Priručnik za život u Hrvatskoj

Vukovarske sjene

Vukovarske sjene

Simo Dubajić komunistički je „ko mesar” koji se hvalio da je nakon završetka Drugoga svjetskog rata pobio desetak tisuća Hrvata i da mu je žao što ih nije pobio još. Hrvatske institucije protiv njega su podigle optužnicu par trenutaka prije nego je umro, te 2009. godine. Kada je sklopio oči, vratile su predmet tamo gdje je bio tri četvrtine stoljeća: u pretinac kolektivne hrvatske šutnje.

Za zločin od desetak tisuća ljudi naše institucije nisu u dvadeset godina privele tu odgovornu osobu!

Započeo sam ovu priču o Vukovaru sa Simom Dubajićem, jer on oslikava kodeks ponašanja naših institucija, koje očito nisu naše. Njegov slučaj je pravilo, a ne izuzetak.

On je etalon po kojem se povijest iz četrdesetpete kopirala i u devedesetima ponovila. Surovo i bolno.

U toj ponovljenoj povijesti devedesetih godina ponovio se glavom i bradom i velikim brkovima Simo Dubajić, kao aktivni sudionik u poticanju pobune Srba protiv Hrvatske, organiziranju SAO Krajine, te pomaganju Arkanovcima u klanju Hrvata, PO DRUGI PUT!!!

U dva navrata u životu taj (ne)čovjek ubija i progoni Hrvate, a Hrvatska ga ne privodi pred lice pravde!

I čemu se mi trebamo čuditi?

A nije Simo Dubajić nekakav izolirani slučaj. Takvih ima stotine „na ovim prostorima”. Od Drugoga svjetskog rata preko ovog Domovinskog. U Vukovaru ih je barem sto.

Nitko od njih nije odgovarao, a i kako će?

Hrvatske institucije učinile su sve da se ne učini ništa.

Kada netko želi podignuti glas i ukazati na nepravdu, onda ga se ušutka. I to doslovno. Vidjeli smo to na primjeru mnogih koji su odstranjeni s društvene scene čim su se samo malo dublje aktivirali. Takav aktivizam nije u nas dobrodošao.

A medijskom praćenju takvih aktivnosti svjedočili smo ovih dana kada su se u Vukovaru okupili ljudi svjedočiti istinu.

Baš tada su slobodan dan uzeli svi borci protiv nasilja, aktivisti za zaštitu ljudskih prava, istraživački novinari, izvjestitelji, političari, kojih nije bilo ni čuti ni vidjeti. Svi su oni participirali u nastojanju da hrvatska javnost ne sazna ni djelić tragedije koje smo u ratu prošli, niti da se potrese nad nekim sudbinama, a bilo ih je milijun. Ne uklapa se to u „našu” politiku.

Koliko ljudi u Hrvatskoj zna za Simu Dubajića?

Zna li itko od nas neku njegovu žrtvu i njezinu sudbinu ili grob?

VUKOVAR je samo jedno u nizu ponavljanja naše tragične povijesti, preko koje se stalno preskače i to namjerno.

VUKOVAR nije samo razrušen grad, on je zbog stava institucija prema njemu naša razrušena moralna osnovica za bilo što pozitivno u ovom društvu.

VUKOVAR je dokaz da smo taoci vlastite neriješene povijesti i ostataka društva drugova Sime Dubajića, koji vješto skrivaju krvave tragove svojih uhljebnika i omogućavaju im mirnu

reintegraciju u društvo po svojoj mjeri.

VUKOVAR je ogromna zbirka neispričanih priča sakrivenih po ladicama institucija, koje čekaju da vrijeme učini svoje.

Možda ipak možemo učiniti nešto.

Nešto ispričati, napisati, objaviti.

Nešto kao primjer drugima.

Nešto ljudski i od srca.

Nešto za Vukovar.

Za Hrvatsku.

Ili organizirati referendum, kao platformu zakonu po kojem bi se sve one koji nisu učinili ništa da se spriječi zločin privelo pravdi.

Jer nekažnjavanje zločina svakako je zločin.

A zločin nikada ne zastarijeva

Foto izvor: Zoran Filipović Zoro

Nostalgičarski iluzionizam

Kako nam je nekada bilo bolje nego danas

O tome kako nam je nekada bilo bolje nego danas, slušamo vrlo često. To je u javnosti vječna tema, kojom se kroz medije sugerira onako suptilno kako je u bivšoj državi bilo bolje nego u Hrvatskoj, perfidno kako bi bilo bolje da smo ostali tamo, a pokvareno kako bi bilo najbolje opet stvoriti neku novu zajedničku državu istog imena.

I sve je prije bilo lijepo. Sve.

Nigdje, baš nigdje nećete čuti nešto loše o tom vremenu.

Fascinantan je taj iluzionizam u kojem iz onog vremena nestaju loše stvari, a na pozornici pod reflektorima ostaju samo dobre. Potpuno je obrnuto u iluzionističkim točkama s ovim novim vremenom. Potpuno obrnuto. Nestaje sve dobro, a ostaje samo ono loše. Iluzija u kojoj je Hrvatska uvijek u lošem kontekstu.

„Prije se nije ovako kralo. Prije se nije ovako iseljavalo. Prije je bilo posla. Prije su bile dobre plaće. Prije su ljudi bili zadovoljni”…

Pa kada čovjek to sve sluša, stvarno se zapita zbog čega smo mi otišli iz tog raja na zemlji?

Daleko od toga da prije nije bilo dobrih stvari, ali:

Sjeća li se itko redova za kruh? Za kruh i mlijeko!

Sjeća li se itko kupnje goriva na parne i neparne dane?

Sjeća li se itko koliko je ljudi otišlo na „privremeni rad” u Njemačku i druge zemlje svijeta?

U tom dobrom vremenu vozili smo se autobusom u Trst mrcvareći se cijelu noć i prelazeći granicu kako bi kupili dezodorans, žvake, traperice, čarape i ostale nama tada nedostupne „dragocjenosti”.

Je li vam netko ispričao kako se bježalo iz tog raja preko granice i kako se ginulo pri bijegu u samim početcima tog dobrog vremena?

Imate li uopće osjećaj koliko se novca ukralo iz tog bivšeg vremena i pospremilo na strane bankovne račune?

Znate li koliko je ljudi smaknuto jer su htjeli progovoriti o toj pljački i kriminalu na državnom nivou?

Začetak tog dobrog vremena popločan je kostima tisuća ljudi, zaliven rijekama krvi i obilježen neopisivom ljudskom tragedijom i nepravdom. Sve je to sakriveno.

Na isti se način tragično obilježio i završetak tog dobrog vremena, čemu smo svjedočili. I to je sakriveno.

