#priručnikzaživotuhrvatskoj Archives - Stranica 5 od 5

1 travnja, 2019 miki Priručnik za život u Hrvatskoj#četnici, #drugastranamedalje, #mikibratanić, #priručnikzaživotuhrvatskoj, #ustaše, #ustašeipartizani

Druga strana medalje – Njihova zla strana

Beograd je jedini glavni grad na svijetu koji je imao koncentracijski logor.

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, Beograd ih je imao čak tri: Sajmište kao logor isključivo za Židove, logor smrti – Banjica te stratište Jajinci kao odlagalište leševa gušenih plinom u posebnom gradskom kamionu. Dakle, preciznije rečeno, Beograd je imao dva koncentracijska logora za prihvat živih i

jedan za prihvat mrtvih. Može se slobodno reći da je čitav grad bio ljudsko gubilište, najviše Židova.

U tim logorima i stratištima izvršeno je ono što ni Hitleru nije pošlo za rukom. Ostvareno je „konačno rješenje”, a Srbija je uz Luksemburg i Estoniju postala treća zemlja na svijetu koja je dobila status „Juden frei” – „bez Židova” ili „očišćena od Židova”. Dakle, i Beograd bi mogao imati etiketu „Balkanski Auschwitz” koja se kroz povijest nadjenula isključivo Jasenovcu. Srpska vlada njemačkog kolaboracionista Milana Nedića bila je najbolji suradnik u istrebljivanju Židova kojeg je Hitler imao.

Antisemitizam je u Srbiji započeo u drugoj polovici 19. stoljeća kad se Hitler još nije ni rodio. Ne postoji država na svijetu s toliko izraženim javnim i otvorenim dokumentiranim antisemitskim

pogramima kao što je Srbija. Još daleke 1878. na Berlinskome kongresu od Srbije je kao uvjet za ulazak u Međunarodnu zajednicu zatraženo: „DA OMOGUĆI LJUDSKA PRAVA ZA ŽIDOVE”.

Pet godina prije toga, 1873. godine, dok u Srbiji Židovi nisu imali nikakva ljudska prava, u Hrvatskoj pak stječu punu građansku ravnopravnost.

A još prije toga, 1866. godine započinje gradnja Sinagoge u Praškoj ulici u Zagrebu.

Ta sinagoga srušena je za vrijeme rata od strane ustaškog režima. Bio je to velik zločin koji je jasno i javno osudio nadbiskup Alojzije Stepinac. Velikosrpska politika koja voli isticati taj zločin imala je sve vrijeme svijeta obnoviti sinagogu poslije rata, ali njezini antisemitski geni očito joj to nisu dozvolili. Na mjestu sinagoge nakon rata napravljeno je igralište, zatim robna kuća, a nakon što je ona izgorjela, parking.

Velikosrpska politika kroz svoju je moćnu propagandu nakon rata, dakle za vrijeme Jugoslavije, uspjela potpuno sakriti svoje krvave antisemitske i općenito antiljudske tragove, posebno antihrvatske, te fokus zločina usmjeriti na Jasenovac, NDH i ustaše.

Čak su i svoj logor Sajmište proglasili „ustaškim” – premda ustaše nisu imale veze s njim.

Oni su pisali jugoslavensku povijest i zapisali kako su u Srbiji ubijali nacisti. Dakle, ne Srbi, nego Nijemci. Ali u Hrvatskoj su ubijali ustaše. Ne Nijemci, nego Hrvati.

Njemački rasni i drugi zakoni vladali su u svim logorima pod nacističkim nadzorom u Europi pa se krivnja treba staviti ili svugdje na Nijemce ili svugdje na državnu / lokalnu upravu, a ne kako nekome odgovara.

Jedan je od najvećih poslijeratnih manipulatora i promotora ove prljave zločinačke politike Milan Bulajić, srpski povjesničar, „stručnjak za holokaust” čije su laži razotkrili mnogi naši i strani povjesničari, demografi, matematičari i drugi stručnjaci koji su dokazali njegove laži i ukazali na istinu.

Ta politika bezobzirnih i bezobraznih laži i manipulacija i danas je identična, ista.

Najbolje ju je opisao već u naslovu knjige Philip J. Cohen: Srpski tajni rat – propaganda i manipulacija historijom. Cohen je prvo poglavlje svoje knjige posvetio temi „Korijeni srpskog fašizma” i pronašao ih u Načertaniju: projektu velikosrpskog ekspanzionizma još iz 1844. godine.

A ovo su neka od zapisanih svjedočanstava o tome kako se u Beogradu „čistilo” Židove i provodilo „konačno rješenje”, i to iz njihovih, jugoslavenskih izvora:

„Mjesec dana kasnije, u Sajmištu je izvršeno konačno rješenje, dolaskom mobilnih plinskih komora iz Njemačke. Između marta i maja 1942., svako jutro, osim nedjeljom i praznicima, ozilo bi bilo natovareno jevrejskim ženama i djecom i starijim osobama kojima bi se zatim kazalo da se preseljevaju.

U jednom činu, naizgled ljubaznom, djeci su čak davani bomboni.

Sa izduhom cijevi koja je usmjeravala ispuhne gasove u hermetički zatvoren prostor vozila sa žrtvama, vozilo bi nastavljalo svoj put kroz Beograd, završavajući na groblju na Avali, sedam milja jugoistočno od grada. Po dolasku, svi bi bili mrtvi.” (prema Philip J. Cohen: Srpski tajni rat – propaganda i

manipulacija historijom; citirano iz knjige Josipa Pečarića Srpski mit o Jasenovcu).

„Nakon što su Jevreji likvidirani, leševi pomrlih i pobijenih na Sajmištu odnošeni su na zemunsko jevrejsko groblje i tu sahranjivani. Ekshumacijom leševa ustanovila je specijalna anketna komisija da je na jevrejskom groblju sahranjeno 6.500 leševa” (iz knjige Josipa Pečarića Srpski mit o Jasenovcu).

„Kako nam je bilo naređeno da brojimo leševe koji su spaljeni, to mi je poznato da je u Jajincima spaljeno 68.000, a da ih je nespaljeno ostalo još 1.400 leševa, i to u jednoj raci 1.200, a u dvema po 100 leševa” (iz knjige Josipa Pečarića Srpski mit o Jasenovcu).

Manipulatori zločinima koji su prikrivali zločin su zločinci, pa bi trebali biti u zatvoru ili na listi Interpola.

A hrvatski bi znanstvenici na trošak svijeta trebali raditi istraživanja u kojima bi razotkrivali velikosrpske stoljetne laži. Naši bi znanstvenici i povjesničari po svijetu trebali držati predavanja o istini i napokon već jednom okrenuti tu zločinačku stranu jugoslavenske, tj. velikosrpske medalje. Neka je svijet gleda. Tako bi to trebalo biti.

I dok god ne bude, neće biti dobro.

U travnju 1945. godine ubijeno je oko 150 najviših četničkih časnika, među kojima vojvoda Pavle Đurišić i glavni četnički ideolog Dragiša Vasić koji su zarobljeni u bitci kod Lijevča polja. U toj velikoj bitci ustaše su, prema nekim javno dostupnim informacijama, porazili 17.000 četnika, od kojih su zarobili njih 5.000.

Imena četnika i četničkih vojvoda poput Pavla Đurišića i Dragiše Vasića, kao i drugih koji su se ogriješili o mnoge ljudske zakone, nema na službenim popisima žrtava „ustaškog terora” pa je i to argument zbog kojeg se može tvrditi da svi ti popisi zahtijevaju stručnu reviziju, kao što je potrebna revizija tvrdnji da su sve žrtve ustaša – nevine žrtve.

O toj se bitci i o toj egzekuciji ne govori u jugoslavenskoj propagandi, jer ona joj šteti dvostruko. Prvo, pokazuje kako su zapravo ustaše i četnici bili međusobni stvarni protivnici, a ne suradnici, kako ih propaganda naziva i danas. I drugo, o ustaškim egzekucijama nad četnicima se ne govori jer toj istoj propagandi ne odgovara da su ustaše ubili ikog osim „nevinih civila”.

U prvom treba naglasiti kako su četnici i partizani imali zajednički cilj rušenje Hrvatske, dok je cilj ustaša bio suprotan, stvaranje Hrvatske. Ustaše su bili protiv Jugoslavije, a četnici i partizani imali su suprotan cilj – stvaranje nove Jugoslavije, monarhističke ili socijalističke.

A u drugom se treba zapitati koliko su one četničke glavešine bile nevine, te potražiti koliko je još takvih „nevinih” bilo. Ili koliko ih nije bilo, a počinili su neki od zločina protiv čovječnosti i nikad im nitko nije nikako sudio. I gdje su zatim ti bili nakon rata? I gdje su danas?

Velikosrpska, tj. jugoslavenska politika proglasila je sve žrtve Bleiburga zločincima koji su zaslužili smrt, a sve žrtve Jasenovca nevinima.

Nažalost, koncesiju na upravljanje istraživanjima i pisanje povijesti o zločinima pola je stoljeća imala upravo velikosrpska, tj. jugoslavenska politika, koja je uspjela kontaminirati lažima tu tematiku toliko da će trebati stotinu godina ozbiljnoga općedruštvenog angažmana da se ovaj otrov odstrani iz

društva.

Zato se za bitku na Lijevča polju nije ni znalo. Nije se znalo za sukob između ustaša i četnika. Nije se znalo za poraz koji su ustaše nanijeli četnicima. Nije se znalo za četnike koje su ustaše ubili. Za vrijeme Jugoslavije, ali i sve donedavno, o takvim se sukobima i bitkama nije govorilo. One se nisu istraživale niti se znao broj sukobljenih, zarobljenih i poginulih. O tome se i danas samo nagađa. Nema znanstvenog uporišta, jer znanstvenici ni danas nisu u stanju utvrditi točne brojke nakon toliko

godina skrivanja, falsificiranja i uništavanja povijesnih činjenica i dokaza koji velikosrpsko-jugoslavenskoj politici nisu odgovarali.

Mi ćemo biti slobodno suvereno društvo i država onda kada budemo mogli bez straha i od koga propitivati ono što je zapisano o povijesti, te donositi zaključke na temelju činjenica, argumenata i istine kako bi konačno mogli staviti pravu stvar na pravo mjesto. I da, to je revizija povijesti. Ponovni pogled na lažnu povijest kako bi se saznala istina. I nisu revizori – ili revizionisti, kako ih netko zove – nikakvi negativci, već suprotno, pozitivci koji ispravljaju zločine negativaca.

