Priručnik za život u Hrvatskoj

Gračanske jame- Zagrebačke Ovčare

Miki BratanićBlog#priručnikzaživotuhrvatskoj
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, , , ,

Gračanske jame – Zagrebačke Ovčare

O zločinima u Gračanima, današnjoj gradskoj četvrti Zagreba, nakon završetka rata 1945. počinjenih od Jugoslavenske armije, ovo je zapisao sanitarni inspektor Miroslav Haramija, koji je tada po nalogu narodne vlasti službeno sanirao šumu punu nepokopanih tijela od kojih je prijetila zaraza: Žrtve su bile strahovito unakažene. Stratišta su bila puna raskomadanih i unakaženih golih ljudskih tijela. Glave su bile odsječene ili raskoljene sjekirama, bili su im prerezani grkljani, odsječeni udovi, spolni organi i dojke…

Jučer je pokopan dio tih stradalnika, njih ukupno 294. Samo taj broj žrtava, koji nije konačan, veći je od onog na Ovčari.

Dakle, već 74 godine u Zagrebu postoji Ovčara, udaljena hodom od Banskih dvora i Pantovčaka. Nikada nitko za nju nije odgovarao.

Ta zagrebačka gračanska Ovčara spada u manja stratišta koja je Jugoslavenska armija ostavila na području Jugoslavije.

Naime, mnoga druga stratišta DESET su PUTA veća, a neka nažalost i STO PUTA.

I kada najveće hrvatske tiskane novine jučer na dan pokopa, ali i danas, dan poslije, na naslovnoj stranici ne nalaze mjesta za ovu vijest već za „incident u Kninu”, onda se čovjek stvarno mora zapitati o njihovoj ulozi u prijenosu znanja našem društvu, tj. javnosti.

Jer jadno je ne znati da je zločinima u Gračanima zapovijedao general Đoko Jovanić, inače odlikovan 1951. godine najvišim državnim odličjem Jugoslavije, Ordenom narodnog heroja.

Prema javno dostupnim podacima, taj jugoslavenski narodni heroj zapovijedao je i u zločinu etničkoga čišćenja, ili preciznije genocida, kada su 1941. godine u „antifašističkom ustanku” srpski četnici i komunisti zajedno izbrisali s lica zemlje do tada etnički čisto hrvatsko ličko selo Borićevac. Sve su

spalili i pobili. Sve.

Zapovijedao je i u bacanju 38 civila u jamu kod sela Brotnja.

Kvartet zapovijedanja velikim zločinima taj je narodni heroj Jugoslavije zaokružio pokoljem civilnoga muslimanskog stanovništva u Kulen Vakufu iste te ustaničke 1941. godine.

Živio je dugo i dobro na račun svoje specijalizacije: zapovijedanja zločinima. Bio je ugledan čovjek. Pred kraj karijere obnašao je dužnost zapovjednika Zagrebačke vojne oblasti.

Umro je mirno i spokojno 2000. godine u Beogradu.

I prije nego smo iskopali tragove tog herojstva iz četrdesetih, njegovi nacional-ideološki nasljednici već su stvorili nove krvave tragove u devedesetima.

Svojim pristupom u kojem se kontinuirano insinuira hrvatski nacionalizam, šovinizam i ustašoidnost, a prikrivaju stoljetni zločini nad Hrvatskom, naši mediji, politika i javnost pripremaju teren za još jednu Ovčaru, jednom kada se za to ostvare uvjeti.

I ne samo da se zločini skrivaju, ne samo da se javnost dezinformira, već se nameće teza kako je u temeljima države Hrvatske upravo Đoko i njegov „antifašizam”.

Upravo na dan pokopa žrtava jugoslavenskog terora u Gračanima, naslovnice hrvatskih medija punio je „zločin u Kninu” u kojem su Hrvati u jednom kafiću namlatili Srbe. O izmasakriranim Hrvatima iz Gračana na hrvatskim naslovnicama nema mjesta.

Naravno, neka se kazne počinitelji iz Knina, svakako i neka naše najtiražnije novine javnosti predoče sve detalje tog događaja. Kao što bi bilo normalno da se davno već kaznio netko za gračansku Ovčaru i da javnost nakon toliko godina zna detalje tog monstruoznog zločina protiv čovječnosti.

A na nama je da stavimo na našu ljudsku vagu ta dva događaja i zapitamo se:

Koji od njih dva zaslužuje više medijskog prostora? Tko zaslužuje naslovnicu? Tko zaslužuje veće zgražanje? Tko zaslužuje veću kaznu?

Zašto premijer hrvatske vlade inzistira na HITNOM kažnjavanju počinitelja u Kninu, a NIKADA to nije tražio za gračansku Ovčaru?

Kako se osjećate svi vi koji za ovu Ovčaru i mnoge druge niste nikad čuli i o njima ne znate ništa?

Ovo je 2019. godina, mi i dalje moramo slušati o ustašoidnim Hrvatima, uz daljnje prešućivanje ovih jugoslavenskih, komunističko-četničkih zlodjela. Glavni predizborni projekt svim predsjedničkim kandidatima je odnos prema pozdravu „Za dom spremni”. Nema programa, projekata, tehnologije, investicija… Sve je to tako tužno.

Shvaćamo li mi našu ulogu u svemu ovome? Razumijemo li našu odgovornost?

Foto izvor: https://ika.hkm.hr/novosti/u-gracanima-pokopani-ostaci-294-zrtve-drugog-svjetskog-rata-i-poraca/

Autor: Hrvoje Josip Bišćan
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, , ,

Mare Pia Pađen – Nepoznata hrvatska Anna Frank

Na dan Svih svetih sjećamo se svih dobrih ljudi koji su svojim životom zaslužili zvati se sveti. Za mnoge od njih ne znamo. Među njima je sakrivena od javnosti i akademska slikarica, danas pokojna, časna sestra Mare Pia Pađen, čiju dobrotu i ljudskost koja me impresionirala ovdje svjedočim.

Ona bi trebala biti hrvatska Anna Frank. Za nju bi trebali znati svi. O njezinoj bi tragediji trebalo učiti u školama.

Ali za nju ne zna nitko. Ni Google.

Jugoslavenska komunistička vlast oduzela joj je sve. Izgubila je ukupno devet članova šire obitelji te ostala bez ičega. Način na koji su mučeni i ubijeni pojedini članovi njezine obitelji od strane jugoslavenskih egzekutora, nadilaze i onu najbolesniju ljudsku maštu. Kao djevojčica od 13 godina s majkom i mlađim bratom prolazi kalvariju Bleiburga i ukupno 11 logora u Austriji. Ostaje siroče bez ikoga, a spas joj pružaju franjevci koji je s još nekolicinom djevojčica vode u Rim.