U tom dobrom vremenu morali smo kao masa idiota mahati partiji zastavicama na raznim obredima ideološke religije koja je trebala zamijeniti onu našu tradicionalnu, zatvorenu unutar zidova crkve.

Trčali smo cijelom državom noseći štafetu predsjedniku u čast, ne bi li mu na kraju te trke zaželjeli sretan rođendan pred prepunim stadionom i to na njegovu osobnu želju.

Bila je to imitacija nacističkoga scenskog spektakla, pa nije slučajno da su kao zadnji plakat za taj narcisoidni događaj Slovenci podvalili upravo kopiju jednog nacističkog plakata.

A pri kraju tog dobrog vremena inflacija je bila tolika da su se novčanice štampale kao novine, pa se s onom milijunskom na kojoj je bio lik velikog vođe moglo kupiti žvake.

Ali sve to nestaje u velikoj iluziji. Nestaje.

Istina je da se u tom vremenu živjelo relativno dobro jedan određeni kratki period, kada je vlast dozvolila i ljudima da malo ukradu i da dobiju kredite koje je anulirala spomenuta inflacija. Živjelo se relativno dobro u odnosu na druge komunističke zemlje te relativno loše u odnosu na one kapitalističke.

To je istina.

Kao što je istina da bi se još danima trebalo nabrajati sve ono loše iz tog dobrog vremena, a godinama upoznavati javnost o tome.

Stvaranje slike o tom prošlom vremenu bez ove istine je laž.

I upravo se na laži fanatično nastoji stvoriti i prikazati slika tog dobrog vremena.

A nije problem u vremenu, nego u ljudima, jer ljudi određuju vrijeme.

Treba biti objektivan, govoriti istinu, pravedno prosuđivati te iznad svega biti odgovoran.

Nekad je bilo kao i danas: bilo je dobrih i loših stvari.

Nekad nismo imali svoju državu, a danas je imamo.

Na nama je da je učinimo dobrom, sami, svojim radom.

Na nama je da konačno naučimo našu povijest, njezinu lošu i dobru stranu, bez iluzionizma, kako bi ona nešto mogla naučiti nas. Tek tada možemo očekivati bolju budućnost.

Jer budućnost nije ništa drugo nego povijest, ponovljena ili poboljšana. Budućnost je ono što smo napravili danas s iskustvom od jučer.

Sve drugo je iluzija.

 

 

Foto izvor: Miki Bratanić

Jasenovac – zločin nakon zločina

Ustaše su u Jasenovcu počinili zločin jer su od 1941. do 1945. godine tamo ubijali ljude. Kada je u proljeće te 1945. godine Jasenovac oslobođen, stvoreni su svi preduvjeti da se pred lice pravde dovedu oni najodgovorniji za te zločine i da se zločini istraže, kako bi se utvrdio točan broj ubijenih. To je bila civilizacijska dužnost nove vlasti koja se zvala narodna.

Nažalost to se NIJE dogodilo.

NITKO nije priveden pred sud. NIKOME nije suđeno za zločine u Jasenovcu.

Za zločine u Jasenovcu suđeno je nekim ustaškim časnicima, ali ta su suđenja bila dijelom skupnih montiranih pocesa kojima zločini u Jasenovcu nisu bili fokus niti su imali za cilj saznavanje činjenica i istine o tome logoru. Naprotiv, već u tim procesima započeta je prisilna neargumentirana i nedokumentirana licitacija žrtvama koja se brojila u stotinama tisuća, premda su poimenični popisi žrtava tada bili u redu veličine od 1.600 do 8.000 žrtava. Zato se može simbolično tvrditi da nikome nije suđeno za zločine u Jasenovcu.

NITKO odmah nije ni započeo istraživanje zločina niti utvrđivanje broja žrtava.

Umjesto toga, započelo se izbacivati brojke koje su se u početku mjerile u desetcima tisuća, malo kasnije u stotinama tisuća, a onda u milijunima.

Na osnovu tih brojki gladna komunistička vlast tražila je ratnu odštetu od Njemačke. Pa kada su Nijemci shvatili da su te brojke nebulozne, tražili su da im se pošalje izvještaj o istrazi, drugim riječima, da im se pokaže kako se došlo do tih brojki.

Tada je vlast angažirala istražitelje koji su ubrzo nakon početnih rezultata iskapanja povučeni s projekta, a istraživanja su zaustavljena. I tako u dva navrata.

Rezultati istraga nisu se uklapali u komunističku propagandnu shemu, pa je vlast ostala pri onim svojim milijunskim brojkama, bez utemeljenih istraživačkih osnova.

Te brojke ostale su zapisane u mnogim knjigama koje se tiskalo na veliko.

Iz tih smo knjiga svi učili. Mi i cijeli svijet.

A pisalo je vrlo jasno: Hrvati su genocidan narod, a njihova država Hrvatska – zločinačka je čak i kao ideja.

Zapovjednik Jasenovca general Vjekoslav Maks Luburić živio je nakon rata mirno i nesmetano sa svojom obitelji u Španjolskoj.

Agenti UDB-e pratili su ga godinama, slali izvještaje partiji i simbolično „pazili da se ne prehladi” jer je na račun njega u Jugoslaviji živjelo barem tisuću obitelji i to dobro.

Doživio bi Maks dugu starost i umro kao čovjek, ali mu vrag nije dao mira, pa je počeo objavljivati članke o potrebi jedinstva i pomirenja hrvatskoga naroda u cilju stvaranja hrvatske države. Time je sam sebi presudio jer mu to komunistička vlast nije mogla oprostiti. Ubili su ga isti oni agenti koji su ga čuvali dva desetljeća. Smrskali su mu glavu. Ne zbog Jasenovca.

NE ZBOG JASENOVCA!!

Poticanje na stvaranje bilo kakve hrvatske države bio mu je krimen.

Jasenovac je zapravo poslužio narodnoj vlasti da pokuša izvući koji dinar ili marku za svoje jadne interese te da na neki način opravda svoj masovni zločin nezapamćenih razmjera, učinjen odmah nakon završetka rata.

Ali iznad svega, Jasenovac im je poslužio da ocrne hrvatski narod i Hrvatsku. Pogotovo Hrvatsku, kao državu, kako bi zauvijek osporavali i sprječavali njezino osamostaljenje i nezavisnost.

Pola stoljeća manipuliralo se Jasenovcem i njegovim žrtvama.

Pravdi NITKO od glavnih i odgovornih nije priveden u cilju utvrđivanja stvarnog karaktera logora, kao i broja žrtava.

NITKO.

Razlog tomu je jednostavan: nije komunistička vlast htjela da se zna koliko je tamo ljudi ubijeno. Ne bi im stvarna brojka odgovarala.