U tom ponovnom pogledu potrebno je dobro otvoriti oči i staviti naočale velike dioptrije.

Foto izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Jasenova%C4%8Dki_mit_i_povijesni_revizionizam

1 travnja, 2019 miki Priručnik za život u Hrvatskoj#bitkanaljevčapolju, #četnici, #jasenovac, #ljevčapolje, #ljevčapolju, #mikibratanić, #nevinežrtveisuradnici, #priručnikzaživotuhrvatskoj, #ustaše, #ustašeipartizani, #žrtvejasenovca

Nevine žrtve i suradnici

Jesu li sve žrtve ustaša „nevine žrtve”? Jesu li ustaše i četnici „suradnici”?

Jugoslavenska propaganda zapisala je u udžbenike kako su partizani u svojoj antifašističkoj borbi zadali „smrtonosni udarac” četnicima u bitci na Neretvi koja se dogodila još početkom 1943. godine, a od koje se četnici „nikada nisu oporavili”. Tako smo učili.

Upravo prema jugoslavenskim izvorima, četnički gubitci u bitci na Neretvi procjenjuju se između 2.000 i 3.000 ljudi.

Točno dvije godine kasnije, dakle 1945., tih „nikad oporavljenih” četnika okupilo se 17.000 na Lijevča polju u srazu s Hrvatskim oružanim snagama, među kojima su bili i pripadnici Ustaške vojnice. Prema nekim javno dostupnim informacijama, u toj su bitci Hrvatske oružane snage ubile 7.000 četnika, a zarobile njih 5.000, među kojima 150 najistaknutijih četničkih časnika i četničkih vojvoda na čelu s Pavlom Đurišićem i Dragišom Vasićem. Njih su, prema dostupnim nepotvrđenim informacijama, ustaše odveli u Jasenovac i Staru Gradišku, te ih ondje kaznili smrću. To je mogao, ili trebao biti, „smrtonosni udarac” za udžbenike.

Jer 7.000 ubijenih četnika je 3,5 puta više od 2.000 ili 2,5 puta više od 3.000, koliko se procjenjuje da su ih ubili partizani u čuvenoj bitci na Neretvi.

Oni koji su zadali takav smrtonosni udarac četnicima nikako se ne bi trebali nazivati njihovim „suradnicima”, što uporno nameće jugoslavenska propaganda do današnjeg dana. Jer ustaše i četnici nisu bili nikakvi suradnici, osim pod direktnom komandom velikih sila, Njemačke i Italije. Ili pak u slučaju kada je hrvatska vlast „udomila” neke četničke postrojbe koje su pristale odreći se velikosrpske pobune i agresije na Hrvatsku (mada su te postrojbe priznavanjem države Hrvatske i ukazivanjem lojalnosti, praktično prestale imati četnički predznak).

Ustašama je cilj bio Hrvatska, a četnicima Jugoslavija, naravno u njhovom četničkom rojalističkom režimu. I četnici i komunisti imali su dakle isti cilj: srušiti Hrvatsku. To su bili stvarni suradnici, a suradnja ustaša i četnika samo je jedna od niza floskula kojima se manipulira narodom.

Zapovjednika hrvatskih antičetničkih postrojbi iz bitke na Lijevča polju, Vladimira Metikoša, s ukupno 35 visokih časnika Hrvatskih oružanih snaga, odveli su jugoslavenski „antifašisti” – partizani, vlakom upravo u četnički koncentracijski logor Banjica u Beogradu, u kojem su četnici još koji dan ranije ubijali Židove i ostvarili „konačno rješenje” – zemlju bez Židova. Tu su nastavili izvršavati svoje novo „konačno rješenje”.

Svi spomenuti hrvatski visoki časnici osuđeni su u Beogradu kao fašistički ratni zločinci na smrt i ubijeni, premda im vjerojatno nije dokazan nikakav zločin koji su počinili ni oni ni vojnici kojima su zapovijedali, niti im je borba protiv fašista četnika bila olakotna okolnost – naprotiv.

Njihov je grob do danas široj javnosti nepoznat, kao i istina o njihovim životnim i vojničkim pričama i sudbinama u kojima se može razumjeti rat između onih koji su htjeli Hrvatsku i onih koji su htjeli Jugoslaviju.

Takav rat ponovio se ranih devedesetih. S jedne strane oni koji su htjeli Hrvatsku, a s druge strane oni koji su htjeli Jugoslaviju. S jedne strane hrvatski branitelji, a s druge strane jugoslavenski agresori. S jedne strane hrvatski antifašisti, s druge strane jugoslavenski „antifašisti”, oni sa zvijezdom petokrakom i oni s kokardom na glavi, svi zajedno.

Srećom, u Domovinskome ratu pobijedili su hrvatski antifašisti, porazivši zajedničku jugoslavensku velikosrpsku vojsku ujedinjenu u cilju uništenja Hrvatske i obnove treće Jugoslavije, odnosno Velike Srbije.

Pobijedili su nju i njezine simbole: komunističku zvijezdu petokraku i četničku kokardu.

Postali su tako jedini neokaljani istinski povijesni antifašisti „na ovim prostorima” koji mogu i smiju pričati o antifašizmu.

Ipak, kako se vidi po svemu, rat još nije gotov. Koriste se svi mogući načini da se hrvatski antifašisti iz devedesetih okaljaju, a da se jugoslavenski antifašizam prikaže u pozitivnom svjetlu, bez obzira na sva zla koja je učinio upravo zloupotrebljavajući svetu i uzvišenu normu antifašizma.

Zloupotrijebila su se i sveta uzvišena mjesta ljudskih stradanja kao što je Jasenovac, u iste svrhe, manipulirajući žrtvama do bolesnih razmjera u kojima se broj žrtava prikazivao u milijunskim iznosima. Imena četničkih vojvoda Pavle Đurišića i Dragiše Vasića ubijenih u Jasenovcu nakon bitke na Lijevča polju NEMA na popisu žrtava „ustaškog terora”, pa je i to prilog argumentaciji da i današnji službeni popisi zaslužuju stručnu reviziju, jer očito ne odgovaraju povijesnoj istini. To je prilog i argumentaciji potrebe revizije teze da su sve žrtve koje su pogubili ustaše, nevine žrtve.

Ovo je još jedna velika povijesna manipulacija u kojoj se SVE žrtve koje su pogubili ustaše prikazuju kao „NEVINE ŽRTVE“.

Pa jesu li svi četnici, četnički zapovjednici i drugi zločinci koji su ubijeni u Jasenovcu „NEVINE ŽRTVE“?

Desetljećima je velikosrpsko-jugoslavenska politika brisala svoje krvave tragove i manipulirala povijesnim činjenicama.

Bitka na Lijevča polju bila je zabranjena tema za istraživače i za javnost. O tome se ništa nije smjelo znati. Nije se smjelo znati koliko su ustaše zarobili i pobili četnika. Zato je danas teško svjedočiti istinu. O brojkama se može samo nagađati. Ali bez obzira na brojke, bitka na Lijevča polju u kojoj su se sukobili ustaše i četnici, i u kojoj su ustaše nanijeli težak poraz četnicima te zarobili i pobili mnoge koji su se borili protiv hrvatske države, ostaje povijesna činjenica i temelj za pobijanje mnogih

laži i obmana kojima se zla politika služila, ali kojima se služi i danas.

Možemo li konačno početi makar slobodno postavljati pitanja o povijesti u svojoj vlastitoj državi?

Svi koji su činili zločine, bilo da se radi o ustašama ili četnicima ili partizanima, trebali bi biti zločinci.

Ali sakrivati zločine iza paravana antifašizma je zločin.

Proglašavati zločincem nekoga samo zato jer je težio imati državu je zločin.

Proglašavati nevine žrtve zločincima, a zločince nevinim žrtvama je zločin.

Istinom je potrebno konačno pobijediti sve one silne laži i manipulacije jugoslavenske, velikosrpske politike koja je prisutna u svim sferama društva i još uvijek zagađuje normalan ljudski suživot i život. Potrebno je, dakle, pobijediti znanjem i argumentima kako bi nastavili živjeti mirno, razvijati se, surađujući sa svim ljudima dobre volje, bez obzira na pripadnost bilo koje vrste.

U tome je budućnost. U pobjedi istine

Foto izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Bitka_na_Lijev%C4%8Da_polju

1 travnja, 2019 miki Priručnik za život u Hrvatskoj#mikibratanić, #našadavnadestinacijabeč, #priručnikzaživotuhrvatskoj

Naša davna destinacija – Beč

Bila je jesen 1893. kada je moj pra-prastric Stjepan Bratanić kao mladi svećenik iz Vrbanja stigao u carsku prijestolnicu Beč. Njegov novi dom bio je na adresi Schmidgasse 4 u osmom bečkom distriktu. Odmah po dolasku upisao je studij antičke povijesti i književnosti te klasične filologije. Doktorirao je 1897. radom De Luciani Syria Dea et Astrologia. Čitavo vrijeme obavljao je svoje župničke

dužnosti, a od 1901. do 1919. godine radio je kao knjižničar u bečkoj Sveučilišnoj knjižnici (osnovanoj 1365. godine).

Moja je obitelj u Vrbanju na otoku Hvaru 1908. godine po nacrtima koje je on poslao sagradila dva WC-a: muški i ženski, što iz ove današnje perspektive i nije neka zanimljivost, osim ako se ne sjetimo da je većina obitelji zahod imala tek desetljećima kasnije.

Beč je bio destinacija za one koji su htjeli nešto više. Bio je centar znanosti, razvoja, tehnologije, ali iznad svega, centar kulture. Zagreb je bio mala kopija Beča.

A onda je došla 1918. godina.

Glavni grad iz Beča se preselio u Beograd.

Nije to bilo samo zemljopisno preseljenje nego i vremensko, mentalno i kulturološko. Jer Beograd je bio kopija ničega.

Pogled prema Zapadu zamijenjen je onim prema Istoku.

Oni koji su htjeli da glavni grad bude Zagreb, pobijeni su na zagrebačkoj Ilici mitraljezima. Egzekutori su se u novome glavnom gradu pohvalili svojim činom i izrazili žaljenje što nisu pobili još pobunjenika. Nedugo nakon toga ubijeni su Stjepan Radić i ostali hrvatski narodni zastupnici, baš u tom novom glavnom gradu, u njegovoj skupštini. Ostatak priče poznat je kao projekt Jugoslavija. Ili možda nepoznat…

Moj pra-prastric don Stjepan Bratanić svoj nastavak života odradio je kao ravnatelj gimnazije u Kninu. Kao ljubitelju Austrije, bila mu je to svojevrsna „nagrada” nove jugoslavenske vlasti, budući da je ipak ostao na nekoj dužnosti (najviše zbog toga jer su ga trebali), ali i kazna, jer Knin je bio jako, jako daleko od Beča, u svakom pogledu.

