Priručnik za život u Hrvatskoj

Marko Perković Thompson - Bojna Čavoglave - Za dom spremni

Miki BratanićBlog#mikibratanić
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, , , ,

Marko Perković Thompson – Bojna Čavoglave – Za dom spremni

Osim ustaša i Katoličke Crkve, kao vječna i nepresušna medijska tema za blaćenje Hrvatske služi pjevač Marko Perković Thompson, dragovoljac s odličjem Junak Domovinskoga rata.

Taj čovjek koji je praktičan antifašist jer se borio protiv fašista, preciznije četnika, u svojoj vlastitoj državi postao je fašist, preciznije netko ga je prikazao kao fašista. Njegove antifašističke pjesme pretvorili su i prikazali kao fašističke.

Ako se na ičemu može napraviti doktorska disertacija psihoanalize hrvatske stvarnosti, onda je to njegova pjesma „Bojna Čavoglave”.

Ta pjesma koja je živo svjedočanstvo agresije fašista, tj. četnika na Hrvatsku i njegove Čavoglave, postala je zabranjena i nepoželjna.

Od pjesme u kojoj se bodre branitelji te pokazuje na okrutnost agresije i ponavljanje povijesti, ona postaje zločinačka i agresivna pjesma. Kakva transformacija! To je umijeće ratovanja.

Ali i bijeda Hrvatske.

Smeta li stvarno nekome njezin početak, tj. uvod ili pak njezin sadržaj?

I kako se to netko brine o žrtvama smisla uvoda, a ne brine o žrtvama smisla čitave pjesme?

Je li Marko s thompsonom u ruci jurišao s ustaškim postrojbama na neki grad u Srbiji i njegov goloruki narod, ili je branio svoje Čavoglave od dobro naoružanih četnika koji su došli iz Srbije pomagati onim domaćima? Je li Thompson državni neprijatelj ili su državni neprijatelji oni koji su pucali na njega i

njegovo mjesto? Tko je izveo ovaj nevjerojatan preobrat i uspio ugušiti glas istine koji vapi kroz ovu pjesmu?

Ustaški zločini koji su davno kažnjeni, i to bez suda, te ustaše kojih odavno nema, nekima su očito veći problem od četničkih zločina koji nikada nisu kažnjeni, te od četnika kojih ima u neograničenim količinama u „regionu” i, nažalost, u Hrvatskoj.

Pozdrav „ZA DOM SPREMNI” prvi se put počinje koristiti 1932. godine od strane ustaškoga pokreta UHRO za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, kao odgovor na monarhističku represiju, srpsku hegemoniju, totalitarističku diktaturu i četničke terore, a u cilju obrane svoje domovine, svoga doma i nastojanja

stvaranja svoje države. Što je u tom pozdravu loše u ovom kontekstu?

Pozdrav „ZA DOM SPREMNI” koristio se za vrijeme Drugoga svjetskog rata u bitci na Lijevča polju u kojoj su ustaše, prema nekim javno dostupnim izvorima, pobili 7.000 četnika, a zarobili njih 5.000, među kojima četničke vojvode Đurišića, Ostojića i Baćovića, te tako četnicima nanijeli jedan od najtežih ili možda najteži poraza ikada. Što je u tom pozdravu loše u ovom kontekstu?

Pozdrav „ZA DOM SPREMNI” koristio se za vrijeme Domovinskoga rata kao odgovor na gotovo iste one četničke terore, represiju, hegemoniju i diktaturu, ovaj put u režiji nove Jugoslavije, od Vukovara do Dubrovnika. Što je u tom pozdravu loše u ovom kontekstu?

Pozdrav „ZA DOM SPREMNI” koristi se danas, kao i nekad, od strane nekih isključivo u kontekstu Jasenovca i ustaških zločina, a sve u cilju represije i diktature prema Hrvatskoj i njezinu narodu. Osobit je to cilj onima koji nažalost još uvijek žive od ovakve svoje rabote. Oni nikad neće osuditi četničke i komunističke zločine, ni bilo koja druga zla usmjerena prema Hrvatima i Hrvatskoj. Naprotiv, veličaju zvijezdu petokraku, maršala Tita, Jugoslaviju, komunizam i sve zloglasne organizacije, zanemarujući bezbrojne njihove žrtve, ali im je „ZA DOM SPREMNI” zločin. To je zlo.