Traume koje je doživjela dotukle bi svako prosječno ljudsko tijelo i psihu, ali ovo malo krhko biće bilo je iznadprosječno, bilo je sveto.

S 19 godina postaje redovnica Školskih sestara franjevki i završava pedagošku školu. Odlazi u Argentinu pa Urugvaj i Paragvaj gdje radi kao učiteljica i pomaže u radu misija. Paralelno s radom završava i likovnu akademiju te intenzivno stvara. Nakon osamostaljenja Hrvatske vraća se u domovinu u kojoj više nije imala nikoga i ničega. Ali imala je vjeru u Boga i svoju svetost. Živjela je do kraja života sa sestrama franjevkama na Jordanovcu u Zagrebu. Njezinim radovima ilustrirana je moja knjižica „Ruzarij za Hrvatski križni put”. Bila mi je životna čast upoznati ovu ženu, mučenicu na čijem je licu uvijek bio osmjeh.

Kada u Google upišete ime Mare Pia Pađen, nećete dobiti NIŠTA, osim onog što piše na mojim stranicama. To se valjda nije moglo obrisati.

Zato pišem, govorim i svjedočim o ovoj dobroj, poniznoj, izmučenoj, ali iznad svega, svetoj ženi.

Njezina sakrivena priča, nažalost, govori mnogo o nama.

Neka su joj pokoj i svjetlost vječni. A nama neka se Bog smiluje.

 

Foto izvor: knjiga Kata Mara s. Pia Pađen crtež str 6. – Marija u mom životu
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, ,

Razgovor s jamom

Dana 11. rujna 2001. godine u terorističkome napadu u New Yorku srušeni su „Blizanci”. Simboli ne samo financijske moći već i tehnološke superiornosti, i svega onoga što čovjeka i naciju čini velikim. Život je, po tko zna koji put, u ovom činu pokazao da se sve veliko i moćno može srušiti u trenu. A opet, s druge strane, dokazao je kako je sve moguće obnoviti i kako nijedno zlo ne može nadvladati dobro.

Na svom gostovanju u New Yorku u kojem sam predstavljao tradiciju i baštinu Lijepe naše kroz svoju Priču o konobi, posjetio sam i ovo, gotovo sveto mjesto.

Dugo sam stajao nagnut nad dvjema dubokim jamama, temeljima nekadašnjih visokih poslovnih tornjeva koji su se, progutani vatrom, srušili i sa sobom u smrt poveli velik broj nevinih ljudi. Čitao sam imena poginulih, gledao u svježe položene ruže, pa premda mi nitko od stradalih nije u rodu, osjećao veliku tugu i žalost. Uostalom, zar nismo svi jedan ljudski rod?

Nakon duljeg vremena gledanja u jame i u imena poginulih, podignuo sam glavu i ugledao nove velike tornjeve koji se grade u neposrednoj blizini. Bit će vjerojatno još i veći, jači, otporniji.

Gledao sam uokolo užurbane ljude kako prolazeći između dva sastanka nose u sebi neke druge misli, poslovne i životne. Okrenuli su, vjerujem, ovu stranicu i krenuli naprijed. Siguran sam da su i oni gledali dugo u ove jame, i možda plakali jer je netko njihov blizak tu izgubio život.

Kako sam jedan dio svoga života posvetio istraživanjima zločina svih svjetskih ideologija, s naglaskom na komunizam, i to onaj naš, jame su mi, mogu to slobodno reći, neka vrsta traume, ali i inspiracija.

Misli su mi se vratile u Hrvatsku, a ja sam se opet okrenuo i nadvio nad one dvije jame, ne bih li vidio bolje njihov ponor.

Počeo sam razgovarati s jamom, ali i sam sa sobom, onako u sebi da me drugi ne čuju, propitujući se.

Zbog čega mi nismo u stanju izgraditi našu budućnost na povijesnim temeljima?

Zašto naše jame nisu ovakve?

Zašto se u nas ne gradi?

Zbog čega se mi svi još uvijek valjamo u povijesnim pričama, a nismo okrenuti budućnosti?

Odgovor je vrlo jednostavan.

Nismo sanirali jame.

Nismo ih očistili od kostiju.

Nismo ih otkopali do kraja, do kamena, do temelja.

Pokušavamo na istruljenim kostima sagraditi budućnost, a kosti se vremenom samo sliježu i tonu dublje, dublje.

Kažu da u New Yorku život nakon pada Blizanaca nije stao ni jedan tren.

Živjeti se mora. Ali živjeti treba kao čovjek.

Nama trebaju čiste jame i čiste savjesti. Trebaju nam spomenici povijesti koji će slati jasne poruke.

Naša djeca trebaju znati za mjesta gdje su se tragedije dogodile.

Trebaju razumjeti zašto su se dogodile. Treba stvoriti univerzalnost poštovanja prema žrtvama, a to se može samo istinom i dobrom voljom. Ali iznad svega istinom.

Civilizacijska je sramota da se danas u Hrvatskoj uz toliku vremensku distancu i toliko informacija, još uvijek manipulira bilo kojim žrtvama.

Tragedija je da se još uvijek prave razlike između žrtava počinjenih od strane neke od svjetskih ideologija.

Tužno je da se, kao i nekada, minoriziraju jedne žrtve, a multipliciraju one druge.

Žalosno je da se upravo na tim trulim i lažnim povijesnim temeljima izgrađuju politički predizborni stožeri te stvaraju podjele među ljudima.

I neljudski je od svega toga i dalje okretati glavu.

Zato sam u ovim jamama u New Yorku vidio model naše budućnosti.

Vidio sam temelj nekih novih građevina u kojima će raditi naša djeca rasterećena grijeha naših starih.

Poželio sam da već sutra naslovnice naših novina budu pune tehnologije, a ne ideologije.

Iskreno to želim i, evo, participiram u tim nastojanjima koliko god mogu.