Svoju posljednju misu služio je u crkvi svetoga Marka u Zagrebu, gdje je umro 1936. godine. Njegovo posljednje ovozemaljsko prebivalište bilo je na adresi Pavle Radića 26 – u ulici imenovanoj po također ubijenome hrvatskome narodnom poslaniku u skupštini novoga glavnoga grada, Beograda. Pokopan je na Mirogoju, kao „Msgr. Stjepan Bratanić, ravnatelj gimnazije”. Njegova mama zvala se Lucija, a otac Antun, čije ime nose moj otac i moj sin.

Kada sam davnih godina, prilikom jednog od mnogih boravaka u Beču, posjetio Sveučilišnu knjižnicu i dobio od tamošnjih djelatnika informacije o njemu, ljubazna knjižničarka mi je rekla: „Vaš predak bio je naš kolega. Uvijek ste dobrodošli u ovu ustanovu”.

I zato je Beč jedna od mojih omiljenih destinacija. Jer se tamo osjećam dobrodošao. Osjećam se kao doma. Osjećam se na nekom istom bezvremenskom, kulturološkom i civilizacijskom peronu, na kojem vidim sjenu moga pra-prastrica don Stjepana Bratanića.

S tog perona vidim Zapad. Vidim mnoge naše ljude, ali i mnoge ljude drugih nacija, vjera, rasa, opredjeljenja i boja kože, koji su htjeli nešto više gledajući upravo prema Zapadu… Vidim sebe.

Foto izvor: Arhiv obitelji Bratanić

1 travnja, 2019 miki Priručnik za život u Hrvatskoj#bleiburg, #hrvatska, #jugonostalgija, #jugoslavija, #kronikajednogstoljeća, #mikibratanić, #priručnikzaživotuhrvatskoj, #prodajadalmacije, #velikasrbija

Kronika jednog stoljeća

Bilo je to 29. listopada 1918. godine kada je Hrvatski sabor objavio raskidanje svih veza s Austro-Ugarskom Monarhijom te proglasio novu državu koja se zvala Država Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS). Ona je okupljala bivše austro-ugarske zemlje u kojima su živjeli Slovenci, Hrvati i Srbi. Bila je to, dakle, multinacionalna, multikulturalna i multireligijska država sa sjedištem u Zagrebu. Nakon mnogih stoljeća pod tuđim čizmama, nakon turske, mletačke, francuske, austrijske, mađarske i talijanske uprave, izgledalo je to oslobađajuće rješenje te korak do osamostaljenja države Hrvatske. Iz takve pozicije, slobodne i suverene države, Država SHS namjeravala je krenuti u eventualno udruživanje s već postojećim samostalnim državama – Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Crnom Gorom.

Činjenica stvaranja takve države uzburkala je političke strasti na Balkanu, jer je Kraljevina Srbija još ranije posložila svoje velikosrpske planove u kojima se bilo kakvi suvereni i demokratski odnosi u susjednim državama na koje je ona pružala aspiracije, nisu mogli tolerirati. Zato je Srbija krenula u akciju i velikom prijevarom uz pomoć „Velike skupštine srpskog naroda Crne Gore” proglasila 26. studenoga 1918. ujedinjenje Kraljevine Srbije i Kraljevine Crne Gore, preciznije rečeno, proglasila Crnu Goru dijelom Kraljevine Srbije, i tako ugasila postojanje te suverene države.

A onda je na red za gašenje došla i Država SHS.

Srbija je učinila sve da stvori pritisak na Državu SHS, te posebno da umnoži strah od talijanske okupacije Dalmacije koja je već bila u tijeku jer je Italija tajnim ugovorom u Londonu još 1915. godine dobila dijelove Dalmacije u zamjenu za svoj prelazak na stranu Antante.

Velikom prijevarom ponovno su u Beogradu 1. prosinca 1918. godine Srbi „preveslali” delegaciju Države SHS i proglasili ujedinjenje Države SHS i Kraljevine Srbije, točnije, pripojili Državu SHS Srbiji bezuvjetno, kao da Država SHS ne postoji.

Hrvatski sabor NIKADA nije odobrio taj čin. Time je projekt Velike Srbije bio zapečaćen pod kodnim imenom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevina Jugoslavija te sve druge njezine buduće narodne, federativne i socijalističke inačice.

Čim se sastavila prva vlada Kraljevine SHS, moglo se vidjeti kakva je to država jer su u njoj bila dva Slovenca, četiri Hrvata i sedamnaest Srba.

NIKADA od 1918. do 1941. godine NIJEDAN Hrvat nije bio predsjednik vlade.

Tko je i što je ta država, moglo se vidjeti samo par dana nakon njezina osnutka kada su njezini žandari u Zagrebu na Trgu bana Jelačića počinili masakr nad prosvjednicima („prosinačke žrtve”) koji su se bunili protiv ovih neprirodnih, nepoštenih i neustavnih ujedinjenja.

Niti godinu dana nakon što je Srbija „oslobodila” Dalmaciju, a što je bio najveći motiv za ulijetanje u savez s njom, u talijanskom gradu Rapallu takozvanim Rapallskim ugovorom 12. studenoga 1920. godine Velika Srbija ustupila je Italiji Istru i dijelove Dalmacije, a Rijeka je proglašena „slobodnom državom”.

Takozvanim Rimskim ugovorima od 27. siječnja 1924. godine i Rijeka postaje talijanska. Taj ugovor potpisali su predsjednik jugoslavenske, odnosno velikosrpske vlade Nikola Pašić i predsjednik fašističke vlade Benito Mussolini.

Tim ugovorima Italiji je ustupljeno 10.000 km² na kojima je živjelo oko 600.000 Hrvata i Slovenaca.

Nitko se nije bunio. Nitko nije pozivao narod na ustanak.

Nitko nije proglasio Pašića fašistom, niti fašističkom njegovu vladu ili državu koju je predstavljao. Nitko taj čin nije nazvao izdajničkim. Nikome nije smetao fašist Benito Mussolini.

Vrlo je brzo Velika Srbija uvela diktaturu i teror nad svim narodima, pogotovo hrvatskim, započela progone političara i intelektualaca, a u skupštini su ubijeni hrvatski narodni zastupnici, između ostalih i Stjepan Radić.

A onda je došla 1941. godina.

Dana 10. travnja proglašena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH). Pri osnivanju, ona je bila svojevrstan „reset” na prethodne postavke, koji je omogućio da Hrvati konačno imaju svoju državu. Kao i nakon osnivanja Države SHS 1918. godine, odmah nakon osnivanja NDH uzburkale su se strasti na Balkanu.

Postojanje Hrvatske prepreka je postojanju Velike Srbije. Zato se krenulo u obnovu procesa, u svojevrsnog „reseta” na njihove postavke, one velikosrpske, ili kako su to oni zvali, jugoslavenske.

Kada je Ante Pavelić s istim onim Mussolinijem s kojim je Nikola Pašić potpisao Rimski ugovor, potpisao opet istu stvar 18. svibnja 1941., onda su protivnici postojanja Hrvatske ocijenili

to kao izdaju i pozvali narod na ustanak.

Na ustanak nije dugo trebalo čekati. Samo dva mjeseca kasnije u mjestu Srb započeo je „antifašistički” ustanak protiv Hrvatske koji su vodili velikosrpski četnici i komunisti potpomognuti talijanskim fašistima.

Naravno, velikosrpska propaganda do danas to naziva antifašističkim ustankom, premda se radilo o fašističkim masovnim zločinima nad civilima i klasičnom etničkom čišćenju Hrvata s tog područja, a sve s ciljem rušenja hrvatske države.

Proces ponovne uspostave nove Velike Srbije samo s drugom ideologijom, opet uz pomoć pomagača iz Hrvatske i ostalih, dovršen je 1945. godine. Ono što nisu uspjeli pobiti i protjerati od 1918. do 1941., pobili su i protjerali u samo mjesec dana od polovice svibnja do polovice lipnja 1945. godine u događaju

poznatom kao Hrvatski križni put, jednom od najvećih zločina u povijesti čovječanstva.

Taj svoj zločin sakrili su do nule, a zločine NDH „napumpali” do milijuna.

A onda su došle devedesete.

Slično kao i 1918. godine, Hrvatski sabor raskinuo je sve veze s čizmom pod kojom je Hrvatska bila, te osnovao, ovaj put samostalnu, Republiku Hrvatsku.

Velikosrbi su 1991. opet kao i 1941. pozvali na ustanak, ovaj put protiv Republike Hrvatske.

I nije njima bilo važno tko je na vlasti i kakva je vlast.

Da je predsjednik Hrvatske bio Mahatma Gandhi, isto bi se dogodilo.

„Oslobodilačke” velikosrpske jedinice po treći put došle su „oslobađati” Hrvate.

Rušili su, ubijali i pljačkali.

Na VUKOVAR su bacili ŠEST I POL MILIJUNA projektila.

Ali na njihovom „oslobodilačkom” pohodu ovaj put ispriječili su im se pripadnici HV-a i HOS-a. Fašizmu i agresiji pod krinkom antifašizma i oslobođenja stali su na kraj. Od Vukovara do Dubrovnika, slabo naoružan, ali hrabar, odvažan i odlučan narod, zaustavio je „narodnu armiju”.

I Hrvatska je opstala.

Naš dom je obranjen. I domovina.

Mnogi su za to poginuli.

Poginuli su za HRVATSKU.

I zato im hvala.

Do neba HVALA.

A mi živi već ćemo nekako izdržati izljeve nostalgičnih sjećanja na stara vremena laži, podvale i prijevare naših domaćih nepomirenih poraženih snaga, nasljednika velikosrpske ideje i njihovih obiteljskih prijatelja iz „regiona”, koji još uvijek glume pod istim onim maskama, sada već jako prozirnim.

Izdržat ćemo. Odgajat ćemo nove generacije kako bi živjele u ljubavi prema Hrvatskoj i zahvalnosti prema onima koji su za nju ginuli, te kako bi prepoznale ona lica pod maskama.

To će biti naš mali doprinos konačnoj pobjedi.