Ne mislim da nam je pozdrav „ZA DOM SPREMNI”, ma koliko god imali uporišta za njega, danas potreban i nužan, jer je ipak kompromitiran i od toga se ne može pobjeći. Uostalom, jadan je čovjek koji od parola živi i komu su parole potrebne za dokazivanje. Treba uvažavati činjenicu da postoje žrtve ustaškoga režima i poštovati ih. Ljudski je poštovati i uvažavati SVE žrtve. Ali poruka ovoga pozdrava u smislu otpora represiji, stranoj hegemoniji, teroru i tiraniji, svakako nam treba, uvijek. I ne treba nam ga nitko „nabijati na nos”, a pogotovo ne četnici i komunisti koji se nikada nisu odrekli svojih vlastitih zločina, niti su se pokajali i ispričali. Oni bi trebali napokon početi uvažavati i poštovati svoje žrtve i počistiti prvo svoje dvorište prije nego krenu u čišćenje tuđega. Zapravo, oni to sami neće učiniti nikada pa bi im netko to trebao početi „nabijati na nos”.

Osobno sam u jednom svom članku javno pozvao Marka Perkovića da preskoči i izbaci iz ove pjesme njezin uvod, odnosno ovaj pozdrav, ne zato jer mislim da je Marko tim uvodom mislio nešto loše, već zato da bi njegovim neprijateljima oduzeo hranu kojom se hrane, a ujedno i instrument kojim mu pjesmu zabranjuju i usput blate Hrvatsku, na isti način na koji su je nekada blatili. Iskreno bih volio da me posluša i da uvodnoga pozdrava u pjesmi, ali i bilo gdje drugdje, nema. Ali nakon ovolikoga licemjerja i agresije u medijima, uvažavajući kontekst u kojemu je pjesma nastala, poštujem njegovu dosljednost.

Jer jasno je da su ti njegovi neprijatelji baš oni naši državni neprijatelji od kojih je Marko sa svojim prijateljima branio svoj dom. I nisu ti neprijatelji samo u Srbiji, već imaju svoje pomagače ovdje u Hrvatskoj, bez kojih ne bi mogli odraditi svoju rabotu. Unutarnji neprijatelji, pojam kojim su nas desetljećima plašili, zapravo su oni sami.

Punili su nam glavu o suradnji ustaša s četnicima, a upravo su oni ti koji su s četnicima surađivali onda i danas u jednom jedinstvenom projektu uništavanja Hrvatske. Njihovu zvijezdu petokraku zajedno s kokardom svi smo mogli vidjeti na vlastite oči ranih devedesetih. Pucali su na Thompsona.

Osim pjesme „Bojna Čavoglave”, i mnoge druge Markove pjesme pogađaju u srž naših problema, „u sridu”. Zato su očito na meti onih o kojima tekstovi govore. Jedna od njih svakako je i pjesma „Prijatelji” u kojoj se autor pita „Jesu li nas prevarili?”.

A odgovor je JESU, naravno da jesu. I to dobro. Samo

mnogi to ne razumiju, ili razumiju ali se boje reći naglas.

A vrhunac njegova izričaja je pjesma „Moj dida i ja” sa stihom:

„…moj dida i ja, drugo vrijeme – ista sudbina”.

DRUGO VRIJEME – ISTA SUDBINA.

Vremena su se, dakle, samo naizgled promijenila, ali sudbina proganjanja Hrvata, zatiranja istine i stvaranja laži, ostala je ista. I to čovjeku nešto govori.

Zato se čovjek, ako je čovjek, ne bi trebao ustručavati progovoriti, reći i posvjedočiti istinu. To je ljudska dužnost. I „Smrt fašizmu” i „Sloboda narodu” i „Za dom spremni”, pozitivne su poruke ukoliko ih promotrimo izvan konteksta naše nerasvijetljene povijesti. Svaka je na svome mjestu, ali smo ih

mi kompromitirali, svatko na svoj način. Zapravo, najviše su ih kompromitirali oni. Mi smo šutjeli.

E, moj narode!

Foto izvor: Miki Bratanić
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, ,

Anatomija hrvatskog srama

U našim medijima, a posebno na društvenim mrežama koje su postale pokazatelj stanja duha društva, često nailazimo na nastojanje stvaranja i nametanja atmosfere kolektivnoga srama od strane pojedinaca koji uvijek pronalaze situacije pogodne za tu aktivnost. Njih je lako prepoznati jer oni se svako malo nečega srame. To im je navika. Srame se svoje države, svoga grada, svojih sunarodnjaka, ili već bilo čega.

Pozivaju tako i druge da se srame. Obično to ide s onim epitetima kao „učmala sredina”, „grad-slučaj”, „banana-država”, a krajnji cilj bio bi potreba za odlaskom i napuštanjem takve primitivne i nazadne sredine.

Naravno da njima ne pada na pamet otići jer, ipak, oni moraju ostati tu kako bi se sramili. Tko bi se sramio kada njih ne bi bilo. To je njihova misija i poslanje: nastaviti stoljetni kontinuitet posramljivanja Hrvatske. Sebe i svojih djela se ne srame. Ne srame se nečega čega bi se svaki čovjek trebao sramiti.

