priče koje su slušali naši djedovi, a kojima skreću pažnju sa sebe i s pravih problema, na one marginalne ili nepostojeće.

NIJE smisao ovih navoda negativno konotirati svakoga iz bivšeg sustava, već ukazati na paradoksalnost kontinuiranog medijskog zastrašivanja javnosti s podivljalom desnicom i ustašama, pored svega navedenog.

Kada čovjek, lišen pravih informacija i istine, ovo dovoljno dugo sluša, a sluša čitavo stoljeće, počne vjerovati. Ako bi samo malo promislio, shvatio bi što je istina. Ali mi smo genetski modificirani u mišljenju. Mi ne mislimo. Ne volimo misliti. Bojimo se vlastitoga mišljenja. Draže nam je da drugi misle za nas. I to je možda veći problem od svega gore napisanog. To je prostor u kojem Hrvatskoj treba ozbiljno ulaganje. Investicija u izgrađivanje vlastitog znanja.

Jer onog trenutka kada oni koji emitiraju povijesne floskule budu shvatili da javnost zna istinu te da je sposobna sama misliti, neće više imati interesa ni motiva ponavljati ih. Znat će da im javnost više ne vjeruje.

Izgubit će povjerenje – ono svojih birača. Izgubiti povjerenje birača značilo bi izgubiti i vlast. A to je zadnje za što su spremni.

Vukovarske sjene

Simo Dubajić komunistički je “ko mesar” koji se hvalio da je nakon završetka Drugoga svjetskog rata pobio desetak tisuća Hrvata i da mu je žao što ih nije pobio još. Hrvatske institucije protiv njega su podigle optužnicu par trenutaka prije nego je umro, te 2009. godine. Kada je sklopio oči, vratile su predmet tamo gdje je bio tri četvrtine stoljeća: u pretinac kolektivne hrvatske šutnje.

Za zločin od desetak tisuća ljudi naše institucije nisu u dvadeset godina privele tu odgovornu osobu!

Započeo sam ovu priču o Vukovaru sa Simom Dubajićem, jer on oslikava kodeks ponašanja naših institucija, koje očito nisu naše. Njegov slučaj je pravilo, a ne izuzetak.

On je etalon po kojem se povijest iz četrdesetpete kopirala i u devedesetima ponovila. Surovo i bolno.

U toj ponovljenoj povijesti devedesetih godina ponovio se glavom i bradom i velikim brkovima Simo Dubajić, kao aktivni sudionik u poticanju pobune Srba protiv Hrvatske, organiziranju SAO Krajine, te pomaganju Arkanovcima u klanju Hrvata, PO DRUGI PUT!!!

U dva navrata u životu taj (ne)čovjek ubija i progoni Hrvate, a Hrvatska ga ne privodi pred lice pravde!

I čemu se mi trebamo čuditi?

A nije Simo Dubajić nekakav izoliran slučaj. Takvih ima stotine “na ovim prostorima”. Od Drugoga svjetskog rata preko ovog Domovinskog. U VUKOVARU ih je barem sto.

Nitko od njih nije odgovarao, a i kako će?

Hrvatske institucije učinile su sve da se ne učini ništa.

Kada netko želi podignuti glas i ukazati na nepravdu, onda ga se ušutka. I to doslovno. Vidjeli smo to na primjeru mnogih koji su odstranjeni s društvene scene čim su se samo malo dublje aktivirali. Takav aktivizam nije u nas dobrodošao.

A medijskom praćenju takvih aktivnosti svjedočili smo ovih dana kada su se u Vukovaru okupili ljudi svjedočiti istinu. Baš tada su slobodan dan uzeli svi borci protiv nasilja, aktivisti za zaštitu ljudskih prava, istraživački novinari, izvjestitelji, političari, kojih nije bilo ni čuti ni vidjeti. Svi su oni participirali u nastojanju da hrvatska javnost ne sazna ni djelić tragedije koje smo u ratu prošli, niti da se potrese nad nekim sudbinama, a bilo ih je milijun.

Ne uklapa se to u “našu” politiku.

Koliko ljudi u Hrvatskoj zna za Simu Dubajića?

Zna li itko od nas neku njegovu žrtvu i njenu sudbinu ili grob?

VUKOVAR je samo jedno u nizu ponavljanja naše tragične povijesti, preko koje se stalno preskače i to namjerno.

VUKOVAR nije samo razrušen grad, on je zbog stava institucija prema njemu – naša razrušena moralna osnovica za bilo što pozitivno u ovom društvu.

VUKOVAR je dokaz da smo taoci vlastite neriješene povijesti i ostataka društva drugova Sime Dubajića, koji vješto skrivaju krvave tragove svojih uhljebnika i omogućavaju im mirnu reintegraciju u društvo po svojoj mjeri.

VUKOVAR je ogromna zbirka neispričanih priča sakrivenih po ladicama institucija, koje čekaju da vrijeme učini svoje.

Možda ipak možemo učiniti nešto.

Nešto ispričati, napisati, objaviti.

Nešto kao primjer drugima.

Nešto ljudski i od srca.

Nešto za Vukovar.

Za Hrvatsku.