A stvarna je brojka vjerojatno u ovom omjeru kojem sam u svom skromom istraživanju zaključio:

više su komunisti ubili ljudi u četiri tjedna (druga polovica svibnja i prva polovica lipnja 1945.), nego ustaše u četiri godine. Više. Puno više.

Zato su i sakrili svoj masovni zločin dobro.

Zakopali su žrtve, zapalili, zabetonirali, minirali.

Zbog toga vjerojatno NIKAD nećemo znati ukupan broj svih žrtava. Moći ćemo samo nagađati. I svađati se.

I tko uopće može izmjeriti taj zločin?

Neistraživanje žrtava Jasenovca i neprivođenje pravdi odgovornih, trebao bi biti zločin jednak onom zločinu počinjenom u Jasenovcu.

Posljedično i veći.

Ali bivši sustav nije mogao suditi sam sebi.

A onda smo se nakon pola stoljeća napokon oslobodili komunizma. Zapravo, tako smo mislili.

Postali smo nezavisni ili neovisni. I to smo mislili.

Za zločin počinjen u Jasenovcu više nije imao tko odgovarati, jer više nikog živog nije bilo.

Ali za zločin manipulacije Jasenovcem bilo je puno živih i živahnih, koji su mogli i trebali odgovarati.

Ipak, kao i 1945. godine dogodilo se NIŠTA.

Danas se žrtve Jasenovca ne broje u stotinama tisuća ili u milijunima, nego službeno u desetcima tisuća.

Neki tvrde da bi se zapravo trebale brojati u tisućama.

I kako barem malo ne pomisliti da bi nakon svih laži možda to mogla biti istina?

Pametnom, kulturnom i objektivnom čovjeku i stotine ubijenih je mnogo i ne trebaju mu milijuni da bi imao poštovanja.

Onome kome je tamo ubijeno dijete ili roditelj, ubijen mu je cijeli svijet.

Jasenovac je, dakle, bez obzira na broj žrtava, mjesto velike tragedije i simbol mnogih tragedija pred kojim se treba pokloniti.

I baš zbog toga bi netko trebao doći pred lice pravde za sve one LAŽI.

Zastrašujuće je da danas opet moramo slušati iste priče.

Još je više zastrašujuće da su upravo oni koje bi trebalo dovesti pred sud jer su manipulirali žrtvama i nabacivali ljagu na hrvatski narod i državu, danas najglasniji u širenju tih istih priča.

A te priče su laži. LAŽI.

Hrvatska izdiše pod teretom višedesetljetnih laži koje se opet iznova iz iste stare kuhinje serviraju javnosti, što je dobri pokojni Ljubo Stipišić Delmata opisao u svojim stihovima:

Sva Ervacka piza natopjena lažin… Isti kapitani brode slipe rute.

 

Foto izvor: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:KZ-Jasenovac-Denkmal-Zugang.JPG

Dijaspora – hrvatsko ružno pače

Kroz čitavu povijest naši su ljudi napuštali svoju domovinu i odlazili u svijet tražeći bolji život. Posvuda, na svim kontinentima imamo njihove tragove, stoljećima unatrag.

Najveći odljev hrvatskoga naroda dogodio se u posljednih 150 godina. I nismo mi po tome specifični jer selili su se i Irci i Talijani i Nijemci i mnogi drugi narodi s istim ciljem.

U te druge, obećane zemlje dolazili su uglavnom bez nekog početnog kapitala ili poznanstava koja bi im pomogla u zarađivanju. Imali su samo deset prstiju.

Došavši u drugu zemlju, postali su u odnosu na svoj narod u domovini – DIJASPORA.

Kako su bili vrijedni i ponizni, lako su se uklapali u sredinu u koju bi došli. Bili su izuzetno cijenjeni i mnogi od njih dobili su priliku ostaviti velik trag u novim sredinama, što su i učinili.

Ti tragovi vidljivi su posvuda.

Svojim zalaganjem i trudom ustanovili su nov život, podigli obitelji i stekli materijalna dobra. Teško je i procijeniti koliko bogatstvo u svijetu imaju Hrvati izvan domovine, odnosno, dijaspora.

Dijaspori treba zahvaliti na očuvanju nacionalnoga kulturnog identiteta koji su njegovali i promicali generacijama.

Iznad svega, treba im zahvaliti i na velikoj promociji svoga naroda upravo kroz tragove koje su ostavili kao svjetski poznati ljudi koji su u dijaspori ostvarili neka za čovječanstvo važna dostignuća.

Njihova je ljubav prema domovini neupitna. To su pokazali na mnoge načine. Pogotovo su nesebični bili u pomaganju kada je bilo najteže, kada se stvarala naša država Hrvatska. Ne znamo koliko je dijaspora prikupila i poslala novaca u to vrijeme, kao što nažalost ne znamo koliko prikupljenoga novca

nikada nije ni došlo na mjesto namjene.

Mnogi su se htjeli vratiti u Hrvatsku nakon osamostaljenja, uložiti svoj pošteno zarađen novac te nastaviti raditi onaj posao u kojem su se osposobili u stranom svijetu i zaposliti naše ljude. Željeli su pokrenuti svoju zemlju. Nažalost, svjedočili smo, a i danas svjedočimo, da njihov novac često u Hrvatsku nije dobrodošao.

Mi smo radije tvornice prodavali za kunu, nego našima iz inozemstva za milijun kuna. Radije smo držali godinama firme u stečajevima, nego dozvolili njima da ih otkupe i nastave proizvodnju. Podapinjali smo im noge na sve moguće načine, reketarili ih do iznemoglosti, sve dok se nisu potpuno razočarali i odustali.

Tada smo mi mirno mogli nastaviti zapošljavati svoje pijune kao stečajne upravitelje ili u nadzornim odborima i ostalim uhljebničkim izmišljenim funkcijama na kojima su menadžerske plaće bile u desetcima tisuća kuna, s ugovornim otpremninama u milijunima.

Svega toga možda ne bi bilo kada bi vlasnik bio netko iz dijaspore tko je novac zaradio svojim vlastitim radom. Ne bi bilo uhljebljivanja jer vlasnici ne bi zapošljavali podobne, nego sposobne ljude, spremne za rad i tržišnu borbu.

I to je očito problem za naše društvo, puno podobnih, koji čekaju u redu za „bezradni hljeb”. Oni imaju prioritet. Kao što je problem kada ljude iz dijaspore na vratima ove države na povratku dočekaju isti oni zbog kojih su otišli iz zemlje.

Čekaju ih ovoga puta s papirima, propisima, dozvolama, suglasnostima, ugovorima, neriješenim imovinsko-pravnim odnosima, nesređenim zemljišnim knjigama, širom otvorenom plavom kuvertom te povećom kvotom za svoje uhljebe, uz još par sitnica.