Bezbroj je primjera, s kojima se gotovo svakodnevno suočavamo, u kojima se kompletna javnopolitičko-medijska scena digne na noge jedinstvena u zgražavanju i osuđivanju određenih pojedinačnih nedjela, a zbog kojih bi nas svih trebalo biti sram.

Ta javnopolitičko-medijska scena preskočila je masovna nedjela od Drugoga svjetskog do Domovinskoga rata, ostavila sve te masovne zločince da mirno šetaju među nama, stvorila masovno frustriranu naciju, a sada se, eto, zgraža nad pojedinačnim nedjelima i postavlja ono licemjerno pitanje: „Jesu li institucije zakazale?”.

Jesu, naravno da jesu. Zakazale su davno. Zakazale su zajedno sa svima koji nisu postavili to isto pitanje za nedjela, zločine i tragedije u relacijama od tisuću, ili deset tisuća, ili sto tisuća puta većim. Zakazali su oni kojih nije sram zbog bezbroj jama napunjenih kostima naših predaka za koje nitko nikada nije odgovarao, a sada stvaraju i podržavaju atmosferu srama nad tisuću, ili deset tisuća, ili sto tisuća puta manjim stvarima, zapravo nad nečim što je neusporedivo.

Jedan od bezbrojnih primjera forsiranja te atmosfere srama je i slučaj u kojem su na splitskoj rivi napadnuti igrači Crvene zvezde iz Beograda.

Nijednomu normalnom čovjeku, pa tako ni meni, nije drago nasilje bilo koje vrste te sam daleko od podržavanja takvih napada.

ALI, do boli je prozirno i gadljivo licemjerje hrvatske javnopolitičke scene koja je okrenula glavu od bacanja ljudi u jame, a vrišti nad bacanjem ljudi u more. Scene koja šuti na nekažnjena vukovarska razaranja, mučenja, masakriranja i silovanja do smrti, dakle zločinima koji su neusporedivi sa splitskim, ali se ipak zgraža nad splitskim „zločinom”.

Svi su u splitskom slučaju skočili u natjecanju izražavanja osuda, svi.

Svi oni koji su šutjeli kada su samo nešto ranije vukovarske žrtve iznosile svoja potresna svjedočanstva. Ne samo da su šutjeli, nego su opstruirali da se glas žrtava čuje, a tjeraju nas da se zbog splitskoga čina sramimo.

Svakomu normalnom čovjeku jasno je što se dogodilo u Vukovaru, a što u Splitu, ali eto, zbog Splita se moramo sramiti. Zbog Splićana, zbog Hrvata koji su „brutalno” napali Srbe.

Da smo normalna država i normalan narod, ne bismo zajedno ni igrali ni družili se dok se oni nama ne ispričaju i plate odštetu za ratne zločine. Bilo bi to nešto sasvim normalno i nitko normalan nam to ne bi trebao zamjeriti. Igrali bismo s Portugalcima, Fincima, Ircima…

Da smo normalni, ne bi nijedan klub koji nosi simbol crvene zvijezde smio igrati na ovoj zemlji iz poštovanja prema tisućama ubijenih, silovanih i obespravljenih pod tim simbolom.

Da smo normalna država, tim momcima iz Beograda netko na splitskoj rivi ispričao bi kako je razarač Split pod simbolom crvene zvijezde pucao na grad čije je ime nosio. Možda onda tim momcima ne bi palo na pamet šetati s tim znakovljem po Splitu. A ako bi se nakon toga šetali, onda bi možda zaslužili da ih netko, figurativno rečeno, baci u more. To bi svakako trebala učiniti neka naša institucija, a ne neki građanin na rivi.

Jer zašto poštovati nekoga tko nas ne poštuje?

Ali koja će to institucija učiniti kad su sve odreda zakazale davno na svim nivoima. Gdje god su trebale zakazati, zakazale su.

Tko će im reći i pokazati istinu kada to ne znamo i ne želimo reći ni pokazati svojim bližnjima, pa čak ni svojoj djeci.

Preciznije, nije nam dozvoljeno reći.

Kao da je malo Hrvata koji se u Hrvatskoj šetaju s crvenom zvijezdom, vrijeđajući mnoge žrtve toga simbola. Kao da nam za to trebaju Srbi.

Davno je „u more” trebalo pobacati te ljude i tu simboliku, i te relacije s Beogradom. Davno.

Nije problem u Beogradu, ni u Crvenoj zvezdi. Problem je u Zagrebu i našoj crvenoj zvijezdi petokraki koja je, očito, još uvijek uklesana u javnopolitički mentalni sklop koji se navikao držati Hrvatsku u položaju srama. Problem je u nama koji smo zakazali u mnogo čemu, a najviše u svjedočenju istine.