Foto izvor: https://ika.hkm.hr/novosti/u-gracanima-pokopani-ostaci-294-zrtve-drugog-svjetskog-rata-i-poraca/

Autor: Hrvoje Josip Bišćan
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, ,

Priče iz Hrvatske

Tko je ubio Bušiće, tko su to teroristi i ostalo

Nezaobilazna je obveza svakoga tko želi znati nešto o temi podnaslova ovoga članka, pročitati deklaraciju koju je napisao Bruno Bušić, a Zvonko Bušić htio objaviti u svim većim američkim medijima. U njoj je opisan položaj Hrvata u Jugoslaviji, želja za samostalnošću Hrvatske te vizija kako bi ona trebala izgledati. Ovdje ističem samo neke zanimljive ulomke, aktualne čak i danas:

– …vodi se mahnit napad, bez presedana bilo kada i bilo gdje na hrvatski jezik…;

– nošenje hrvatskoga grba uklesanog na hrvatskom kamenom spomeniku iz 9. stoljeća izjednačava se sa zlom;

– pjevanje starih rodoljubnih, pa čak i sentimentalnih hrvatskih pjesama označuje se kao urotnički, čak teroristički čin…;

-…pomoću ekonomskog izrabljivanja, političkog pritiska i policijskog terora, najvitalniji dio hrvatskog stanovništva prisiljava se na emigriranje, a kroz taj se novi oblik genocida namjerno istrebljuje hrvatski narod;

– od 12 akreditiranih diplomatskih jugoslavenskih ambasadora u Washingtonu od 1970. nijedan nije Hrvat.

A ovo je završetak deklaracije:

Hrvatska prema našem poimanju jest država slobodnog naroda i pravednog društva, izvan svih ideoloških, političkih, gospodarskih i vojnih blokova, dobrovoljno sastajalište Istoka i Zapada. Hrvatska nije na ponudi na međunarodnoj dražbi, nego naprotiv, ona igra svoju integralnu ulogu u sudbini svijeta dosljedno. Mi se borimo za Hrvatsku koja će za sve narode biti ili draga prisutnost ili voljena domovina.

Autor ovog vizionarskog i iznimno demokratskog dokumenta, Bruno Bušić, ubijen je od strane jugoslavenske tajne službe kao i mnogi drugi naši intelektuaci koji su željeli samostalnu, demokratsku i uljudnu hrvatsku državu, Hrvatsku u kojoj neće biti terora nad narodom.

To im je bio krimen.

Jednako kao i Zvonku Bušiću, koji je po američkom zakonu odslužio kaznu za svoj teroristički čin, ali je i nakon što je postao slobodan čovjek u hrvatskoj državi i dalje nosio etiketu terorista. Iako je i sudac koji ga je osudio prije izricanja presude javno rekao da ga ne smatra teroristom, na hrvatskoj etiketi

i danas još uvijek piše: „ubio je jednog američkog policajca” i „ugrozio sigurnost putnika u avionu” – zato je terorist. I točka!

Nema dalje priče. Ni rasprave. Ni podizanja tepiha. Neka ostane sve na tome!

A nije komunističkoj vlasti u Jugoslaviji onda, ni njihovim ideološkim nasljednicima u Hrvatskoj danas, bilo, niti će ikad biti, do američkog policajca ni do sigurnosti putnika u avionu.

Od posijanih jugoslavenskih mina iz Domovinskoga rata u Hrvatskoj je do sada poginulo 518 osoba, od čega 38 policajaca, i NITKO za to nije proglašen teroristom. Tih mina u hrvatskom

tlu još je oko 70.000, s ugraviranim imenom Jugoslavije i zvijezdom petokrakom!

Koliko ih je ukupno bilo? Koliko je trebalo terorista da ih postave? I jesu li oni uopće teroristi? Jesu li i oni ugrozili sigurnost putnika u ovom avionu koji se zove Hrvatska?? Ugrožavaju

li ga još i sada?

Usput, Hrvatska je za razminiranje potrošila pet milijardi kuna iz proračuna, odnosno iz naših džepova. Do sada!

A jugoslavensku brigu za putnike najbolje pokazuju i dokumenti koji potvrđuju kako su jugoslavenske službe lobirale da se avion s „teroristima” i putnicima sruši ukoliko iz francuskog poleti prema jugoslavenskom zračnom prostoru.

Njima je bilo samo do očuvanja Jugoslavije, fotelja i plaća.

Za to su bili spremni ubijati. I ubijali su. Ljude i istinu. I danas ubijaju svojim zlim jezikom. Teroriziraju narod i tjeraju ga u inozemstvo. A nitko od tih jugoslavenskih službenih državnih

terorista nikada nije bio osuđen. Nikada. Nijedan. Raspadom Jugoslavije samo su zamijenili fotelje i opljačkali Hrvatsku, ispunivši proročanstvo Brune Bušića: „Najgore će biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima”, jer znao je on još onda tko će biti na položaju za krađu i rasprodaju kada za to dođe vrijeme.

I danas, čim se spomene ime Zvonko Bušić, odmah skoče. Jer on je terorist. Čak i sad kad je mrtav, opasan je. A zapravo se boje deklaracije i njezinih ciljeva, kao i nekada. A cilj je „država slobodnog naroda i pravednog društva…”. SLOBODAN NAROD I PRAVEDNO DRUŠTVO – to zvuči kao opća opasnost.

Na dan kada je Zvonko Bušić izvršio samoubojstvo, na Facebooku sam napisao sljedeće:

„Zvonko Bušić je u američkom zatvoru izdržao 32 godine, a na hrvatskoj slobodi pet godina!”. Samo ovo sam napisao.

Za ovu iznesenu činjenicu i istinu zaradio sam nevjerojatan napad, uvrede i osude „prijatelja” koji su svojim stavovima terorizirali moju istinu te me po kratkom postupku optužili, osudili i kaznili. Kaznili zbog istine. Dok su me oni verbalno terorizirali, svi su ostali šutjeli. Okrenuli su glavu.

I tada sam se odlučio na društveno-mrežno samoubojstvo – ugasio sam Facebook…

A to zapravo i nije bio neki čin. Više poraz istine i dobra pred lažima i zlom. Ali koga briga.

Danas, pet godina nakon toga, a 42 godine nakon onoga, čitam neke „ugledne” portale koji prenose vijesti i informacije o Zvonku Bušiću.

Koliko istih ponovljenih laži, podmetanja, licemjerja, mržnje, zla… A najviše licemjerja.

Ne znam jesam li u 2018., ili 1976., ili možda u 1948.

Ne znam jesam li u Jugoslaviji ili u Hrvatskoj.

Možda je najbolje ništa i ne znati. Možda.

Skrivanje dobra iza zla i zla iza dobra, nije dobro.

Oni koji su, bez namjere da itko pogine koristili minu u cilju stvaranja Hrvatske, zovu se teroristi, a odslužili su kaznu.

A oni koji su koristili minu s namjerom da nas pogine što više u cilju rušenja Hrvatske, ne zovu se teroristi i nisu odslužili nikakvu kaznu.