A ukoliko se netko ipak nađe uporan i prođe sve postavljene filtere, onda ga dočeka neka inspekcija ili već nešto drugo.

I nevjerojatan je taj medijski trud koji se ulaže kako bi se dijaspora stalno prikazivala u negativnom svjetlu i kako bi se opstruiralo njihovo sudjelovanje u institucijama kao što je Sabor.

Ljude iz dijaspore prikazuje se kao konzervativne, zaostale, te ih se naziva pogrdnim imenima.

Udjel hrvatske dijapore u ukupnim investicijama u Hrvatskoj od osamostaljenja je mizeran, premda je kapital kojim ona raspolaže ogroman.

I danas, nakon svega, kada se izmuzlo i opljačkalo sve što se moglo, kada se narod prisilio na odlazak, kada nam prijeti kadrovski slom, i dalje držimo zatvorena vrata dijaspori ili radije otvaramo vrata nekim „stranim” investicijama, ma koliko upitne bile.

Otvaramo širom zapadne granice kako bi naš narod otišao, a one istočne još i šire, kako bi u ovu plodnu i bogomdanu zemlju ušli pripadnici nekih drugih naroda. I kako to nazvati?

Osobno sam vezan s mnogim ljudima iz dijaspore i svjedočim njihovoj silnoj razočaranosti svim ovim navedenim. Ta razočaranost polako već dolazi u fazu da ljudi gledaju svoja posla. Da ih više nije briga. I to je najveći poraz koji možemo doživjeti. To je i cilj onih koji nam očito ne žele dobro.

To nikako ne bismo smjeli dozvoliti.

A sve se može ispraviti i napraviti dok je volje i lijepe riječi.

Neka ovaj članak bude mali doprinos nekom novom pozitivnom nastojanju da naša dijaspora bude ono što jest: dio nas.

Foto izvor: Ljubomir Antić, Hrvati u Južnoj Americi: do 1914. godine, Stvarnost i Institut za migracije i narodnosti Zagreb, Zagreb, 1991 (Hrvatsko tamburaško društvo Tomislav, Punta Arenas 1905. )

Preuzeto sa: www.croatia.org

Zašto je potrebno sjećanje

Uz tjedan sjećanja na Škabrnju i Vukovar

U prvim danima mjeseca studenoga sjećamo se naših pokojnih, onih bližih, daljnjih, kao i svih onih svetih koji su preminuli, a svojim nas životnim djelima zadužili. Za njih nas vežu emocije, ljubav, vjera, tradicija, materijalna i nematerijalna dobra, opipljivo i neopipljivo. Uz njih nas ponajviše veže poštovanje.

Iskreno poštovanje mrtvih najuzvišeniji je vid izražavanja kulture čovjeka, jer čovjek koji se sjeća mrtvih unosi u njihovu smrt određeni život; oživljava ih u svom životu, a pogotovo u životu onih mlađih, koji pokojne možda i nisu poznavali. Evocirajući njihove živote pokušavamo razumjeti njihova djela, valorizirati ih i sačuvati potrebu za zahvalnošću. A zahvalnost je, uz poštovanje, također jedna od uzvišenijih ljudskih osobina.

U trećem tjednu mjeseca studenoga sjećamo se naših pokojnih stradalih u Škabrnji i Vukovaru, ratnih ranih devedesetih. U tim danima njihova je smrt samo prozor u naš život.

Koliko su oni živi, toliko smo živi i mi. Koliko je njihova žrtva živa, toliko i mi živimo. Kako u nama umiru oni, tako i mi umiremo u nama samima. Voštana svijeća koju simbolično zapalimo te dane brzo dogori, a njezini tragovi nestanu u dimu zauvijek. Ona umre. I kada bi bila jedino što nas veže za duše

njihove, njezinom smrću umrlo bi i naše sjećanje. Ovaj tjedan trebao bi biti samo rezime cjelogodišnjeg sjećanja, jedno zaustavljanje i okret unatrag, kako bismo vidjeli što smo sve učinili prošle godine u brazdi naše memorije i koliko razumijemo njihovu sudbinu, žrtvu i razmjere njihove tragedije.

A nije tragediju doživio samo čovjek nego i grad. Pa ako i nismo u stanju shvatiti sav užas doživljenog kroz ljudsku žrtvu, čije slike je teško bilo zabilježiti, trebalo bi nam sve biti kristalno jasno kroz slike užasa žrtve grada. Ono samljeveno kamenje biblijski kao da poručuje: „Ako vi budete šutjeli, mi

ćemo govoriti“. I već sada se stječe dojam potrebe da kamenje progovori, da ono priča priču, umjesto voska koji se rastopi i ispari, umjesto nas čije sjećanje je polako već isparilo.

Toliko razorenih ljudi, toliko razorenih gradova. Toliko nepoznatih i neznanih priča ubijanja života, ostalih među podrumima i porušenim zidovima. Toliko zaborava. Toliko okretanja glava od prošlosti koje kao da se bojimo i preko koje preskačemo uvijek uporno kada nam ona stane na put želeći

se pokazati.

Ta naša želja za budućnosti ne daje nam da stanemo. Trčimo kao mala djeca naivno iščekujući nagradu boljega života, a ne pitamo se jesmo li ga zaslužili.

Zatvaramo prozor u njihovu smrt kako nas ne bi sablaznila, a otvaramo širom vrata površnim ogrebotinama i posjekotinama površnih života čiji cilj je smrt. Nad tim se ranama zgražamo

i njih vidamo, a krv nam povijesna natapa gležnjeve.

Barem bi žena trebala razumjeti ženu, majka majku, a toliko je žena i majki ispustilo svoje nemoćne krikove u mraku bez tragova nade. Toliko boli i poniženja danas tako daleko od toga vremena, a tako blizu onog istog mraka. I šutnja. Bez nade.

Nužno je potrebno obnoviti zvonike svijesti što bi zazvonili u sva zvona i probudili čovjeka u čovjeku, pozvali ga da se vrati tamo gdje je ostavio bitno. A bitni su poštovanje i zahvalnost, bez kojih čovjek natovaren nebitnim pije iz bokala licemjerja i krijepi svoje tijelo bezdušnošću.

Kada se čovjek uvjeri da je nebitno bitno, a bitno nebitno, onda gazi po životu mrtvih i smrti živih. Galami i viče nad grobnom tišinom nepoznatih tragedija gledajući u daljini i ukazujući prstom na nešto nalik rani. Nad žednima pravde dolijeva bokal nepravde i prolijeva licemjerje koje ih čini još više žednima.