Foto izvor: Miki Bratanić

1 travnja, 2019 miki Priručnik za život u Hrvatskoj#mikibratanić, #misličovjekaizhrvatske, #priručnikzaživotuhrvatskoj, Misličovjekaizhrvatskekojinijeniminioni

Misli čovjeka iz Hrvatske koji nije ni MI ni ONI

Sada već davne 1983. godine u Njemačkoj je ubijen Stjepan Đureković, jedan od direktora INA-e. Ubila ga je jugoslavenska Uprava državne bezbednosti (UDBA), kako bi spriječila njegovo javno svjedočenje o pljački i kriminalu na državnome nivou u tadašnjoj Jugoslaviji. Nakon što su ga izrešetali metcima, zatukli su ga sjekirom. Kada je sud Njemačke od Hrvatske zatražio izručenje osumnjičenih za ovo okrutno ubojstvo, tadašnji premijer Republike Hrvatske učinio je sve da se to ne dogodi. Na kraju je čak donio poseban zakon kako bi se izručenje spriječilo. Naravno, izmislio je on opravdanje, i to domoljubno, za taj čin zbog kojeg nam je Europska Unija uvela financijske sankcije.

Naši odnosi s Njemačkom, zemljom koja je najviše učinila za priznanje Hrvatske, potpuno su se zahladili, a naša državna politika sve se više okretala prema Istoku. Dok se to odvijalo, desetci tisuća ljudi napuštali su Hrvatsku, odlazeći u suprotnome smjeru od te politike. Odlazili su na Zapad…

Da smo mi normalna država, onda bi taj bivši premijer na neki način možda odgovarao zbog opstruiranja procesuiranja zločina, makar politički. Ali mi očito nismo normalna država, pa je taj čovjek bio kandidat za predsjednika. Nismo mi ni normalan narod, jer je taj čovjek dobio najviše glasova u prvom krugu izbora za predsjednika upravo pod sloganom „normalan”.

Svakako se treba zapitati što je učinila njegova protukandidatkinja po pitanju procesuiranja tog i mnogih drugih pojedinačnih i masovnih zločina nad Hrvatima za koje nitko nikada nije na hrvatskim sudovima kažnjen?

Naravno, NIŠTA. Ništa, jer je upravo njezina stranka u institucije države integrirala takve ljude.

Ništa, kao ni SVI prethodni premijeri i predsjednici. U tome su SVI isti. To im je svima zajednički nazivnik, velik kao neka velika planina, vidljiva izdaleka.

Zato svima njima zajedno nije toliko važno tko će biti predsjednik, već tko neće biti, ili preciznije, tko ne smije biti. A očito ne smije biti nitko tko nije u tom istomišljeničkom krugu.

LOCIRATI, UHITITI, TRANSFERIRATI, vrijedi za one koji su nas branili, a za one koji su nas proganjali i ubijali, vrijedi obrnuto.

Tako sada za odabir na predsjedničkim izborima imamo jednog kandidata koji je opstruirao procesuiranje zločina nad svojim vlastitim narodom aktivno, te drugog koji je to isto radio pasivno. Ali neprocesuiranje zločina zajednička im je platforma.

I oni su nam izbor. Nema trećeg puta.

Mi ili oni. On ili ona. Njihov ili naš. A zapravo, što god odabrali, morat ćemo se crvenjeti. Jer što možemo očekivati od predsjednika države koji nisu učinili ništa po pitanju procesuiranja zločina?

A valjda NIŠTA. Kad preskočiš preko mrtvoga čovjeka, ne možeš se brinuti o živome.

Ako promotrimo samo slučaj VUKOVAR te shvatimo da od tisuća onih koji su ga razarali i na njega bacili šest i pol milijuna projektila na hrvatskome sudu nije osuđen nitko, onda moramo zaključiti da je svaka hrvatska vlast suučesnik u zločinu, jer nije procesuirala i kaznila zločin.

Učinili su suprotno: kaznili su jednog od zapovjednika obrane Vukovara i, eno ga, leži bolestan, umire u hrvatskome zatvoru.

O nekažnjenim zločinima Križnoga puta i svih bezbrojnih zločina Jugoslavije počinjenih pod simbolima zvijezde petokrake i kokarde da ne govorimo.

Podržavati takve stranke i partije na vlasti bez kritike i šutjeti, znači podržavati zločin i sudjelovati u nastavku zločina, a zločin nikada ne zastarijeva.

A nije problem što netko tjera narod na ovakvo suučesništvo u zločinu, već je problem što to narod prihvaća.

I ne biramo mi više između manjeg i većeg zla, mi biramo zlo.

Mi postajemo suučesnici u zločinu. Postajemo zlo.

Jer politički kandidati ne dolaze iz nekog privatnog sektora s već postignutim osobnim životnim uspjesima i poslovnim životopisima, rasterećeni ove odgovornosti, nego upravo iz stranaka koje od početka obnašaju vlast u ovoj državi i koje su odgovorne za zločin.

Jedna nas stranka plaši ustašama, premda ustaša nema u Hrvatskoj jer su ih pobili zajedno s „neutvrđenim brojem” tisuća civila i vojnih zarobljenika upravo njihovi ideološki mentori 1945., i to bez ikakvoga suda.

Druga stranka plaši nas komunistima, premda su oličenje komunizma, četništva i jugoslavenstva u liku koalicijskoga partnera na vlast doveli upravo oni i premda im je politička i civilizacijska dužnost bila kazniti komuniste i četnike za njihove zločine.

Da su to napravili i da se rekla povijesna istina, onda se narod danas ne bi plašio ni ustaša ni komunista, niti bi se na račun toga straha biralo političare.

Samo par godina nakon ubojstva Stjepana Đurekovića, njegov sin Damir Đureković „pronađen je mrtav”.

Normalnom čovjeku ne treba nikakav komentar. Normalnom…

Moje misli nisu usmjerene na naš trenutni izbor, niti žele utjecati na nečiji izbor sada, već na budućnost naših izbora.

Pitam se do kada ćemo birati iz perspektive „MI” ili „ONI” i do kada ćemo misliti da biranje manjeg zla nije zlo.

Koliko dugo će nam ideološka, a ne tehnološka pitanja biti u fokusu i kada ćemo prestati preskakati preko mrtvih?

Čovjek sam iz privatnog sektora informacijskih tehnologija, nikada nisam bio član nijedne stranke, niti sam radio u državnoj firmi na grbači naroda, i ne ovisim o politici. Moglo bi mi biti svejedno, ali ipak nije, jer imam odgovornost prema budućim naraštajima. Ne želim biti suučesnik u zločinu. Zato

pozivam i druge kojima je trenutno svejedno da se malo više aktivno uključe u ovu temu i doprinesu budućim pozitivnim promjenama. Vjerujem da bi i njima bilo drago u nekoj narednoj izbornoj kampanji napokon čuti nešto o konkretnim ulaganjima, projektima, investicijama, zapošljavanju i infrastrukturi umjesto ideoloških i svjetonazorskih tema koje se nameću i oko kojih se ljudi dijele.

Ali ne bih želio da se to dogodi preskakanjem mrtvih i nekim zaboravom povijesti. Jer, kako je rekla žrtva jednog totalitarističkog režima: „Nema zaborava! Zaborav su izmislili ljudi koji nikad nisu prošli ništa strašno”.

Promjene se, nažalost, neće dogoditi nikad same od sebe.

Svaki čovjek u Hrvatskoj treba jedno ozbiljno sučeljavanje sa samim sobom. Treba jednu veliku edukaciju i znanje koje je temelj za promjenu. Podjednako je to važno za političare, kao i za birače. Pogotovo za birače, jer njihova odgovornost nije ništa manja od one političara, dapače.

U jednom od prethodnih članaka predložio sam sljedeće:

„Svaki čovjek koji želi ući u bilo koju državnu instituciju mora proći nekakav test, psiho-test. To bi trebalo biti nešto elementarno pri zapošljavanju u bilo koju firmu u kojoj čovjek nema nikakvu upravljačku ulogu, a kamoli za zapošljavanje u upravljanju državom, državnom imovinom i našim sudbinama”.

Ipak bi bilo najbolje kada bi ljudi napokon počeli testirati sami sebe pred nekim moralnim ogledalom i kada bi sami postavili neke pragove preko kojih se ne može prijeći. Ljudska sudbina vrlo je snažan prag preko kojeg se ne može preskočiti, bez obzira o kome se radi. Pa ako na tom pragu zapne vaš stranački kolega, susjed ili prijatelj, onda ga ne biste trebali podržati u preskakanju, već ga ukoriti.

Kandidati za predsjednika stranke, vlade ili države, svakako ne bi trebali zapinjati na ovim elementarnim civilizacijskim normama.

Ne treba generalizirati i etiketirati sve one koji su participirali u komunizmu, kao ni one iz Jugoslavije, pogotovo to ne treba raditi s članovima i aktivistima naših velikih stranaka, jer tamo ima mnogo dobrih ljudi, ali treba jasno razlučiti dobro od zla i dobre od loših. A dobro ne preskače preko mrtvih i dobri ne toleriraju zločin i zločince.

Neka dobro i dobri idu naprijed. I među njima birajmo bolje.

Da nam svima bude bolje.

Želim vjerovati da će ono hrvatsko, demokratsko i socijalno prevladati u svijesti pojedinaca, kako u ovim velikim strankama tako i u narodu.

Vjerujem kako jedino iskren odnos političara i ljudi prema istini i pravdi može od „politike kurve” učiniti častan poziv i službu narodu te poticaj mladima da se u politiku uključuje, jer bez nje ne možemo.

Vjerujem da će ljudi smoći snage promijeniti sami sebe, svoj odnos prema drugima i prema istini. A onda se sve može promijeniti. Promijeniti na bolje.

Možda će tada biti manje nametnutih podjela, a više nužnih spajanja ljudi u cilju izgradnje humanog, civiliziranog i uspješnog društva.

Jer što je važnije od ljudskoga života?

Kako ćemo se brinuti o kvaliteti ljudskoga života ako smo preskočili preko toliko oduzetih ljudskih života?

Kako ćemo brinuti o živima ako smo preskočili preko mrtvih?

Foto izvor: www.beststayevent.com

1 travnja, 2019 miki Priručnik za život u Hrvatskoj, Uncategorized#mikibratanić, #priručnikzaživotuhrvatskoj, početnobijelopolje

Početno bijelo polje

Bilo je to davne 1954. godine kada je Miljenko Grgić s trideset američkih dolara sakrivenih u potplatu cipele otišao iz Jugoslavije u Njemačku, s krajnjim ciljem doći u „raj na zemlji”, Kaliforniju.