To nije dobro.

Kao što nije dobro da novinari koji ukazuju na ove činjenice dobivaju otkaz i bivaju izrugivani, a oni koji ih skrivaju budu dobro plaćeni.

A najbolje plaćeni novinari uvjeravaju nas da je u Hrvatskoj devedesetih bio građanski rat. Građanski rat u kojem su neki građani imali toliko mina da ih je u ovoj izmučenoj hrvatskoj zemlji ostalo još 70.000, od kojih će i narednih godina ginuti naša djeca. I nitko za to neće biti proglašen teroristom.

Ipak, nije sve tako crno.

Tihomir Dujmović, autor knjige Tko je ubio Zvonka Bušića zapisao je jednu zanimljivu rečenicu: „Za ovo što pišem bi me 1945. strijeljali, 1971. zatvorili, a danas mi samo daju otkaz”.

Gledano s distance, uz malo sarkazma, možda ipak idemo „na bolje”.

Foto izvor: Hrvatska vila 1886. – Arhiv obitelji Bratanić
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, , , , , ,

Harrisonovo cvijeće

Tri minute bilo je dovoljno režiseru filma Harrisonovo cvijeće da dočara strahotu koju su Jugoslavenska „narodna” armija i srpski četnici učinili u Vukovaru. Tri minute za tri tisuće ubijenih.

Scenaristu filma bile su dovoljne dvije rečenice: „To nije bila borba. To je bilo istrebljenje”.

Svi naši mediji zajedno nisu snimili nijedan film o ikome iz Vukovara, koji bi na ovaj snažan način potresao svakoga čovjeka i ostavio ga bez daha.

Nisu htjeli ni prikazati ovaj film. Sakrivali su ga od javnosti.

Film Harrisonovo cvijeće snimljen je simbolično, kao sjećanje na tragediju jednog novinara koji je preživio tragediju Vukovara.

Za potrebe sjećanja. Da se ne zaboravi.

Drugi su nam to napravili. Drugi su nam snimili film. U nas se to, očito, ne može ili ne smije napraviti. Mi to moramo zaboraviti. Moramo se sjećati samo onog što nam je davno definirano.

Pored tri tisuće ubijenih u Vukovaru, još je tisuću nestalih među kojima je 12 djece. Na njih je u tri mjeseca bačeno šest i pol milijuna projektila.

Broj silovanih žena nikad nećemo saznati.

Vukovar su potpuno razorili i razorali, a mi smo tražili topničke dnevnike kojima bi se dokazalo „prekomjerno” granatiranje Knina.

Da nije bilo Vukovara i Vukovaraca, ove snage zla došle bi u Zagreb do večere. Možda bi ih tamo dočekali neki naši današnji državni „uglednici” i servirali im stol. Jer ovi su, prema svemu, očito njihovi. Zato su u Zagrebu i pretukli zapovjednika Vukovara. Namučio je njihove. Zato im i nije baš drago da se njihovi prikazuju u ovom zlu.

Već drugi put u bliskoj povijesti uspješno se skrivaju tragedije od očiju javnosti. Drugi put.

A kada se povijest ponovi, a javnost to ne vidi ili okreće glavu i gleda „svoja posla”, onda više ne možemo kriviti njih i one koji su zlo učinili. Jer oni postaju mi.

Jednom prilikom moj dobar poznanik, inače visokoobrazovani čovjek, narugao se na moja pisanja o ratnoj šteti, rekavši da je ratna šteta NIŠTA u odnosu na ono što su kasnije opljačkali naši hrvatski političari.

To mu je bio, kao, argument za nenaplatu ratne štete.

A ja sam se pitao onda i pitam se danas:

A zašto nismo riješili i jedno i drugo?

Zašto nismo naplatili ratnu štetu i vratili opljačkano?

Zašto ne i jedno i drugo, a ne ni jedno ni drugo?

Zašto??

Foto izvor: snimka zaslona filma “Harrisonovo cvijeće” na HRT-u
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, ,

Migranti ante portas

Kao što je to već uobičajena praksa u nas, nacija je podijeljena i oko migranata. Ne govorim o podijeljenim političarima, jer oni se u zadnje vrijeme sve manje dijele, već o podjelama u narodu koji su oni podijelili.

S jedne strane su oni koji smatraju da Hrvatska ne bi smjela dozvoliti nekontroliran ulaz migranata u državu te da cijenu igre velikih globalnih igrača ne bi trebale plaćati male zemlje i mali narodi, kao mi.

Neki bi čak sagradili ogradu.

S druge strane su oni koji smatraju da Hrvatska mora pokazati svoju otvorenost, humanost i razumijevanje te otvoriti svoje granice, bezuvjetno. Za njih je to imperativ i sramili bi se Hrvatske ako se to ne bi učinilo.

A gradnja ograda u nekim drugim državama sablažnjava ih i duboko ljudski pogađa.

Ovi drugi misle da su napredni, liberalni i tolerantni, smatraju se lijevima, a za ove prve misle da su nazadni, konzervativni i zaostali te ih smatraju desnima, krajnje desnima. Kao i uvijek.

Na društvenim mrežama vodi se pravi rat.

A sjećamo se prošloga rata u kojem je Hrvatska preko iste granice iz susjedne države primila, prema nekim procjenama, MILIJUN migranata, koje smo tada zvali izbjeglice. Migrirali su ili izbjegli pred AGRESIJOM.

Dobro se sjećamo tog vremena.

Danas se Hrvatska često prikazuje kao AGRESOR na tu susjednu zemlju.

To je valjda zahvala za primanje onih MILIJUN migranata.

I znate li tko najsočnije voli Hrvatsku nazivati AGRESOROM?

Oni napredni, liberalni i tolerantni. Oni koji bi htjeli da primimo migrante, bezuvjetno.

Oni koji se NIKAD nisu ponosili što je Hrvatska primila milijun migranata, niti su se protivili konstrukciji da ona može biti agresor na tu susjednu zemlju.

Naprotiv; oni se uvijek srame Hrvatske. I čine sve da Hrvatska uvijek bude prikazana kao agresivna.

Čine sve da stvore neko njezino ružno lice, a skrivaju ono lijepo. I uvijek tako. Uvijek tako.

Možemo samo zamisliti koja će nam opet biti plaća za primanje migranata!?

Naravno, ne pišem ovo jer mislim kako ljudima ne treba pomoći.

Mnogi su Hrvati bili migranti, zapravo emigranti, kako ih se zvalo, pa ih je netko pustio u svoje zemlje. Tamo su zauvijek ostali.