Zato zvonimo ovog tjedna, zvonimo, probudimo prvo sebe, svoju svijest i savjest, obnovimo sjećanja, unesimo život u smrt mrtvih i živih, a onda će se možda i drugi probuditi

Foto izvor: Zoran Filipović Zoro

Kako ljudski vagati

Nije vaga slučajno simbol pravde. I to baš ona starinska vaga s dvije strane, gdje se na jednu stranu stavlja mjera, a na drugu ono što želimo izmjeriti.

U Hrvatskoj često svjedočimo da kada se na jednu stranu stavi kilo, a na drugu stranu tonu, onda kilo pretegne onu tonu. U svakom slučaju, a pogotovo u slučaju dijeljenja pravde, to je nepravedno.

Društvo bi trebalo biti osjetljivo na nepravdu. Trebalo bi umjeti prepoznati nepravdu.

Svatko od nas ima tu veliku ljudsku odgovornost i dužnost.

Pa ukoliko nismo u mogućnosti popraviti onu veliku globalnu vagu ili ukloniti onu silu koja na nju utječe, onda bismo svakako morali uspostaviti svoje vlastite ispravne vage, neovisne i pravedne, bez tuđeg utjecaja.

Jer ukoliko samo jednom odmjerimo krivo ili se nama odmjeri krivo, ta nepravda bit će samo temelj budućim, još većim nepravdama.

Jedan od klasičnih primjera nepravednoga vaganja je ono prema Domovinskome ratu.

U tom okrutnom ratu Srbi su nanijeli Hrvatima mnogo više štete u bilo kojem obliku nego Hrvati Srbima. Mnogo, mnogo više.

Ali kada se na hrvatsku političku medijsku vagu stave te štete, onda hrvatska strana preteže. Kao da je teža. A srpsku stranu javnost skoro pa nije ni vidjela. Potrudio se netko za to.

Ali se zato hrvatsku stranu prikazivalo do povraćanja, na sve moguće načine. I tu se uložio velik trud.

Od jednog se učinilo tisuću, a od tisuću nijedan.

Identično kao i u slučaju Drugoga svjetskog rata. IDENTIČNO.

Sve žrtve simbolično pod imenom Bleiburga potpuno su sakrivene, a one simbolično pod imenom Jasenovca multiplicirane višestruko.

Povijest se, dakle, ponovila.

Ako se na mrtvima stvori nepravda i ako se ta nepravda ponovi na isti način, a društvo i dalje ne reagira, onda je to društvo, u najmanju ruku rečeno, neodgovorno. U najmanju ruku.

A ne može neodgovoran čovjek prozivati drugoga na odgovornost.

Mi snosimo najveću krivnju za stanje u društvu.

Svi mi.

Politika i mediji manipuliraju nama točno onoliko koliko osjete da smo mi nesposobni u vizualizaciji neke teme, tj. u procjeni vaganja.

Mi trebamo ovjesiti one naše male vage ljudskosti i na njih staviti sve ono što znamo, pa odvagati pošteno i pravedno.

A onda će naše mišljenje, utemeljeno na poštenju i pravdi, biti temelj za poštenije i pravednije društvo.

I ne treba se čovjek bojati biti sam u mišljenju ako zna da je ono pravedno. Jer ako se svatko bude bojao založiti i žrtvovati za pravdu, pravde nikad neće biti. Uvijek će čovjek biti u mnoštvu nepravde.

Da bi čovjek imao svoje mišljenje, treba nešto znati.

A da bi nešto znao, treba učiti.

Pred našim je društvom dug proces učenja.

Nadoknađivanja gradiva.

Ispravljanja netočnih navoda.

Razlučivanja istine od laži.

Izgradnje vlastitoga znanja.

Upoznavanje sebe.

Zato učimo o nama, kako bismo sutra mogli znati vagati.

Kako bismo bili pravedni.

Za kraj, evo samo nekoliko podataka o stradanju Vukovara,

za neka buduća vaganja:

„Na grad Vukovar u tromjesečnom bestijalnom mučenju

palo je ŠEST I POL MILIJUNA projektila. Ubijeno je TRI TISUĆE

ljudi.

Tisuću ljudi još uvijek se vode kao NESTALI, a među njima

je 12 djece.

Ukupno 264 zarobljenika iz vukovarske bolnice UBIJENO

je i BAČENO u JAMU na Ovčari.

Na Veleprometu je UBIJENO 700 ljudi.

NITKO ne može reći koliki je broj silovanih žena u Vukovaru.

Način na koji su ubijali branitelje Vukovara nije uopće zamisliv.

U Vukovaru je uništeno SVE.”

(podatci iz videozapisa „Vukovar te zove”).

Kada znamo da za sve ovo nitko nije odgovarao, kada svjedočimo

kako se pokušava izjednačiti krivnja te kako se javnost

uvjerava da postoje važniji problemi od ovoga, onda je očito da

vaga koju koristimo nije dobra ili da na nju netko jako utječe.

Na nama je da to procijenimo: da izvažemo dosadašnje vaganje,

da budemo ljudi i da ljudski važemo.

To je na nama.

Foto izvor: Miki Bratanić

Kako istrijebiti narod, a da se to ne zove genocid

Moje rodno mjesto Vrbanj na otoku Hvaru jedno je od pet mjesta na ovome lijepom otoku koje je u povijesti imalo više od tisuću stanovnika, a danas ih ima manje od četiristo, s otprilike nešto manje od stotinjak obitelji.

Vrbanju pripada, prema mojoj gruboj procjeni, nekoliko milijuna kvadratnih metara površine, uglavnom u privatnom vlasništvu mještana. Dakle, simbolično po svakoj familiji nekoliko desetaka tisuća kvadratnih metara vrijednih otočnih zemljišta koja su stoljećima život značila. Velik dio Starogradskoga polja, zaštićene UNESCO-ve baštine u kojoj su bogati maslinici i vinogradi, pripada upravo Vrbanjanima.

Pripada im i velik dio neprocjenjivog obalnog područja između Vrboske i Staroga Grada s pogledom na Brač i Zlatni Rat.

Vrbanj je rodno mjesto Matija Ivanića, vođe ustanka hvarskih pučana koji se izborio za nivo demokracije omogućivši da u instituciju vlasti može ući SVAKI ČOVJEK, i to 1511. godine! Do tada je u strukturu demokratske vlasti mogao ući samo čovjek koji je bio plemić, dakle, ne svaki čovjek. To hrvatski narod stavlja vremenski ispred svih drugih naroda jer je takav oblik demokracije zabilježen u svijetu tek mnogo kasnije. Zato bi to trebalo biti velikim slovima upisano u svjetsku historiografiju te predstavljati ne samo prepoznatljivost Vrbanja već čitave Hrvatske.