Tom velikom čovjeku, velikanu svjetskog vinarstva, trebalo je dva desetljeća da se upornim radom popne na svjetski tron i u Parizu 1976. godine osvoji zlatnu medalju za svoj Chardonnay iz 1973. godine. Miljenko je ovih dana napunio 99 godina, pa neka mu dragi Bog podari da u zdravlju doživi i 100.

Kada sam bio na njegovu imanju u dolini Nape u Kaliforniji, fotografirao sam ovaj hrvatski grb s početnim bijelim poljem, uklesan u kamenu, a koji se nalazi i na etiketama njegovih vina. To je praktično njegov osobni znak prepoznatljivosti.

Pišem ovo jer danas je 10. travnja, dan kada se u Republici Hrvatskoj daje neograničen medijski prostor pisanju istih onih jugoslavenskih političkih floskula i etiketa kojima su bili izloženi naši stari, i kada se proganjaju oni koji pokušavaju sagledati povijesnu istinu.

Besramno se laže manipulirajući povijesnim činjenicama, za što bi se u svakom normalnom društvu išlo u zatvor ili, u najmanju ruku, ispalo redikul.

Tri desetljeća nakon stvaranja Republike Hrvatske još uvijek se progone ustaše i njihova obilježja, premda ni ustaša ni njihovih obilježja u Hrvatskoj NEMA. Jer ustaše su davno pobijeni i pomrli, a hrvatski grb s početnim bijelim poljem nije nikakvo ustaško obilježje, jer takav je uostalom prvi ustavni grb Republike Hrvatske, što mnogi, nažalost, i ne znaju.

Ne trebamo biti ničiji taoci, pa tako ni povijesti. Ali pogotovo ne smijemo biti taoci onih koji bi nas odvukli u onu staru lažnu jugoslavensku povijest koju su napisali njihovi nepismeni, nekulturni, zlonamjerni i podobni politički komesari po nalogu tadašnje jugoslavenske vlasti.

Zanimljivo je kako se povijest napisana nepismenom i zlonamjernom rukom danas uporno nameće kao istina, a stručne i akademske novine utemeljene na suvremenim znanstvenim metodama, dokumentima i činjenicama, prikazuju kao revizionizam.

Naravno, velikim se slovima OGRAĐUJEM I OSUĐUJEM sve zločine, uključujući i one počinjene u NDH, jer nije smisao ovog mog pisanja na današnji dan veličanje bilo koje ideologije, a najmanje zločina, već potraga za istinom te nastojanje da nam primitivci više ne vrijeđaju intelekt i znanje u vlastitoj državi.

Nitko u Kaliforniji, niti u čitavom svijetu, neće Miljenka Grgića zbog ovoga grba s početnim bijelim poljem povezati sa zločinima. To je moguće samo u Hrvatskoj, u kojoj još uvijek očito žive oni koji nikako ne mogu smisliti ovu državu pa čine sve da je povežu s nečim zlim i stvore argumente za njezino ponovno uništenje te opravdanje svega zlog što se dogodilo.

Da je Miljenko Grgić ostao u Jugoslaviji, upravo bi ga mentalitet takvih ljudi ostavio na mjestu prosječnosti i on bi danas bio umirovljeni nepoznati enolog neke od propalih jugoslavenskih vinarija poput Dalmacijavina, čije razvaline možemo gledati u centru Splita, na sramotu svih.

Za one koji ne znaju, još daleke 1968. godine tadašnji guverner Kalifornije, a kasniji predsjednik SAD-a Ronald Reagan proglasio je današnji dan, 10. travnja, kao „Dan neovisnosti Hrvatske” u proglasu u kojem se daje potpora hrvatskomu narodu za neovisnost te konstatira kako hrvatski narod od svoje najranije povijesti teži svojoj samostalnoj državi te kako ima jedan od najstarijih demokratski odabranih parlamentarnih tijela, Sabor. U proglasu se jasno ističe kako se hrvatski narod nalazi pod jugoslavenskim nedemokratskim režimom i kako se ovim danom pozivaju svi da podupru Hrvate u njihovoj borbi za neovisnost i ljudsku slobodu. Upravo su ljudska sloboda i povijesna težnja hrvatskoga naroda sa svim povijesnim obilježjima državnosti polazišno pravo i temelj za njegovu državu, a ne lažni jugoslavenski antifašizam, kako nam se to i danas uporno nameće.

I, da, nama treba revizija povijesti.

Treba nam ponovni pogled na povijest. Treba nam istina. Cijela istina, ma koliko bolna ona bila.

Izvor: Miki Bratanić

1 travnja, 2019 miki Priručnik za život u Hrvatskoj, Uncategorized#mikibratanić, #priručnikzaživotuhrvatskoj

Hrvatska Wikipedija i stare laži iz jugoslavenske kuhinje

Početkom ove godine mediji su prenijeli vijest kako hrvatska Wikipedija konačno prestaje biti ustaško ruglo, kako je nastupila demontaža revizionističkih sadržaja u hrvatskoj Wikipediji, te je nakon mnogo godina uzurpacije i dominacije, krajnje desno-klerikalnim urednicima hrvatske Wikipedije konačno

odzvonilo.

Kratkim uvidom u javno dostupnu povijest izmjena na Wikipediji i argumentacijom kojom se koriste ti borci protiv ustaša, revizionista, desničara i klerofašista, jasno je da se radi o istim onim starim manipulacijama i lažima iz jugoslavenske kuhinje kojima smo svjedočili desetljećima. To je uistinu

demontaža, ali ne „revizionističkih sadržaja”, nego istine.

To je agresija i okupacija ne samo hrvatske Wikipedije nego agresija i okupacija hrvatskoga društva cjelini, ali i čitave civilizacije, od iste jugoslavenske, velikosrpske politike koja je najviše

i odgovorna za manipulacije našom povijesti, pogotovo povijesti jugoslavenskih zločina.

Njihova demontaža ili revizija ima vrlo jednostavno pravilo: svaki članak o događaju u kojem je jugoslavenska velikosrpska politika počinila zločin, treba započeti s ustašama, Jasenovcem, NDH, fašistima i nacistima.

Dakle, treba opravdati ili relativizirati zločin.

Naravno, kada se govori o ustašama i kada se spominje NDH, ništa se prethodno ne spominje. Ničeg zlog nije bilo prije. Nema opravdanja ni relativiziranja.

Jedan od klasičnih primjera ovakve „revizije” je način na koji oni danas predstavljaju javnosti tzv. Ustanak u Srbu, stravičan zločin koji su jugoslavenski velikosrpski fašisti, četnici i komunisti, logistički potpomognuti talijanskim fašistima, napravili nad hrvatskim narodom 27. srpnja 1941. godine i u idućim danima tog, kako ga i danas neki zovu, „Antifašističkog ustanka naroda Hrvatske”.

Taj ustanak rezultirao je masovnim pokoljima i etničkim čišćenjem hrvatskoga civilnog stanovništva tog kraja, što je dokumentirano i objavljeno u knjigama i stručnim člancima.

Wikipedija odmah u uvodu taj ustanak opisuje ovako:

Ustanak u Srbu je oružana pobuna protiv ustaških zločina nad Srbima u Lici koji je započeo napadom na žandarmeriju u Srbu 27. VII. 1941. Radilo se o masovnom ustanku gerilskih jedinica i naroda kotara Donjeg Lapca pokrenutog od strane Komunističke partije Hrvatske.

A onda slijedi poglavlje „Uzroci” i prva rečenica kojom se daje dodatno objašnjenje ustanka: Ono što je zasigurno imalo veliki utjecaj na ustanak su ustaški zločini. I to je to. Dva puta spomenuti ustaški zločini odmah na početku. To je jugoslavenskoj velikosrpskoj politici opravdanje za ubijanje civila i etničko čišćenje. A to je prosječnom čitatelju dovoljno za upoznavanje s tim događajem, što je i cilj te politike. Pa ako čitatelj slučajno nastavi čitati dalje, onda će naići na poglavlje „Logori”, pa „Zločini”, u kojima se na široko i na dugo govori o USTAŠKIM zločinima. Tek nakon toga se napokon dođe do poglavlja „Zločini ustanika”.

Njemu su autori Wikipedije posvetili čitavih pet rečenica. U tih pet rečenica nisu stavili nijednu poveznicu na neki izvor, knjigu ili neku drugu stranicu na kojoj bi se moglo nešto pročitati detaljnije o tim zločinima ustanika. A izvora ima, itekako. O zločinu u selu Boričevac napisano je 696 stranica samo u knjizi Dossier Boričevac. Selo Boričevac nakon Drugoga svjetskog rata više nije postojalo!! Svećenika podrijetlom s otoka Brača, Jurja Gospodnetića, kako se govori, ispekli su na ražnju.

Uglavnom, ubili su ga. I njega i njegove vjernike.

Knjiga Dossier Boričevac ne spominje se uopće u izvorima informacija. Ali se zato spominje Ivo Goldstein, bivši hrvatski veleposlanik u Parizu koji je u uredu držao sliku svog druga Tita. On je relevantan izvor. Navodi se njegov članak iz Jutarnjeg lista: Tko kaže da je 27. srpnja datum četničke pobune, ustašoidno bulazni.

Druge reference i njihove autore ne treba ni spominjati.

Ipak treba istaknuti naslov jedne knjige iz referenci: 1941. – godina koja se vraća, a kojim autor sugerira da se devedesetih ponovila 1941. I je! Samo ne onako kako on i njemu slični govore,

nego baš suprotno.

Ne treba biti nikakav stručnjak za razumjeti kako je ustanak iz 1941. godine jednak onom iz 1991. godine. U tim su ustancima sudjelovali pripadnici jednog te istog virtualnog jugoslavenskog naroda, okupljeni pod zvijezdom petokrakom i kokardom. Naravno, sve u cilju rušenja Hrvatske. Ne u cilju

rušenja režima, nego u cilju rušenja hrvatske države, bilo kakve. Vratili su se, dakle, četnici i komunisti istom oslobodilačkom cilju, rušenju Hrvatske i stvaranju Jugoslavije, kako se ljepše zove Velika Srbija. Vratili su se te 1991. isto kao i 1941., samo malo jedinstveniji i složniji, kako smo već mogli vidjeti s

onih slika iz Vukovara, a neki od nas i uživo. Srećom, ovaj put im oslobađanje nije uspjelo. Bogu hvala i našim braniteljima.