Ljudski je pomagati.

Ali neljudsko je ovo kontinuirano prozirno licemjerje u kojem se koristi sve, ali baš sve da se Hrvatsku maltretira i prikazuje u nekom ružnom svjetlu.

Licemjerje u kojem se svoj vlastiti narod bezdušno otjera iz svoje zemlje, a onda se velikodušno prima tuđi narod. Pa se još kao argument za primanje migranata navede potreba za radnom snagom koja, eto, nedostaje.

Prozirno je kako se neki prikazuju kao humanitarci i zgražaju se nad idejom ograđivanja državne granice, a NIKAD se nisu odrekli i distancirali od baštine svojih ideoloških mentora koji su ubijali humanost i sagradili Berlinski zid kako bi opasali, zatvorili i zarobili ljude.

Kada se čovjek više ne srami svoga licemjerja, onda znači da je ili izuzetno moćan ili izuzetno zao, ili jedno i drugo zajedno.

Ništa od toga nije dobro

Foto izvor: Miki Bratanić
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, ,

Jedna priča i jedno svjedočanstvo s otoka Hvara

Bilo je to u dane svibnja 1945. kada je mladi student glume, podrijetlom s otoka Hvara, odlučio svoj život nastaviti negdje u Irskoj ili Americi te se uputio za masom iz Zagreba prema Austriji.

Na Bleiburgu su ih ukrcali u vlakove i rekli da idu na „zapad”, ali lokomotiva ih je vratila na „istok”.

Kod Maribora su ih iskrcali, a zatim u kolonama vodili natrag istim putem kao stoku.

Ubijali su ih kako se komu svidjelo, pojedinačno i masovno, iživljavali se nad svima te im se izrugivali. Mladi je glumac propješačio Jugoslaviju.

Vidio je nakon rata ono što nijedan čovjek u ratu nije.

Zaludu je pokušavao objasniti da je on samo student glume.

Za progonitelje je vjerojatno bilo dovoljno što je pohađao hrvatski studij, nosio naočale, bio pametan i htio glumiti u hrvatskom kazalištu. A najveći krimen mu je bio što je htio pobjeći.

Jer čim bježiš, kriv si.

Nakon nekoliko mjeseci vratio se kući na svoj otok gdje je ubrzo preminuo. Podlegao je psihičkim i fizičkim mučenjima.

Govorili su da se razbolio. A bio je mlad i zdrav, na početku svog glumačkog života, željan stvaranja. Nisu mu dozvolili niti da ode od njih i njihove stare države zaogrnute u novo ruho.

Ugasili su njegov život. On je ostao samo jedna od bezbroj nepoznatih sudbina koje su skrivene pod ovom tužnom zemljom koja gubi obličje ljudskosti, a koju gaze oni što su davno izgubili sram ljudski i strah Božji.

• • •

Kao mladi domobrana bio sam zarobljen od strane Jugoslavenske armije negdje u Sloveniji u svibnju te 1945. godine. Rat je bio završio i mi smo se priželjkivali vratiti svojim kućama. Jedne večeri ukrcali su nas u kamione i odveli do neke šume. Noć je već bila pala kada su nam naredili da se skinemo do gola. Bilo nas je mnogo. Ne znam koliko, ali zaista mnogo, jer kamioni su stalno pristizali. Poredali su nas iznad neke duge i duboke jame. Znali smo što se sprema. Mnogi su se molili. Neki su plakali. A neki su molili njih da to ne rade.

U nas su uperili mitraljeze i počeli pucati. Ja sam se bacio unatrag u jamu. Na mene su padali mrtvi ljudi. Nisam se micao. Kada su sve pobacali u jamu, opet su pucali po nama. Ja sam nekim čudom ostao živ. Mirovao sam pritisnut teretom mrtvih tijela. Ležao sam u lokvi krvi. Čuo sam kako odlaze, ali sam i dalje mirovao i šutio. Bila je grobna tišina. Onda sam čuo da je još jedan pored mene živ. Zajedno smo se izvukli iz tog užasa i pod okriljem noći pobjegli. Ostao sam na životu… Uskoro ću umrijeti. Drago mi je što ću imati svoj grob. Nažalost, mnogima se grob ne zna… Nikome o ovome nikad nisam govorio

Foto izvor: Miki Bratanić
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, ,

Preko zvijezda do trnja

Moji djedovi bili su partizani. Onaj po majci izvukao je deblji kraj u jednoj od onih „slavnih“ dalmatinskih brigada, prošavši sve i svašta, prenijevši svoga sumještanina preko pontonskoga mosta na Neretvi. Njihovo, tj. moje mjesto Vrbanj, zapalili su talijanski fašisti u siječnju 1943. Ukupno je iz Vrbanja u NOB-u poginulo 48 mladih ljudi.

Stoga, ako postoji netko tko može, zna i treba baštiniti tekovine antifašizma, onda sam to ja i meni slični ljudi, rasterećeni ideoloških podjela i potreba za skrivanjem vlastite prljave prošlosti.

Za vrijeme rata i nakon završetka rata moji su djedovi ostali ono što su bili i prije rata: težaci, te u prvom redu pošteni i čestiti ljudi.

Moji su djedovi bili partizani, ali nisu bili komunisti. Kao što ih većina nije bila.

Ovo sve pišem stoga jer je zloupotreba uzvišene norme antifašizma u Hrvatskoj toliko postala odvratna da je nadmašila i ono već viđeno i proživljeno u Jugoslaviji. Licemjerje i dvoličnost u tom kontekstu poprimilo je tolike razmjere da svaki normalan i malo pismen čovjek to jasno može prepoznati, te više ne treba i ne smije ignorirati. Skrivanje komunizma iza paravana antifašizma nije ništa drugo nego zločin. A to se u Hrvatskoj događa, evo, već četvrt stoljeća. Kao da nije bila dovoljna ista praksa kroz pola stoljeća u Jugoslaviji.

Tekovine komunizma neka baštine oni koji su bili dio te ideologije, ali antifašizam neka ostave na miru. Ovo se, naravno, odnosi na one komuniste koji su okrvavili svoje ruke i koji su u ime svoje ideologije, a u cilju stvaranja Jugoslavije, ubijali „neprijatelje naroda“, a zapravo su ubijali svoje vlastite političke i druge njima imaginarne protivnike.

Nemoralno je i nehumano da nositelji tako svete ljudske misije kao što je antifašizam budu oni ljudi čije se ponašanje ne može nazvati nikako drugačije, nego fašističkim i totalitarističkim.