I kada bi se samo jedan poslovan, stručan i pametan čovjek angažirao na osmišljavanju strategije ovoga mjesta, onda bi vrlo brzo svakoj od ovih sto familija omogućio da samo s malim dijelom onih nekoliko desetaka tisuća metara kvadratnih zemljišta dobro živi. I ne samo da žive oni dobro, nego da se time omogući povratak još barem pedeset familija podrijetlom iz Vrbanja koje su ga napustile.

Nažalost, nema takvoga čovjeka.

Zapravo, ima. Ima takvih ljudi, ali nema onih koji bi ih angažirali

za ovakav posao.

Nažalost, tih nema.

Nema nikog tko bi onaj kvadrat zemljišta doveo na vrijednost od stotinjak eura, čime bi svaka familija imala kapital od nekoliko milijuna eura.

Zato kvadrat zemljišta simbolično vrijedi jedan euro.

Umjesto da se osmišljava način na koji će se narodu pomoći u opstanku, oplemenjujući njegovu baštinu i podižući joj vrijednost, osmišljava se način na koji će se narodu natovariti porezi na istu i tako joj dodatno umanjiti vrijednost, jer bi iscrpljenim ljudima vlastito zemljište tako postalo nepodnošljiv

teret. Time bi ubrzo kvadrat zemljišta mogao vrijediti i manje od eura, a narod bi ga nažalost bio prisiljen prodati.

To bi dodatno ubrzalo ne samo prodaju djedovine već vjerojatno i odluku za konačnim odlaskom s baštinskog ognjišta.

Već sada se za svo familijarno zemljište koje su generacijama stvarali predci, može kupiti samo stančić na periferiji Splita s pogledom na ništa.

Život na bezvrijednom zemljištu nema neku vrijednost, a od sentimenta se ne živi.

Zato se Vrbanj polako, ali sigurno osipa. I ne brine to nikoga. Nitko ne mari što naš narod nestaje.

Starogradsko polje je zaštićeno.

Procesija Za križen je zaštićena.

Klapska pisma je zaštićena.

Ali čovjeka nitko nije zaštitio.

Tko će obrađivati Starogradsko polje?

Tko će nositi sveti križ u procesiji Za križen?

Tko će pjevati stare napjeve i kolende?

Tko, kad našeg čovjeka ovdje više ne bude?

Doći će drugi. Naravno da hoće. Dolaze već.

Donose sa sobom svoje simbole, svoje pjesme, običaje i način života.

Genocid je zločin usmjeren na uništavanje, u cijelosti ili dijelom, neke nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine ubijanjem njezinih članova, nanošenjem teških fizičkih ili psihičkih ozljeda, stavljanjem skupine u takve uvjete života koji mogu dovesti do njezina uništenja, nametanjem mjera što dovode do sprječavanja rađanja u skupini ili prisilnim odvođenjem djece u drugu skupinu.

Ovo je definicija genocida.

Zar se nad mojim Vrbanjom ne čini upravo sve ovo?

Sve.

Zar se Vrbanj ne uništava?

Zar se ne ubija?

Koliko je povijesnih ožiljaka na njemu?

Zar se naša djeca ne prisiljavaju odlaziti u druge „skupine”?

A moj Vrbanj je Hrvatska.

Nad mojim Vrbanjom i nad mojom Hrvatskom već dugo se vrši genocid.

Samo se to tako ne zove.

Foto izvor: Miki Bratanić

Komentatori i njihovi komentari na društvenim mrežama

S obzirom na priličan broj objavljenih članaka na društvenim mrežama i portalima, imam i prilično iskustvo s komentatorima i njihovim komentarima kojima sam bio čašćen, pogotovo u onim člancima s određenim osjetljivim povijesnim temema, o kojima neki baš i ne vole govoriti.

Naročito su osjetljive teme u kojima se pokušava progovoriti o bilo čemu negativnom iz vremena Jugoslavije, ukazati na brojne žrtve komunizma, ispričati neku tragičnu priču s Hrvatskoga

križnog puta, postaviti neko pitanje vezano za NDH, ustaše, četnike i partizane, prokomentirati žrtve Jasenovca, povući paralele između nekih događaja iz Drugoga svjetskog rata i onog Domovinskoga ili se možda vratiti u staru Jugoslaviju na sam početak naših modernih problema.

Čim se taknete u te davno definirane i uokvirene domene, odmah postanete primitivan, konzervativan, zaostao, kočnica napretku, sidro u povijesti, ometate pogled u budućnost, ili po najnovijem rječniku: revizionist.

Tako sam, primjerice, među ostalim objavio nekoliko skromnih „revizija” u kojima ukazujem na višedesetljetno manipuliranje žrtvama Jasenovca od vremena Jugoslavije do danas.

Skrećem pozornost da su neki žrtve brojili u tisućama, a neki u milijunima. Ne iznosim nikakve svoje osobne brojke, već uspoređujem brojke koje su drugi iznosili nekad i danas. Razlike u tim brojkama jasno govore da netko laže, pa se u tim revizijama pitam kako je moguće da za te laži nitko nikad nije

odgovarao. Pozivam na odgovornost danas. Napominjem da je manipuliranje žrtvama zločin, a zločin nikada ne zastarijeva.

Pišem to u ime svih nas, a najviše u ime žrtava.

U svojim člancima vrlo jasno izražavam svoje poštovanje prema žrtvama. Nigdje ni na koji način ne pokušavam negirati, umanjiti ili uvećati žrtve.

S obzirom na volonterski karakter mog aktivizma, te činjenicu da se zalažem za utvrđivanje istine, zaštitu digniteta žrtava i društvenu odgovornost, očekivao bih neku široku društvenu pohvalu, podršku, pažnju i daljnji medijski prostor. Barem mi se tako čini.

Međutim, hrvatska realnost potpuno je dijametralna.

Teško je dobiti pohvale, a tako lako osude i pokude.

Rijetko se nađe netko tko će se usuditi uputiti autoru ovakvih društveno osjetljivih članaka neku lijepu i pohvalnu riječ, ali uvijek se nađe netko tko će ga zbog izrečene istine pljunuti.

I nisu problem pojedini komentatori ili pojedinci, jer to nisu nekakvi izolirani slučajevi. To ponašanje, nažalost, dio je davno definiranog predloška šireg aktivizma kojim se eutanazira svaki pokušaj ukazivanja na probleme i želju za rasvjetljavanjem zamračenih povijesnih tema, a koje vape za istinom.

Zastrašujuća je spoznaja da danas, kao ni nekad, ne možemo reći istinu. Zabrinjavajuće je kako se otvoreno i javno rade pritisci na one koji žele reći istinu. Frustrirajuće je kako strukture bezobzirno ignoriraju ovakve napade na građane.