Zanimljivo je da se u ovom članku Wikipedije partizani ne spominju ni jednom, a piše kako je ustanak organizirala Komunistička partija Hrvatske. Spominju se zato neki „gerilci”, ali ne zna se tko su. Spominje se narod kotara Gornjeg Lapca, ali ne zna se koji narod.

Inače, hrvatska Wikipedija tvrdi da se izraz „gerilci” koristio sve do rujna 1941. godine kada je drug Tito zatražio da se počne koristiti izraz „partizani”. Možda zato Wikipedija kaže da su 27. srpnja u ustanku sudjelovali „gerilci”, a ne partizani.

Ali isti izvor, dakle Wikipedija, kaže da se 22. lipnja 1941. godine osnovao prvi „partizanski” odred u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Ne gerilski, nego partizanski!

To se događa kada se pokušava raditi revizija povijesti onako kako nekome odgovara. A odgovara im da se iz „ustanaka” izbace četnici. Bolesnom jugoslavensko-velikosrpskom umu to je važno.

Jer ako Ustanak u Srbu prikažu u kontekstu „gerilaca” i komunista, onda će možda ubijanje civila i etničko čišćenje biti legitiman cilj. Antifašistički cilj. Zato se četnici ne smiju stavljati u kontekst. Ustaše moraju.

A četnika je bilo za izvoz. Oni su očito bili ti „gerilci” od kojih su mnogi službeno postali partizani 1944. godine. I oslobodili Zagreb. Oni koji su ostali vjerni četničkoj gerili, sukobili su se s ustašama u travnju 1945. godine na Lijevča polju, nakon kojeg više nisu oslobodili nikoga. Njih 17.000 je eliminirano. Oko 150 zapovjednika i vojvoda tih „gerilaca” odvedeno je nakon bitke u Jasenovac, gdje im je suđeno i gdje su pogubljeni.

Ti „gerilci” danas su nevine žrtve. A oni drugi „gerilci”, njihovi kolege koji su zamijenili kokardu sa zvijezdom petokrakom, osloboditelji Zagreba, narodni su heroji. Zadužili su narod tako što su ga ubijali. I time zaslužili orden narodnog heroja. Naroda Jugoslavije. Jugoslavenskog naroda.

Primjera demontaže i revizija na Wikipediji ima nebrojeno, kao što su i beskonačne laži koje se desetljećima plasiraju u javnost. Iznio sam ovaj primjer koji sam uspio primijetiti kao običan čovjek, amater i laik. Povjesničarima i nadležnim institucijama prepuštam cjelokupnu reviziju revizije Wikipedije. Mislim da će imati posla. A dio tog posla trebalo bi biti vratiti se u 1918. godinu i pokazati kako se baš ta godina vraća svima nama već stotinu godina. Mi danas ne možemo vratiti vrijeme i spriječiti zločine na bilo kojoj strani. Ne možemo spriječiti manipulacije žrtvama koje su se događale za vrijeme Jugoslavije.

Ali možemo spriječiti daljnji zločin manipulacijama žrtvama u Hrvatskoj. To možemo i moramo. Jer hrvatska država, kao i hrvatska Wikipedija, trebala bi biti hrvatska, a ne jugoslavenska.

Istinita, pravedna, časna i poštena. Ali iznad svega istinita. I hrvatska država i hrvatska Wikipedija ostat će našoj djeci. To će, dakle, sutra biti naša ostavština njima. Bilo bi lijepo da razmislimo što danas činimo.

Izvor: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Wikipedia-logo-v2-en.svg

1 travnja, 2019 miki Priručnik za život u Hrvatskoj#mikibratanić, #priručnikzaživotuhrvatskoj

Hrvatski medijski rat između istine i laži

Kad je Domovinski rat završio, kad su utihnuli tenkovi, avioni i topovi, svi smo odahnuli. Napokon smo stvorili Hrvatsku, obranili je i porazili one koji je nisu htjeli. Očekivali smo vrlo brzo susret s boljom budućnošću i stvaranje kvalitetnoga životnog standarda koji su nam trebali osigurati gospodarstvenici i ekonomisti, stručni u tome i plaćeni za to. Među ostalim, očekivali smo rasvjetljavanje naše povijesti, te ispravljanje nepravdi kažnjavanjem mnogih zločina koji su se dogodili nad Hrvatskom i njezinim narodom, a što su nam trebali osigurati pravosudni organi.

Svi su preduvjeti za ostvarivanje ova dva objektivna i razumna ljudska zahtjeva postojali. Hrvatska je bogata prirodnim resursima, a stanovništvom jednaka nekom malo većem svjetskom gradu, pa je trebala procvasti u roku od par godina.

Zločina i zločinaca iz Drugoga svjetskog i Domovinskoga rata bilo je na pretek pa su zatvori trebali biti puni, a za veliku ratnu štetu itekako se isplatilo angažirati sve nacionalne pravničke resurse.

Nažalost, nije se dogodilo ništa od očekivanoga. Hrvatski se gospodarski rejting svrstava u „smeće”, a pravosudno rješavanje i procesuiranje zločina možemo svrstati u „sramotu”.

Stječe se dojam da se na oba ova područja očekivanja radi potpuno suprotno i da se u tome ulaže velik napor.

Nisam ekonomsko-gospodarski stručnjak, ali bih htio naglasiti da sam radio u svjetskoj firmi koja s nešto manje od pola milijuna zaposlenih ostvaruje dvostruko veći bruto dohodak od Hrvatske. Još bih htio dodati i da vjerojatno postoji pola milijuna Hrvata u dijaspori koji su bili spremni uložiti milijarde

pošteno zarađenog novca u Hrvatsku te svojim angažmanom pomoći njezin gospodarski rast, no to im nije dozvoljeno.

Ali ne bih o tom segmentu.

Osjećam se, međutim, prilično kompetentan u drugoj spomenutoj dimenziji očekivanja, a to je odnos prema povijesnoj istini i procesuiranju zločina.

Bit ću slobodan izjaviti da se u Hrvatskoj virtualno vodi „drugi domovinski rat”, i to na više frontova, a jedan od najžešćih je onaj medijski. Osobno mislim da taj front trenutno najviše iscrpljuje Hrvatsku i da je njegovo zatvaranje preduvjet za zatvaranje svih ostalih frontova i za okončanje tog nametnutog rata.

Na tome frontu sukobljene su slabo naoružane snage istine i vrlo jake snage laži. Snage istine pokušavaju nadljudskim naporima javnosti pokazati povijesne činjenice koje su bile desetljećima dobro sakrivene, a koje su jasan indikator da je nešto trulo u našoj državi. Snage laži, s druge strane, nastoje upravo suprotno, prikriti činjenice i istinu te zadržati svoju povijesnu laž kao podlogu za budućnost.

Taj sukob sliči na onaj ratni iz ranih devedesetih u kojem se lako naoružanje suprotstavilo avijaciji i artiljeriji. Jer istina se ispaljuje iz malih kalibara, novina i portala koji su marginalizirani, bez financija, s ekstremističkim ili desničarskim etiketama. Za istinu se bore dragovoljci i volonteri iscrpljeni

bremenom vlastita teškog života na rubu egzistencije.

Za laž se pak pribavila velika količina financijskih sredstava za plaćanje vojske koja na raspolaganju ima skladišta teške municije i ostalih resursa dostatnih za stogodišnji rat. Za laž se bore profesionalci zaposleni u najčitanijim i najgledanijim medijima, s plaćama često i višestruko većim od prosječne.

I sâm sam, evo, dio te borbe. Srce je u istine veliko i ne nedostaje motiva pa je konačna pobjeda neupitna, ali ipak, čovjek se logično zapita bi li nešto trebalo promijeniti u strategiji kako bi se fronta zatvorila, a rat što prije okončao, kako bi mogli svi napokon odahnuti.

Samo na internetskom portalu u kojem su objavljivani članci ovoga Priručnika napisano je bezbroj povijesnih istina koje opisuju zločine neshvatljivih razmjera. Da je državno odvjetništvo samo jedan dan između marende i ručka pročitalo nešto od objavljenoga, imalo bi motiva i argumenata po dužnosti

za realizaciju onog očekivanja da se povijest rasvijetli.

Ali nisu.

Očekivati da će se nakon tri desetljeća nešto promijeniti, više je nego naivno, kao što je naivno očekivati da će to učiniti dodatna količina istine objavljena na ovim „malim” portalima.

Možda je ipak vrijeme da se laž odvuče na drugi teren.

A taj se teren zove sud.

Samo ne treba očekivati da će to učiniti naše institucije.

To treba učiniti neki dobar privatan odvjetnik ili više njih.

Neki simboličan mali skroman dragovoljac ovoga „drugoga domovinskog rata”, koji je spreman početi pro bono. Ali samo početi.

U Hrvatskoj ima toliko zajamčeno dobivenih parnica s mogućim velikim financijskim odštetama da bi se vrlo brzo mogao stvoriti fond za veći tim odvjetnika koji bi dobro zarađivali na istini, odnosno u korist sebe i Hrvatske.

Osim zločinaca koji zaslužuju zatvor jer su ubijali, silovali, rušili, postoje zločinci koji su prikrivali zločine, koji nisu poduzeli ništa da se zločinci kazne, koji su lagali o zločinima, koji su manipulirali zločinima, koji su relativizirali zločine, koji su lažima blatili Hrvatsku.

Oni su živi i dostupni. Tu u Hrvatskoj.

I ne treba za njih tražiti zatvorske kazne, premda su oni zločinci. Ne treba njima dodatno opterećivati naš proračun. Treba tražiti novčanu kaznu.

Neka se slobodno počne od zastava i grbova koji su u zadnje vrijeme vrlo popularni. To je lako provedivo. One koji hrvatsku povijesnu zastavu i grb nazivaju ustaškim treba tužiti i tražiti kaznu od sto tisuća kuna.

A onda neka se nastavi s jamama.

Tko god je izjavio da su na Hrvatskome križnom putu ubijeni oni koji su zaslužili smrt, neka se tuži i kazni s dvjesto tisuća kuna… Vjerujem da bi i mnogi čitatelji znali vrlo kvalitetno nastaviti niz i pomoći u idejama za tužbe.

Uostalom, treba samo listati one ugledne novine i portale i pregledavati televizijske sadržaje. U njima su dokazi.

I tako iz parnice u parnicu puniti kunama fond za istinu i prazniti izvore laži.

Možda bi se tada napokon procesu priključile one institucije koje su inače osmišljene i plaćene da se bave time, i čija je dužnost bila sve to pokrenuti.

Jer o potencijalu ratne odštete ne treba ni govoriti. Mjeri se u milijardama, a nismo naplatili ni kune.