Gotovo čitavo jedno desetljeće istraživao sam zločine komunizma, te upoznao ono što je dugo bilo vješto skrivano od javnosti. Našao sam tamo mnogo toga ružnog, neljudskog, zvjerskog i nevjerojatno brutalnog. O razmjerima tih zločina da i ne govorim. Gotovo svim tim zločinima zajednički je nazivnik

Jugoslavija, jer je većina tih zločina počinjena u njezino ime i u njezinom interesu.

Anitifašizam i zločini nikako ne smiju imati poveznice. A u nas je to isprepleteno.

Mnogi naši „antifašisti“ nikada nisu ni vidjeli fašiste. Većina njih nije nikada ni vidjela rata. Oni su bili skriveni u svojim partijskim ćelijama i nazivali fašistima svakoga tko je mislio drugačije od njih.

Njihov „antifašizam“ ne predstavlja Hrvatsku kao antifašističku, već isključivo kao fašističku. Oni i danas svugdje vide ustaše, Crkva im je „klerofašistička“, a državni neprijatelj broj jedan im je jedan pjevač.

Isto kao i nekad.

I čim se netko javi tko bi želio reći istinu, odmah postane fašist. Odmah!

Oskvrnuli su i Bleiburg i Jasenovac, skrivajući žrtve s jedne strane i manipulirajući brojem žrtava s druge strane. Nije njima ni do kakvog antifašizma, niti im je stalo do bilo kojih žrtava.

Njihov zločinački poduhvat ostvaruje se u namjeri prikrivanja tragova zločina vlastite ideologije i rodbinske partijske uhljebske baštine, dizanjem prašine s druge strane zločina istim starim metodama.

I nije to nešto prošlo. To se događa danas, pred našim očima, a nažalost događat će se i u budućnosti ako se nešto ne popravi. Hrvatska je u ideološkom građanskom ratu koji nitko nije javno objavio, a on bukti već godinama. Društvene mreže i svi mediji postali su prave bojišnice. Taj rat stalno iniciraju nasljednici komunističkih ideja i Jugoslavije koji Hrvatsku nikada nisu prihvatili kao svoju državu i kojima u Hrvatskoj ništa nije dobro. Najviše ih, naravno, muči istina i druga strana svoje medalje.

Sve to skupa isforsirano dovodi do podjela u narodu. To odgovara mnogima, ne samo političarima. Kao da svi od toga imaju koristi. Podijeli pa vladaj, stara je izreka. Podjele su postale bizarne i tragične, pa se na lijeve i desne dijele čak i znanstvenici i umjetnici, što je neizdrživo. A ne postoji zapravo ništa lijevo i desno. Postoji samo istina i laž. Istina koju ovi navodno desni baš i ne žele puno, i laž koju žele puno ovi navodno lijevi.

Hrvatskoj treba istina. Samo istina.

Ljudi koji skrivaju istinu i koji su proganjali i ubijali druge zbog istine, nikako ne mogu biti dobri ljudi ni predvodnici dobrih ideja i namjera.

Vrijeme je da o Hrvatskoj počnu govoriti ljudi koji Hrvatsku vole. Čiji su djedovi i očevi ginuli za Hrvatsku. I koji na temeljima povijesnih istina žele izgraditi bolju, pravednu i čestitu Hrvatsku.

Preskočili smo preko mnogih nemoralnih stvari koje se nije smjelo preskočiti. Treba se napokon zaustaviti, koliko god je potrebno, i staviti stvari na svoje mjesto. I ljude.

Kada je u proljeće 1945. rat završio, moji su se djedovi vratili živi svojim kućama i radili isto što i prije rata – kopali lozu.

Svoje su petokrake spremili u ladice i započeli novi stari život.

Dok su oni kopali jame u koje su sadili život, neki njihovi „suborci” pod istom onom zvijezdom petokrakom kopali su jame i u njih bacali ljude. Sadili su smrt.

Ranih devedesetih neki novi ljudi pod istom onom zvijezdom petokrakom kopali su nove jame i u njih bacali ljude. I oni su sadili smrt. Zvijezda moga djeda i zvijezde ovih drugih ljudi samo su naizgled iste crvene petokrake. Samo su naizgled iste. Jer kada ih pogledate na čelima ovih drugih ljudi, one su

su nešto sasvim drugo. Nad jamama punima mrtvih ljudi one poprimaju neku sasvim drugu simboliku. One su simbol nečovještva.

Ne čovještva. Simbol ljudi iz kojih je nestao čovjek.

Koja je zvijezda vaša? Koju zvijezdu slijedite? Znate li prepoznati druge ljude pod njihovim zvijezdama?

Nije problem u zvijezdi ili u grbu, jer postojali su oni kao simboli puno prije ovih naših tragedija. Problem je u ljudima koji su te simbole oskvrnuli i okrvavili, te u onim ljudima koji su manipulirali njihovim krvavim tragovima.

Na nama je da se nadvijemo nad jame svih žrtava i u njima prepoznamo ljude, i čovjeka koji je mogao kopati lozu i saditi život, a nečovjek mu je to uskratio posijavši smrt. Ako netko nije spreman to napraviti, znači da u njegovoj ljudskoj jami više nema čovjeka. Taj nije čovjek.

Istinski čovjek uvijek će biti protiv fašizma, spreman obraniti svoj dom i slobodu svoga naroda, a pri tome svoju zvijezdu i grb očuvati neokaljane i časne, zajedno sa svojim ljudskim obrazom. Tomu trebamo težiti i tim putem hodati pa makar do zvijeda preko trnja.

Foto izvor: Muzej Goli otok; fotografija eksponata – Miki Bratanić
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, , , ,

SPC naprijed – HPC stoj

Nakon što su 1945. godine oslobodili Zagreb, osloboditelji su oslobodili slobode partijarha Hrvatske pravoslavne Crkve 85-ogodišnjeg Germogena Maksimova. Fizički i psihički su ga mučili te razodjevenog gonili po gradu, da bi ga na kraju smaknuli zajedno sa SVIM svećenicima Hrvatske pravoslavne Crkve.

Za vrijeme rata i osobito neposredno nakon rata, od strane jugoslavenskih službi pobijeno je oko stotinu (100!) svećenika Hrvatske pravoslavne Crkve.

Hrvatska je pravoslavna Crkva nakon 1945. godine ugašena, a jedina pravoslavna Crkva u Hrvatskoj postala je Srpska pravoslavna Crkva.

Vjernici pravoslavne ispovijesti koji su po nacionalnosti bili Hrvati, ukoliko su htjeli prakticirati svoju vjeru, morali su to obavljati u Srpskoj pravoslavnoj Crkvi.