Obeshrabrujuće je kako se stvara atmosfera beznađa.

Šokantna je lakoća kojom se preskaču nepreskočivi povijesni problemi, da bi se potom zaustavili nad ničim.

Hrvatska javnost uskraćena je nažalost za mnogo toga u informativnom smislu. Mi smo potpuno dezorijentirana nacija u pogledu svoje povijesti i mogućnosti zauzimanja određenih stavova, upravo zbog deficita istine, a suficita povijesnih laži i manipulacija.

Zato je uloga komentatora na portalima i društvenim mrežama sve samo ne trivijalna.

Oni snažno utječu na formiranje stava o nekom članku ili o autoru. I što je više negativnih komentara ispod članka, to je vjerojatnost veća da će i čitatelji taj članak doživjeti negativno, bez obzira na stvaran pozitivan stav istoga.

To je psihologija nesigurne mase.

I zato je u slučaju osjetljivih tema nekome jako važno da se autori članaka diskreditiraju, etiketiraju i na sve moguće načine negativno predstave javnosti, kako bi onda i njihovi članci bili diskreditirani i omalovaženi, tj. neuvaženi.

S obzirom na višedesetljetne laži, ispiranje mozga i manipulacije, to i nije neki veliki izazov, jer lako je i dalje manipulirati mišljenjem javnosti o nečemu o čemu su „poučavani” generacijama.

A očito nekima nije u interesu da se govori istina i da se istina sazna. A još manje im je u interesu da se problemi riješe.

Naprotiv, u interesu im je da sve ostane po starome.

Zašto je to tako, nije teško pogoditi.

Uloga komentatora na portalima i društvenim mrežama

zapravo je neka vrsta zastrašivanja čitatelja, i javnosti općenito.

Agresivnim komentarima, koji često nemaju nikakve veze s člancima, šalju jasne poruke ostalima koji bi možda htjeli podržati autora. U toj svojoj verbalnoj agresiji i nasilju koriste se

upravo manipulacijom, lažima i izvrtanjem činjenica. Autoru u usta stavljaju ono što on nikad nije rekao, ni napisao, ni mislio.

Njihova usta puna su tolerancije, demokracije, prava, antifašizma i slobode govora, a svojim komentarima gaze svakoga tko ne misli kao oni, na tipičan fašistički ili komunistički način: agresijom i nasiljem. Ili još bolje, perfidnim i podmuklim podmetanjem.

Svojim stavovima pozivaju i potiču druge svoje istomišljenike da se pridruže u napadima, kako bi se ostavio što veći utisak.

Njihova agresivnost stvara atmosferu straha, a to je upravo odlika totalitarnih režima: posijati strah. Jer strah je najbolja vrsta kontrole. Kada zastrašiš ljude, kada ih udaljiš od komentara, onda sam možeš lako stvoriti javno mišljenje. Sam s još nekoliko pomagača.

Pljuneš gdje treba pljunuti, poližeš gdje treba polizati. Proglasiš ludim, lažljivcem, manipulatorom. Zalijepiš etiketu fašizma, nacizma ili ustaštva. I eto javnog mišljenja po njihovoj mjeri. Ili bolje rečeno, po mjeri njihovih.

Kao nekad.

Foto izvor: Hrvatski povijesni muzej; fotografija eksponata – Miki Bratanić

Bakalar – hrvatsko gastronomsko kulturno dobro i simbol očuvanja tradicije

Važnost bakalara u tradiciji hrvatskoga naroda najbolje je opisao pokojni Miljenko Smoje u svojoj kultnoj „Borbenoj ponoćki“ serijala Kronika našega malog mista. „Borbena ponoćka“ na satiričan način prikazuje svu bijedu komunističkog režima koji na razne načine pokušava zatrti narodne običaje i

tradiciju. U pokušaju suzbijanja i marginaliziranja svega tradicionalnoga, lokalna komunistička vlast dućanima je zabranila prodaju bakalara. Ali ipak, snalažljivi narod se snašao. Čak je i stara majka partijskog sekretara doma skuhala bakalar, a ovaj ga je pojeo, naravno, što se komesaru nije baš svidjelo, jer je bakalar ipak opasan element.

Sve je to vrhunski opisano u jednoj sceni i dijalogu između

komesara i sekretara:

Komesar (Roko): „Ča je sekretaru, oli si danas jia bakalara, a?“

Sekretar: „A ča bi ti radi na mom mistu?“

Komesar: „Ja? Ja bi ga baci kroz ponistru vanka! Da meni žena skuva bakalar na Badnji dan, zapametila bi ona ti dan, Gospe mi.“

Sekretar: „Drugo je Roko žena, a drugo mater.“

Komesar: „Je sekretaru, ma je bakalar – bakalar!“

Bakalar je samo simboličan primjer sveukupnog kontinuiranog odnosa prema našoj baštini i vjeri u kojem je očito izraženo nastojanje da se narodu oduzme ono što su generacijama stvarali njegovi preci. Jer nije se naravno zabranjivao bakalar kao hrana, već se pokušavalo braniti sve ono što je ta hrana

simbolizirala i uz što se vezivala.

Badnjak je nezamisliv bez bakalara u primorskom dijelu Hrvatske. Generacijama se ta velika pobožnost častila uz ovu sušenu ribu koja je dolazila iz dalekih sjevernih mora. A kada nešto u nekom kontekstu traje dugo, generacijama, onda to zovemo tradicija.

Mi smo narod tradicije, vezujemo se uz nju, ona nas određuje, ona je naš identitet. Tako je i bakalar kao stranac postao dio našeg hrvatskog identiteta.

U vremenima kada se nacionalna pripadnost nije smjela isticati i kada su se vlasti svim silama trudile otupiti i izblijediti narodnu svijest zabranjujući javno spominjanje i slavljenje vjerskih svetkovina, bakalar se nezaustavljivo mirisno širio ulicama naših sela i gradova interpretiran receptima starih nona koje su ga kuhale onako kako su ih njihove none naučile.

Taj miris neodoljivo je podsjećao na blagdane, u konkretnom slučaju na Božić kojemu se ime javno nije smjelo spominjati, pa je bakalar simbolično postao „državni neprijatelj“ i pao u nemilost.

I zato je bakalar hrvatski mučenik, prvoborac i branitelj.

On je kulturni spomenik nulte kategorije te gastronomski tradicijski običaj prve klase bez kojeg ni danas ne može, kao ni prije, u našemu malome mistu, proći nijedan post i nemrs.

Bakalar je i simbol otpora maloga čovjeka prema svim vrstama tiranije.