Ili možda organizirati referendum, kao platformu zakonu po kojem bi se sve one koji nisu učinili ništa da se spriječi zločin privelo pravdi.

Jer nekažnjavanje zločina je svakako zločin.

A zločin nikad ne zastarijeva.

Nostalgičarski iluzionizam

Kako nam je nekada bilo bolje nego danas

O tome kako nam je nekada bilo bolje nego danas, slušamo vrlo često. To je u javnosti vječna tema, kojom se kroz medije sugerira onako suptilno kako je u bivšoj državi bilo bolje nego u Hrvatskoj, perfidno kako bi bilo bolje da smo ostali tamo, a pokvareno kako bi bilo najbolje opet stvoriti neku novu zajedničku državu istog imena.

I sve je prije bilo lijepo. Sve.

Nigdje, baš nigdje nećete čuti nešto loše o tom vremenu.

Fascinatan je taj iluzionizam u kojem iz onog vremena nestaju loše stvari, a na pozornici pod reflektorima ostaju samo dobre. Potpuno je obrnuto u iluzionističkim točkama s ovim novim vremenom. Potpuno obrnuto. Nestaje sve dobro, a ostaje samo ono loše.

Iluzija u kojoj je Hrvatska uvijek u lošem kontekstu.

“Prije se nije ovako kralo. Prije se nije ovako iseljavalo. Prije je bilo posla. Prije su bile dobre plaće. Prije su ljudi bili zadovoljni…”

Pa kada čovjek to sve sluša, stvarno se zapita zbog čega smo mi otišli iz tog raja na zemlji?

Daleko od toga da prije nije bilo dobrih stvari, ali:

Sjeća li se itko redova za kruh? Za kruh i mlijeko!

Sjeća li se itko kupnje goriva na parne i neparne dane?

Sjeća li se itko koliko je ljudi otišlo na “privremeni rad” u Njemačku i druge zemlje svijeta?

U tom dobrom vremenu vozili smo se autobusom u Trst mrcvareći se cijelu noć i prelazeći granicu kako bi kupili dezodorans, žvake, traperice, čarape i ostale nama tada nedostupne “dragocjenosti”.

Je li vam netko ispričao kako se bježalo iz tog raja preko granice i kako se ginulo pri bijegu u samim počecima tog dobrog vremena?

Imate li uopće osjećaj koliko se novca ukralo iz tog bivšeg vremena i pospremilo na strane bankovne račune?

Znate li koliko je ljudi smaknuto jer su htjeli progovoriti o toj pljački i kriminalu na državnom nivou?

Začetak tog dobrog vremena popločan je kostima tisuća ljudi, zaliven rijekama krvi i obilježen neopisivom ljudskom tragedijom i nepravdom. Sve je to sakriveno.

Na isti način se tragično obilježio i završetak tog dobrog vremena, čemu smo svjedočili. I to je sakriveno.

U tom dobrom vremenu morali smo kao masa idiota mahati partiji zastavicama na raznim obredima ideološke religije koja je trebala zamijeniti onu našu tradicionalnu, zatvorenu unutar zidova crkve.

Trčali smo cijelom državom noseći štafetu predsjedniku u čast, ne bi li mu na kraju te trke zaželjeli sretan rođendan pred prepunim stadionom i to na njegovu osobnu želju.

Bila je to imitacija nacističkog scenskog spektakla, pa nije slučajno da su kao zadnji plakat za taj narcisoidni događaj Slovenci podvalili upravo kopiju jednog nacističkog plakata.

A pri kraju tog dobrog vremena inflacija je bila tolika da su se novčanice štampale kao novine, pa se s onom milijunskom na kojoj je bio lik velikog vođe moglo kupiti žvake.

Ali sve to nestaje u velikoj iluziji. Nestaje.

Istina je da se u tom vremenu živjelo relativno dobro jedan određeni kratki period, kada je vlast dozvolila i ljudima da malo ukradu i da dobiju kredite koje je anulirala spomenuta inflacija. Živjelo se relativno dobro u odnosu na druge komunističke zemlje, te relativno loše u odnosu na one kapitalističke. To je istina.

Kao što je istina da bi se još danima trebalo nabrajati sve ono loše iz tog dobrog vremena, a godinama upoznavati javnost o tome.

Stvaranje slike o tom prošlom vremenu bez ove istine je laž. I upravo se na laži fanatično nastoji stvoriti i prikazati slika tog dobrog vremena.

A nije problem u vremenu, nego u ljudima, jer ljudi određuju vrijeme.

Treba biti objektivan, govoriti istinu, pravedno prosuđivati, te iznad svega biti odgovoran.

Nekad je bilo kao i danas: bilo je dobrih i loših stvari.

Nekad nismo imali svoju državu, a danas je imamo.

Na nama je da je učinimo dobrom, sami, sa svojim radom.

Na nama je da konačno naučimo našu povijest, njenu lošu i dobru stranu, bez iluzionizma, kako bi ona nešto mogla naučiti nas. Tek tada možemo očekivati bolju budućnost.

Jer budućnost nije ništa drugo nego povijest, ponovljena ili poboljšana. Budućnost je ono što smo napravili danas s iskustvom od jučer.

Sve drugo je iluzija.