Bilo je to konačno rješenje za Hrvate pravoslavne vjere kojima je oduzeto elementarno ljudsko pravo odabira svoje nacionalne pripadnosti nekoj Crkvi, ako se ta Crkva već dijeli po nacionalnoj pripadnosti.

Tako je od 1945. godine, sarkastično rečeno, „ekskluzivna koncesija” na Hristosa u Hrvatskoj, ali i na mnogo što drugo – primjerice, sve nekretnine – crkve, samostane i druge bogomolje, pripala Srbiji, to jest njihovoj pravoslavnoj Crkvi. Zapravo, na ovo drugo nisu dobili koncesiju, nego vlasništvo.

U svim državama u kojima se prakticira pravoslavna vjera, vjernici imaju neotuđivo pravo pripadati svojoj vlastitoj nacionalnoj Crkvi. Jer u Rumunjskoj postoji Rumunjska pravoslavna Crkva, u Bugarskoj bugarska, u Rusiji ruska, u Srbiji srpska, pa bi i u Hrvatskoj trebala postojati hrvatska. I nitko ne bi trebao braniti Rumunjima, ili Bugarima, ili Srbima, ili Rusima, u Hrvatskoj imati svoju pravoslavnu Crkvu, niti bi itko trebao braniti Hrvatima da budu pripadnici neke od tih Crkava, ako to žele, ali Hrvatska pravoslavna Crkva morala bi postojati. Potpuno je nenormalno da pripadnik pravoslavne vjere koji je po nacionalosti Hrvat, u svojoj državi Hrvatskoj mora pripadati Srpskoj pravoslavnoj Crkvi, kao što je jednako nenormalno da pripadnik iste vjere koji je po nacionalnosti, na primjer, Crnogorac, u svojoj državi Crnoj Gori mora biti pripadnik opet te iste Srpske pravoslavne Crkve.

Sve je to nenormalno u normalnim državama, ali mi ipak govorimo o bivšoj Jugoslaviji, u kojoj je to i začeto, te u kojoj je mnogo toga bilo nenormalno, a prikazivalo se kao normalno. To normalno prihvaćanje nenormalnog naslijedilo se i danas, pa premda Republika Hrvatska postoji kao samostalna država već tri desetljeća, ta je koncesija još uvijek aktivna.

Postojanje Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj, a nepostojanje Hrvatske pravoslavne Crkve, nije samo apsurd i paradoks već i jasan znak da se još uvijek nismo potpuno oslobodili Jugoslavije, odnosno Srbije.

U Hrvatskoj danas postoji oko 17.000 deklariranih pravoslavnih vjernika hrvatske nacionalnosti. Još 2013. godine arhiepiskop Aleksandar obnovio je Hrvatsku pravoslavnu Crkvu, koju je iste godine priznao patrijarh Europske pravoslavne Crkve Nicolas I., ali ona NI NAKON DESET GODINA NIJE DOBILA DOZVOLU ZA RAD OD STRANE INSTITUCIJA REPUBLIKE HRVATSKE.

To nam dodatno govori da nama nisu problem Srbi i Srbija, već Hrvati i Hrvatska, preciznije rečeno, hrvatska politička elita, koja još uvijek nije u svojim glavama uspostavila suverenost na cijelom teritoriju mozga.

Srpska pravoslavna Crkva osnovana je u obliku kakvog danas poznajemo 1920. godine, dakle u prvoj Jugoslaviji, dekretom prijestolonasljednika, budućeg kralja Aleksandra Karađorđevića, čime su pravoslavni vjernici svih nacionalnosti, pa tako i hrvatske, bili prisiljeni ući pod isti srpski nazivnik, premda su mnoge poznate osobe u Hrvatskoj bile Hrvati pravoslavne vjere, kao Josip Runjanin, skladatelj koji je uglazbio himnu „Lijepa naša domovino”. Dakle, nisu oni bili Srbi, već Hrvati pravoslavne vjere.

Isti taj Aleksandar nekoliko godina kasnije uspostavit će diktaturu, a model po kojem su svi pravoslavci zapravo Srbi i gdje god je neki Srbin – tu je Srbija, primjenjivat će se od tada u svim društvenim sferama.

Srpska pravoslavna Crkva u Hrvatskoj predstavlja petu velike čizme pod kojom smo dugo bili u Jugoslaviji i koja je još uvijek ostala pritisnuta nad dijelom ovog naroda i države.

I premda je ekskluzivno djelovanje Srpske pravoslavne Crkve popločano masovnim zločinom i istrebljenjem svećenstva „konkurentske” Hrvatske pravoslavne Crkve, hrvatska politika u njoj ne vidi zlo, već zlo vidi u Hrvatskoj pravoslavnoj Crkvi nad kojom je zločin učinjen. Onoj Crkvi čije su svećenike na najbrutalnije, neljudske, zločinačke načine pobili upravo oni koji nas plaše nekim drugim zlom. U njihovim se lažima, obmanama i manipulacijama valjamo do iznemoglosti, a sve u cilju prikrivanja prave istine. A istina je da se Hrvate zatire na sve moguće načine: kulturološki, demografski, politički, ekonomski…, pa eto i vjerski.

Zatire se i znanje, intelekt, povijesna istina. A istina je da Hrvatska pravoslavna Crkva formalno jest osnovana kao nacionalna crkva za vrijeme NDH, ali je ona postojala davno prije, u vidu Karlovačke arhiepiskopije koja se spominje još 1855. godine.

Formalno osnivanje Hrvatske pravoslavne Crkve za vrijeme NDH ne predstavlja nikakav zločinački čin, nego posve legitiman i demokratski potez jedne suverene države koja svojim vjernicima omogućava slobodno prakticiranje vjere unutar nacionalnih okvira. Uostalom, nije NDH uspostavila te nacionalne pravoslavne crkvene okvire, nego Jugoslavija još 1920. godine.

Pa ako je uspostava hrvatske nacionalne Crkve zločin, onda bi zločin trebao biti i uspostava one srpske.

To ukazuje na očite dvostruke kriterije, ali i namjerno stavljanje HPC-a u kontekst NDH koja je već davno dobila neizbrisivu etiketu zločinačke države, pa je time sve što se u njoj događalo i stvorilo bilo zločinačko.

Zato je i bilo potrebno lagati o svemu, na veliko. I kada se laž milijun puta ponovi, ona postane istina. A ponovilo se milijun laži po milijun puta.