Nestaju kraljevi i njihova kraljevstva, raspadaju se režimi, propadaju ideologije, odlaze u nepovrat stranke i partije, ali ostaje želja naroda za njegovanjem običaja i tradicije. I dišpet, inat maloga čovjeka koji uvijek nađe način da ipak pruži otpor, zadrži svoj identitet i pokaže kako je poštovanje prema predcima znak kulture i civilizacijske odgovornosti, a ne nazadnosti.

Ostaje i vjera naroda. Vjera u Boga, ali i vjera u bolje.

Bakalar bi trebao biti samo mali ukras, gastronomski dodatak slavlju Badnjaka i Božića koji su dio našega vjerskog i kulturološkog identiteta, jer ne bi bilo dobro da se sve svede samo na hranu i piće. Ipak, njegov miris i danas ima neku nadnaravnu snagu i značenje uzvišenije od samog jela.

U sveopćoj globalnoj demontaži identiteta Božića, u kojoj sa scene nestaju svi oni izvorni motivi obitelji i djeteta, jasno je kako borbena ponoćka nije stvar prošlosti. Sa snažnih javnih zvučnika odzvanjaju i danas taktovi internacionale, tj. internacionalnih i domaćih šlagera, koji potpuno nadglasavaju one tradicionalne božićne.

Pjeva se i govori o svemu, samo ne o smislu i elementarnom značenju rođendana maloga Boga.

Rođendan bi trebali slaviti Njemu, ali darove nosimo sebi.

Bog se, zapravo, potpuno izbacio iz Božića.

„Kad se Bog čovik učini”, jedan od naših najljepših nacionalnih napjeva iz božićnog vremena kojim bismo se trebali ponositi na svjetskoj glazbenoj etno-sceni, ne nalazi mjesta u našem medijskom eteru, kao ni mnoge druge pjesme, a kažu da smo po njima jedan od najbogatijih naroda na svijetu.

Kao da se sramimo samih sebe.

Nestajemo ono što jesmo, a postajemo ono što nismo.

Možda upravo zato miris bakalara ima tu moć da se kao nekad širi našim ulicama te podsjeća na ono što Božić jest.

I na ono što mi jesmo.

Možda bi nam svima dobro došla jedna velika nacionalna teća bakalara da se svi podsjetimo ne samo što Božić jest nego što smo i tko smo mi

 

Foto zvor: https://pixabay.com/photos/norway-cod-fishes-drying-norwegian-4592359/

 

 

Priča o Božiću

Božić predstavlja maloga Boga, dijete, Isusa, koji će za sebe reći da je put koji treba slijediti, život kakav trebamo živjeti i istina koju trebamo svjedočiti.

Možda su upravo tri navedene komponente – istina, put i život, svojevrsno nerazdvojivo sveto trojstvo. I ako se iz tog svetog trojstva oduzme istina, onda nestaje i puta i života. Ako se oduzme istina, onda nestaje i ljubav. Da nije ljubavi ne bi ni svijeta bilo, poznata je misao stihova stare pjesme, ali i u

temelju ljubavi mora biti istina. Zato treba nastojati svjedočiti istinu, imati i davati ljubav, biti na pravom putu i živjeti ljudski.

Neka nam priča o Božiću i njezine humane poruke budu vrijedne uvažavanja i poštovanja. Neka nam svima Božić bude civilizacijska i kulturna baština.

Odnos prema baštini govori mnogo o nama i pokazuje jesmo li civilizirani ili nismo.

Odnos prema Božiću u mnogome je sličan odnosu prema Hrvatskoj. Božić se, nažalost, danas demontira. Uklanja se njegova simbolika i ikonografija.

S javne scene nestaju jaslice. Sklanja se sveta obitelj: dijete, otac i majka. To je svakako odraz nekulture, devastacije i nehumanosti.

Ali to je i velika simbolika.

Zatire se identitet i prepoznatljivost Božića, ali i identitet i prepoznatljivost Hrvatske i hrvatskoga naroda. Vidljivo je to nažalost u mnogo čemu.

Ako se izdignemo iz vremenske crte i promotrimo naš Božić u prošlosti, vidjet ćemo kako se sve do 1945. godine Božić

slavio u svom tradicionalnom obliku sa svojom simbolikom.

A onda je sve to ugašeno, demontirano. Skinute su figurice sa scene.

Devedesetih je godina to samo nakratko vraćeno. Samo nakratko.

Danas smo tamo gdje smo bili. Tradicija je opet znak nazadnosti.

Govori li nam ovo nešto?

Kao pripomoć demontaži uvezli smo i mnoge globalne trendove koji tomu idu u prilog. Umjesto maloga djeteta, simboliku preuzima bradati starac.

I nije to tako samo s Božićem. Svi Sveti nam se pretvaraju

u vještice, Uskrs nam se pretvorio u kuniće…

Nad našom kulturom, običajima, tradicijom i baštinom vrši se kulturocid, običajocid, tradiciocid i baštinocid.

Sve ono najgore od necivilizacijskoga događa se nama, a mi u tome sudjelujemo vrlo aktivno: mišlju, riječju, djelom i propustom.

Najviše prihvaćanjem i šutnjom.

Božić je najljepša priča ikad ispričana, koja u sebi nosi toliko mnogo poruka humanosti. Samim mjestom rođenja naglašena je skromnost. Majka, otac i tek rođeno dijete na najljepši način simboliziraju obitelj i važnost te zajednice. Okruženost malim ljudima, pastirima te domaćim životinjama ističe poniznost i jednostavnost. Filozofiju života koja kaže da u malom

treba tražiti veliko, ukazuju tri mudraca.

U Božiću je nada, pogotovo za one male, odbačene, one drugačije, one koje društvo ne razumije. Priča o Božiću upozorava i na ljudsku oholost i pohlepu te skreće pažnju što su sve ljudi na vlasti spremni učiniti kako bi ostali na vlasti: ubiti i proganjati djecu vlastitoga naroda. Zanimljiva i tako svevremena

poruka.

Pokušajmo shvatiti ove poruke, trudimo se biti na putu koji je zvijezda ukazala, živjeti ljudski, te svjedočiti istinu.

Budimo ljudi dobre volje. Širimo mir i radost.

Uvažavajmo druge i tuđe, ali poštujmo sebe, svoje običaje,

tradiciju i baštinu, svoje pretke i njihov trud da opstanu i ostanu na ovoj lijepoj zemlji i ostave nam ovoliko bogatstvo u naslijeđe.

 

Božić u nama

(Miki Bratanić)

 

Zvone zvona u tihoj noći

I radost dice što ulicom trče

Čuju se zvuci didove pisme

I miris kuhinje pokojne none

Njihove molitve molimo za stolom

Bog je večeras zajedno s nama

Možda više ništa nije kao prije

Ali Božić se u nama promijenio nije

Foto izvor: Miki Bratanić