O civilizacijskoj dužnosti zatvaranja nekog od zločinaca također. Toliko povijesnih zločina, a nikog u zatvoru.

Dobivanjem ove medijske bitke za pravnim stolom bili bi poraženi i naši političari koji ne bi više pred izbore pričali o ustašama i partizanima, već o standardu, projektima, investicijama. Najviše bi bili poraženi neki novinari jer bez tih tema ne bi imali uopće o čemu pisati.

A najvažniji poraz bio bi onaj neznanja javnosti, jer bi kroz te procese, koje medijska vojska u porazu više ne bi mogla sakriti, javnost napokon naučila i shvatila istinu.

Bio bi to kompletan poraz laži.

Zatvaranje medijske fronte oko povijesne istine i laži pravnim putem značilo bi da smo postali pravna država. Možda bi onda u nju investitori, poglavito naša dijaspora, bez straha uložili svoj novac.

Tada bi se stvorio fokus na onu prvu, ekonomsko-gospodarsku frontu.

A onda bi možda i tu trebalo napraviti neki sličan privatan pravni dragovoljno-braniteljski potez, ali to prepuštam kompetentnijima od sebe.

Izvor: Miki Bratanić

1 travnja, 2019 miki Priručnik za život u Hrvatskoj#mikibratanić, #priručnikzaživotuhrvatskoj, #štojeistina

Što je istina?

Hrvati danas ne mogu popiti dužu kavu, a da se oko nečega ne posvađaju. U svemu su razjedinjeni, imaju podijeljena mišljenja, a gotovo svaka rasprava završi na partizanima i ustašama. Tako se Hrvati dijele na napredne i nazadne, lijeve i desne, konzervativne i liberalne, ruralne i urbane… Podjele su davno prešle granicu izdržljivosti, a ljudi kao da se natječu u pokazivanju svoje opredijeljenosti za i protiv nekoga ili nečega.

Moral je davno propao kroz dno i tone sve dublje, pa ako jednom Hrvatska i uspije izaći iz gospodarske krize, kriza će morala ostati. Nedostatak morala ide pod ruku s onom najgorom ljudskom karakteristikom – licemjerjem. Toliko se povijesne nepravde preskočilo da čovjek ne može povjerovati. I onda želimo „bolju budućnost”, „život dostojan čovjeka” i ostale egoistične floskule, a okrenuli smo glavu od tolikih tuđih sudbina i pravih problema. A kad čovjek dovoljno dugo okreće glavu, ona se „odvije” i ispadne.

Hrvatima se glava davno „odvila”, pa sad hodaju bez nje u budućnost. Zaboravili su povijest, a zapravo je nikada nisu ni znali. Pitaju se „Dokle ćemo se baviti ustašama i partizanima?”,

a zapravo se njima nikada nisu ni bavili. Htjeli bi odgovore, a ne znaju postaviti pitanja. Htjeli bi istinu, a ne znaju doći do nje. A istina je znanje. Istina je činjenica. Istina je povijest. Trebalo bi malo čitati. Hrvati su jedan od najnenačitanijih naroda Europe. Ako o nekome i nečemu ne znaš istinu, onda o tome

ne znaš ništa i ne možeš imati svoje mišljenje niti stav. Nažalost, Hrvati umjesto istine znaju previše laži. Pa na osnovu laži zasnivaju svoje mišljenje i stavove. I onda ga još nameću drugome, uporno i nasilno.

A što je istina?

Istina je da su se današnji povijesni informacijski okviri izrađivali pola stoljeća po diktatu vlasti Jugoslavije u kojoj se sve hrvatsko prikazivalo ustaškim i zločinačkim.

Istina je da smo mi prvu totalitarnu monarhističku četničku Jugoslaviju sa simbolom kokarde zamijenili onom drugom totalitarnom komunističkom sa simbolom zvijezde petokrake.

Istina je da su ciljevi i jedne i druge Jugoslavije, četničke i komunističke, naspram Hrvatske i Hrvata bili isti.

Istina je da smo živjeli u toj novoj Jugoslaviji koja je nastala u krvi do koljena, i to hrvatskoj krvi, pred očima naših djedova, od Bleiburga do Bitole.

Istina je da se ta Jugoslavija raspala u krvi do koljena, i to hrvatskoj krvi, pred našim očima, od Dubrovnika do Vukovara.

Istina je da se ta Jugoslavija održavala u krvi, i to krvi hrvatskih intelektualca koji su stradavali po svijetu „u obračunima ustaškog podzemlja”.

Istina je da KNOJ, OZNA, UDBA i ostale monstruozne organizacije iz vremena Jugoslavije koje su vršile masovne zločine,

danas u Hrvatskoj ne nose službeno epitet „zločinačka organizacija”, niti se zločincima zovu oni koji su zločine vršili.

Istina je da su zločinačke organizacije, zločinci i zločini rezervirani samo za Hrvatsku i Hrvate, i one koji su se borili za Hrvatsku.

Istina je da je između antifašizma i komunizma stavljen znak jednakosti, premda većina naših antifašista nisu bili komunisti.

Istina je da su se zločini komunizma sakrili iza paravana antifašizma, a to je zločin.

Istina je da su u Jugoslaviji ljudi bivali zatvarani zbog spomena imena Hrvatske, čak i u pjesmi.

Istina je da su neki ljudi, Hrvati, koji su proganjali, zatvarali, mučili i ubijali druge Hrvate, nakon raspada Jugoslavije ostali u Hrvatskoj i da im nije pala dlaka s glave. Dapače, štoviše…

Istina je da su Hrvati participirali u dva najveća zla u povijesti čovječanstva, nacizmu i komunizmu, ali se ova druga participacija nikada nije rasvijetlila.

Istina je da je participiranje Hrvata u nacizmu mrlja na licu Hrvatske, ali participiranje u komunizmu je, upravo zbog tog nerasvjetljavanja, tj. nelustriranja, rak-rana koja i danas razjeda njezino tijelo.

Istina je da na području Jugoslavije postoje na stotine masovnih grobnica Hrvata, od kojih su neke usred glavnoga grada Zagreba, a da Hrvati o njima ne znaju ništa. I nije ih ni briga!!

Istina je da je Jugoslavija zajednički nazivnik zločinima četnika i komunista nad Hrvatima i Hrvatskom jer je i jednima i drugima Jugoslavija bila cilj.

Istina je da je Jugoslavija zapravo drugo ime za Veliku Srbiju.

Istina je da se sve zlo počinjeno od stane ustaša multipliciralo do bolesnih razmjera, a ono počinjeno od komunista zatajilo potpuno.

Istina je da su ustaše stvorili državu Hrvatsku kako bi je izvukli iz okvira Jugosavije, a da su je komunisti srušili i uokvirili je u novu Jugoslaviju.

Istina je da su se velikosrbi pobunili i protiv Banovine Hrvatske, i protiv Nezavisne Države Hrvatske, i protiv Republike Hrvatske, i da im nijedna Hrvatska nije odgovarala niti će im ikad odgovarati.

Istina je da su se protiv Nezavisne Države Hrvatske pobunili 1941. godine na isti način kao i protiv Republike Hrvatske 1991., klanjem i ubijanjem.

Istina je da se prodaja Dalmacije Italiji uporno pripisuje ustašama, premda su je davno prije njih Talijanima prodali Jugoslaveni.

Istina je da komunisti ustašama pripisuju suradnju s četnicima, a upravo su oni s četnicima surađivali svaki put kada se ukazala prilika ubijati Hrvate.

Istina je da nisu svi komunisti bili zločnici, niti su svi ustaše bili zločinci.

Istina je da nisu svi partizani bili komunisti.

Istina je da komunizam i antifašizam nije isto, niti komunisti imaju pravo na koncesiju nad antifašizmom.

Istina je da su se zločini komunizma, tj. Jugoslavije, sakrili iza paravana antifašizma, što je također zločin.

Istina je da je jugoslavenski komunizam bio najliberalniji od svih drugih i da se živjelo dobro u odnosu na druge komunističke zemlje.

Istina je da se to relativno dobro življenje, koje je upitno u usporedbi s drugim nekomunističkim zemljama Europe, egoistično isključivo ističe, a zaboravlja se i prelazi se preko svega onog lošega.

Istina je da su ljudi bježali iz Jugoslavije, a da ih je Jugoslavija u početcima ubijala pri tom pokušaju „bijega od dobroga”.

Istina je da se zaboravilo kako se u Jugoslaviji čekao red za kruh i mlijeko, a auta se vozila na parne i neparne dane, kao i da nismo imali centimetra autoputa.

Istina je da je mnogo ljudi smaknuto upravo zbog toga jer su htjeli reći istinu.

Istina je da se povijest ponovila i s Domovinskim ratom.

Pa tako s jedne strane skrivamo zločine, a s druge ih strane multipliciramo.

Istina je da su se zločini pod simbolima kokarde i zvijezde petokrake ponovili krvavo i brutalno pred našim očima.

Istina je da zločinci iz Domovinskoga rata mirno šetaju po Hrvatskoj i „regionu”, dok mi proganjamo naše branitelje.

Istina je da su Bleiburg i Vukovar podjednako daleko od mozgova u Splitu i Zagrebu.

Istina je da smo se odrekli ratne štete bez riječi, a ona se mjeri u milijardama. A onda ćemo govoriti o oprostu dugova, kreditima u francima i sličnim pričama.

Istina je da ni danas ne znamo broj ubijenih Hrvata nakon Drugoga svjetskog rata niti broj samoubijenih Hrvata nakon Domovinskoga rata.

Istina je da u Hrvatskoj ne postoji gotovo nijedna važnija javnopolitička osoba čiji su predci bili povezani s ustašama i gotovo nijedna čiji predci nisu bili povezani komunistima ili četnicima, ili nekom jugoslavenski orijentiranom organizacijom.

Istina je da su se Hrvati udaljili od tradicije, od svoje povijesti i od samih sebe. I to je postalo „in”.

Istina je da istina ne može stati u ovaj članak.

Istina je da, pored svih ovih istina koje sam naveo, ima puno Hrvata koji će na sve ovo pljunuti i reći da se treba okrenuti budućnosti.

Istina je da ima puno Hrvata koji dobro žive pišući laž. Istina je da neki pišu i istinu, ali kad milijun puta ponove istinu o ustaškim zločinima, a ni slova ne napišu o velikosrpsko-jugoslavenskim, onda zapravo lažu.