Tako Srpska pravoslavna Crkva slavi 800 godina postojanja, a osnovana je 1920. godine, dakle prije sto godina. Ta laž nekome je očito jako potrebna, jer bi se možda njome dokazalo da su sve nekretnine sagrađene prije 800 godina u Hrvatskoj zapravo u vlasništvu Srpske pravoslavne Crkve, uključujući i

one nekretnine u Karlovačkoj arhiepiskopiji.

Ne treba dvojiti da je pitanje Hrvatske pravoslavne Crkve za vrijeme NDH bilo vjerojatno više političko nego religijsko pitanje, ali zar pitanje Srpske pravoslavne Crkve to onda i danas nije?

U nas je sve politika. Sve. Politika koja je izgubila čast i dostojanstvo, udaljila se od Boga i čovjeka te služi isključivo interesima, pa makar oni bili i strani ili u suprotnosti s voljom naroda ili vjernika.

Ta politika sakrila je istinu. A u ishodištu je kršćanstva, kako katoličkog tako i pravoslavnog, istina. Jer Isus, to jest Hristos, rekao je: „Ja sam istina”.

U Hrvatskoj i danas službeno postoje i djeluju Srpska, Crnogorska, Makedonska i Bugarska pravoslavna Crkva, ali ne postoji ona Hrvatska.

U Hrvatskoj ne postoji Hrvatska!

Sve se to događa u Hrvatskoj. Godina je 2020.

Rekli bi stari ljudi: pametnome dosta.

Foto izvor: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Sremski_Karlovci_Cathedral.jpg
miki Priručnik za život u Hrvatskoj,

Hrvatska dijaspora i tri zastupnika

Jedan od najčešćih argumenata kojima se motivira negativan odnos prema dijaspori njihovo je pravo na zastupnike u Saboru Republike Hrvatske. Tih „spornih” zastupnika dijaspore danas su ukupno tri (3). Dakle, četiri milijuna Hrvata u dijaspori imaju pravo odabrati tri zastupnika u Saboru.

S druge strane 0,3 milijuna pripadnika manjina u Hrvatskoj imaju pravo odabrati osam (8) osobnih zastupnika. Tako, na primjer, pripadnici srpske nacionalne manjine, kojih u Hrvatskoj ima nešto manje od 0,2 milijuna, imaju pravo birati tri (3) zastupnika, što je jednako koliko i cijela dijaspora.

Vlast koju imamo u Hrvatskoj već tri desetljeća odabire većina hrvatskih građana koja živi u Hrvatskoj, a ne u dijaspori. Trenutno je u Saboru ukupno 151 saborski zastupnik. Dakle, ne određuje nama dijaspora kako ćemo živjeti sa svoja tri zastupnika, nego mi sami sa svojih 140 ostalih koji nam stoje na raspolaganju, uz onih osam zastupnika manjina. No bez obzira na tu činjenicu, i dalje se najviše prašine diže upravo oko glasova dijaspore, premda je statistički dokazano kako glasovi dijaspore nisu nikada ni u jednim izborima od osamostaljenja Hrvatske do danas bili presudni. Za razliku od glasova manjina.

Hrvatska ima najviše zastupnika manjina u Europi, a mnoge države uopće nemaju taj termin, što se vidi iz popratne slike. Također je potrebno napomenuti da kandidat manjina u Hrvatskoj može postati saborski zastupnik teoretski s jednim jedinim glasom – dovoljno je da na izborima glasa sam za sebe.

Time se stavljaju u neravnopravan položaj pripadnici većinskoga naroda, kojima ni tisuće glasova ne jamče zastupničko mjesto. U prijevodu, glas manjine vrijedi puno više od glasa većine.

I to je kršenje ljudskih prava.

Baš zbog te zakonske nepravednosti, hrvatski je narod izašao na prikupljanje potpisa za referendum

u želji za promjenom zakona, ali su vladajući proglasili 10% glasova nevažećima i tako osporili mogućnost referenduma o izmjeni izbornoga zakona. Ni do danas nije izmijenjen dio izbornoga zakona o većoj vrijednosti glasova manjina, koji je sam Ustavni sud RH svojom izrijekom proglasio neustavnim.

Iz svega navedenoga jasno je kako ona tri zastupnika dijaspore nisu stvaran problem, jer imamo mnogo većih problema, nego samo povod da se od dijaspore stvara problem i prikazuje ju se kao problematičnu i odgovornu za loše stanje u Hrvatskoj.

Time je se pokušava razdvojiti od svoje matice zemlje i svoga naroda, te brojčano umanjiti ionako nevelik broj pripadnika hrvatskoga naroda.

Ne treba nama dijaspora svojim glasovima odlučivati kako ćemo mi živjeti u Hrvatskoj, ali bismo mi svakako morali svojim glasovima odlučivati kako će nam dijaspora pomoći da mi bolje živimo u Hrvatskoj.

Bilo bi najkorektnije kada bi se i jedni i drugi glasovi, dakle i dijaspore i manjina, ukinuli, a da Sabor i njegovi zastupnici konačno počnu zastupati SVE državljane Republike Hrvatske, kako one u domovini tako i one u inozemstvu, te da se odrede boriti za ostanak i opstanak ljudi u Hrvatskoj. Nedostatak investicija jedan je od najvećih razloga zbog kojeg se dijaspora povećava i zbog kojeg se ljudi sele iz Hrvatske. Iseljavaju se upravo zato jer nema investicija, a time ni novih radnih mjesta, ni posla, ni plaća.

Nema dijaspora problema ako ne investira u Hrvatsku, ali Hrvatska ima problema ako nema investicija. Dijaspora svoje pošteno zarađene novce može investirati gdje god želi, ali je za Hrvatsku očito i logično nešto veže. Pa ako ljudi koji su vezani emotivno i korijenski za Hrvatsku ne investiraju, zašto i kako očekivati da će netko drugi investirati?

Nakon što je politika u protekla tri desetljeća iskoristila dijasporu na sve moguće načine, polako joj je okrenula leđa, a svoga strateškoga političkog partnera pronašla je u manjinama, i to u stranci koju je osnovao ratni zločinac i čiji su članovi bili oni koji su rušili Hrvatsku, vladajući „oslobođenim” Vukovarom. Nije teško zamisliti koliko takvi vole Hrvatsku i koliko su spremni ulagati u nju.

A narod je tu koaliciju odabrao, većinom. Nije to odabrala dijaspora.

 

Izvor: https://narod.hr/wp-content/uploads/2015/11/image1.png

 

Foto izvor: https://narod.hr/wp-content/uploads/2015/11/image1.png