Istina je da su neki Hrvati bili spremni umrijeti za istinu, a neki su bili spremni ubiti samo da se istina ne čuje.

Istina je da se našoj djeci komunizam i Jugoslavija predstavljaju kao nešto „cool”.

Domoljublje, dijaspora, emigranti i Hrvatska termini su koji graniče s ustaštvom. Kao nekad.

I za kraj, naša najtužnija istina:

Na grad Vukovar u tromjesečnom bestijalnom mučenju palo je ŠEST I POL MILIJUNA projektila. Ubijeno je TRI TISUĆE ljudi. Tisuću ljudi još uvijek se vodi kao NESTALO, a među njima je 12 maloljetnih osoba. Iz vukovarske bolnice 264 zarobljenika su UBIJENA i BAČENA u JAMU na Ovčari.

Na Veleprometu je UBIJENO 700 ljudi. NITKO ne može reći koliki je broj silovanih žena u Vukovaru. Način na koji su ubijali branitelje Vukovara nije uopće zamisliv. U Vukovaru je uništeno SVE. Za SVE to NITKO nije odgovarao!

Istina je da su sve ove istine jedna VELIKA NEPRAVDA.

I ako se sve ove istine preskoče, ako se od svega ovoga okrene glava, onda ne bismo ni zaslužili da nam bude bolje.

I zato je potrebno pisati istinu.

Jer istina je temelj čovjeka. Istina je temelj pravde. Istina je temelj ljubavi. A samo istinska ljubav stvara život. I dokle god ima i jednog čovjeka žednog pravde, ljubavi i života, ima smisla

pisati i govoriti istinu.

Foto izvor: Miki Bratanić

1 travnja, 2019 miki Priručnik za život u Hrvatskoj#mikibratanić, #priručnikzaživotuhrvatskoj

Završna riječ autora

Dragi čitatelji,

Priručnik za život u Hrvatskoj ima za cilj motivirati ljude kako bi sami stvorili vlastito mišljenje, ali na temelju znanja, a ne neznanja, te na temelju istine i činjenica, a ne laži i podvala.

Velik je broj onih koji zahvaljujući višedesetljetnoj medijskoj manipulaciji povijesnim činjenicama nažalost ne znaju istinu o temama o kojima sam u Priručniku pisao, ali i o mnogim drugim temama koje ne bi stale ni u koji priručnik. Posljedica je to želje naše javno-političke scene da se kroz medije uobliči mišljenje javnosti onako kako toj sceni odgovara i kako je njoj u interesu. I baš je taj sitni osobni interes jedan od najvećih problema ovoga društva.

Zna se da i najmanji osobni interes može izobličiti čovjeka, a siromašna nacija, bilo materijalno ili duhovno, plodno je tlo za izobličeno javno mnijenje, jer je u masi siromašnih lako kupiti male pojedince koji će drukati za velike. Za malo ih se može kupiti puno. Idealno za ideologije, stranke, partije i globalne inicijative.

To i jest razlog što je sve više ljudi s karakteristikama sitnog osobnog interesa prisutno u javno-političkom životu, a sve manje onih s osobnim stavom i mišljenjem te kapacitetom stvaranja općega društvenog interesa. Ovima prvima se širom otvaraju vrata, od najmanje do najviše razine.

Nevjerojatno je za koliko se malo čovjek može kupiti, tj. za koliko se malo može prodati. Nekada je kuna bila minimalni iznos te kupnje ili prodaje, pa se govorilo da se čovjek može kupiti “za kunu”, ali izgleda da je ta cijena još više pala. Danas se čovjek prodaje za malo pažnje u medijima ili na društvenim mrežama. Prodaje se za jedan “lajk”. Fascinira što je sve čovjek spreman učiniti za taj jedan “lajk”.

I što očekivati od takve podloge za izgradnju društva ili države? Ako jeftini ljudi biraju vlast, i vlast će biti jeftina.

Veseli me stoga zaokruživanje ove moje male cjeline, ovoga Priručnika za male. Neka on ostane kao nekakav pomagač u razumijevanju stvarnosti i vodič u procesu promjena na bolje. A promjenu trebamo mi, mali ljudi. Mi se trebamo mijenjati. Mi smo ti koji mijenjajući sebe i svoje zahtjeve generiramo promjene na višim instancama. Treba vjerovati u to, ma koliko god to bilo teško. Svatko mora investirati u sebe i svoje znanje, te odgovorno dati svoj doprinos mijeni.

Moramo se zapitati što smo mi učinili u stvaranju dobra i distanciranju od zla. Jesmo li se založili za pravdu, a ukazali na nepravdu. Jesmo li podržali ljude sa stavom koji se zalažu za istinu, a ukorili one licemjerne koji zastupaju laž. Jesmo li prepoznali one koji zagovaraju zaborav povijesti, a uvijek se u nju vraćaju kad im odgovara. Razumijemo li kako nema budućnosti bez čiste povijesti. Shvaćamo li kako je žrtva nešto univerzalno, isto kao i zločinac, te da nema naših i njihovih žrtava, niti naših i njihovih zločinaca. Vidimo li kako se u nas samo jedne žrtve tretiraju kao žrtve. Jesmo li svjesni povijesnih manipulacija žrtvama.

Primjećujemo li kako se stvara atmosfera ugroženosti pojedinih skupina i potreba za njihovom zaštitom, uz silnu zabrinutost vladajućih, a preskočila se masovna ugroženost čitave nacije.

Koja je naša uloga u stvaranju boljega društva i kako mi utječemo na druge?

Ako svojim ponašanjem promijenimo sebe i još samo jednog malog čovjeka u svojoj sredini, promijenili smo cijeli svijet.

I kada bi svatko tako učinio, doista bi se svijet promijenio.

Kada bih mogao iz čitavoga Priručnika za život u Hrvatskoj izdvojiti neku ključnu misao, onda bi to bilo sljedeće:

“Da je na moju Hrvatsku pala samo JEDNA granata sa simbolom Jugoslavije, trebalo bi mi biti dovoljno da se toj Jugoslaviji zahvalim na svemu, zauvijek. A nažalost palo ih je mnogo više od jedne.”

Ovo ističem jer gledajući kako smo olako preskočili preko svih tragedija koje su nam kao narodu nanesene pod simbolima i imenom Jugoslavije kroz čitavo jedno stoljeće, te kako se danas prema tom vremenu govori isključivo u nekim pozitivnim konotacijama, mogu jedino zaključiti da nisu zakazale institucije, već da smo zakazali svi mi i toga moramo početi biti svjesni.

Moramo se početi popravljati kao ljudi i odbaciti licemjerje. Moramo poraditi na sebi. I nije važno jesmo li bogati i siromašni, već jesmo li ljudi ili nismo.

Mi Hrvati imamo mnogo toga čime se možemo dičiti i ponositi, samo to trebamo početi cijeniti. Moramo napokon odbaciti sve one povijesne kolektivne krivnje i sram koji nam se uporno nameće, a zaogrnuti se vjerom u sebe, ljubavlju prema svojemu, poštovanju prema tuđem i isticanjem onog dobrog.

Moramo učiti o nama, o našim običajima, tradiciji, baštini, kako bi razumjeli sve ono vrijedno što posjedujemo, te na osnovu tih nacionalnih vrijednosti stvarati pozitivnu prepoznatljivost u očima svijeta.

Kao mali narod izmučen i potrošen povijesnim tegobama, moramo se posebno boriti za svoj glas i za očuvanje svoga nacionalnog identiteta.

To bi trebala biti uzvišena civilizacijska misija svih nas i iznad svega dužnost i obaveza prema precima koji su nam ostavili bogatu baštinu.

Sebe moramo doživljavati kao svojevrsno kulturno dobro koje treba zaštititi, jer po svemu što posjedujemo mi to stvarno i jesmo – izvorište kulturnih dobara.

A obzirom na odumiranje i iseljavanje, imamo sve predispozicije da postanemo ugrožena vrsta ili ugrožen narod.

I ne treba nas brinuti ili zamarati što neki nemaju osjećaj za ove stvari pa se izruguju svemu i omalovažavaju sve. Takvih će uvijek biti. Čovjek bez osjećaja za svoje, siromašan je i jadan. Najgore je njima.

Treba prihvatiti činjenicu da smo stoljećima bili bez svoje države i pod tuđim čizmama, kojima su mnogi naši služili i od njih živjeli, pogotovo zadnje stoljeće, pa je osjećaj za svoje eutanaziran upravo na onim nivoima s kojih bi trebao biti generiran. Zato ga mi, mali ljudi, moramo polako izgrađivati i prenositi na djecu.

A i država nam je dijete koje trebamo odgajati i u čijem odgoju trebamo aktivno sudjelovati, ne očekujući da će osjećaj za ponos, nacionalnu svijest, tradiciju i baštinu izgraditi u tom djetetu oni koji to nikada nisu imali. To je na nama.

Živimo na lijepom mjestu ove planete, na bogatoj ostavštini naših predaka, pa imamo velik potencijal za svoju budućnost. Ne trebamo se bojati ničega i nikoga osim sebe samih.

Promijenimo navike i počnimo o sebi, svojima i svojemu govoriti pozitivno. Reklamirajmo svoju zemlju.

Kritizirajmo konstruktivno, u cilju poboljšanja, a ne u cilju blaćenja i vrijeđanja.

Prihvaćajmo sve što je dobro i ne bojmo se dobroga, ma otkuda to dobro došlo. Brinimo se i bojimo se onoga lošega, ma otkuda to loše došlo.

I uvijek znajmo da je dobro činiti dobro, i činimo to dobro – za naše dobro.

Ufajmo se i vjerujmo u Boga, pa čak i onda kada nam oni koji dokazuju njegovo nepostojanje donesu potvrdu da on ne postoji. Vjerujmo i tada, i ufajmo se da su oni pogriješili, jer kad On ne bi postojao, kad ne bi bilo nekog Njegovoga Vrhovnog suda, onda naš život nakon svih ovih preskočenih i prešućenih tragedija o kojima sam pisao ne bi imao nikakvoga smisla.

Volite se i ljubite što više, jer ljubav je iznad svega.

Smijte se kad god stignete, jer osmjeh je lijek. Smijte se onda i kad bi rado zaplakali.

Iznad svega svjedočite Istinu i budite uvijek na strani Istine.

To je svjetla strana svijeta.

Budite na toj svjetloj strani pa sve kad bi samo vi svijetlili.

Ostanite tu.

Svijetlite i doći će netko privučen vašim malim svijetlom.

Foto izvor: Miki Bratanić

Druga strana medalje - Njihova zla strana