Umjesto da se u društvu razvija osjećaj ponosa, na svim se razinama nastoji stvoriti osjećaj srama, i to kolektivnoga srama, po istom onom receptu po kojem se s jedne strane prikrivaju jedne žrtve, a s druge multipliciraju druge; tako se skriva ponos, a umnožava sram. Za postizanje toga cilja sve je dozvoljeno,

pa i nacrtati svastiku na stadionu.

Oni koji nas tjeraju da se sramimo, nemaju sram. Izgubili su ga na svom putu vlastitog jadnog napretka, zajedno sa strahom Božjim, ljudskim dostojanstvom, nacionalnim identitetom,

te časti i ponosom.

Neka se svakoga kazni za njegova nedjela: one u Splitu i one u Vukovaru.

One za bacanje ljudi u more i one za bacanje ljudi u jame.

I neka se svatko srami svojih nedjela.

Najviše bi se, ipak, trebali sramiti oni koji velika nedjela nisu kaznili, a pokazuju se na onima malima.

To se zove licemjerje, a licemjerje je bolest i to ozbiljna, koja zahtijeva liječenje. Lijek je za to suočavanje s istinom i činjenicama, i to svakodnevno po više puta. Treba probuditi ljudski

sram koji je u tim ljudima propao u dubinu njihove bezdušnosti.

Treba ih natjerati da se napokon oni počnu sramiti. Trebaju se sramiti samih sebe.

Foto izvor: Miki Bratanić
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, , , , ,

Husina jama – ogledni primjer slojevitog masovnog zločina

Prije točno deset godina u jednim poznatim dalmatinskim novinama objavljen je članak u kojemu je njihov ugledni novinar ispričao svoju, preciznije, njihovu verziju priče o Husinoj jami nedaleko od Sinja, za koju se od devedesetih godina počelo govoriti da skriva žrtve partizanskih, točnije, komunističkih zločina iz Drugoga svjetskog rata.

Ugledni novinar u tom svom članku objašnjava čitateljstvu kako su tu Husinu jamu u ratu zapravo punile sve vlasti, pa tako i talijanske i njemačke, a započeli su ustaše još 1941. bacivši u tu jamu osamdesetak nevinih civila, uključujući i djecu; tek su na kraju to napravili i komunisti.

Dakle, u jami je, prema navodima tih novina: red žrtava ustaša, pa red žrtava fašista, pa red žrtava nacista, pa na vrhu red žrtava komunista.

Premda ne postoji nijedan ozbiljan dokaz koji bi potkrijepio ovu tezu i potvrdio da u jami postoje druge žrtve osim komunističkih, najveća njezina tragedija jest u tome da kada bi ona bila istinita, predstavljala bi goru tragediju nego da su u jami samo žrtve partizanskih, tj. komunističkih zločina. Bila bi gori zločin, ne samo zbog većeg broja žrtava.

To bi značilo da komunistička socijalistička federativna narodna jugoslavenska vlast pola stoljeća nije otkopala tijela tih nevinih civila i djece, te na tome mjestu dostojanstveno i ljudski obilježila grob stradalnika ustaške i fašističke i nacističke ruke. Nije ni osudila nikoga za taj zločin nad civilima i djecom!

Naprotiv, ta je vlast nakon rata Husinu jamu pretvorila u odlagalište svakojakog otpada, po domaći – u SMETLIŠTE. Zatrpali su kosti žrtava tih navodno „svih” zločina. I onih nevinih. I djece. I djece! I te navodne djece!

Ne znam ima li ova jama više slojeva žrtava, ali znam da ima više slojeva zločina. Zločin ubijanja i bacanja u jamu, zločin zatrpavanja žrtava, zločin sakrivanja zločinaca, zločin neosuđivanja zločinaca…

Zar ne bi netko za to trebao odgovarati?

Ne zna se što je groznije – istina ili laž.

Premda će neki reći da se ne zna što je istina, činjenica je da je odonda pa sve donedavno bilo zabranjeno i približavanje tomu mjestu, što pametnom čovjeku govori sve.

Istina je da je isti krivac za počinjene zločine na vrhu jame i krivac za zatrpavanje svih tih navodnih

zločina do dna jame. To je osnovna istina.

I kao da je nekakav veliki problem otkriti što je ostatak istine. Kao da je nekakav veliki pothvat otkopati otpad iz jame, izvaditi kosti, pa utvrditi čije su i tko ih je tamo bacio. Treba samo pročitati brojne debele knjige u kojima su navedena svjedočanstva o ovom i drugim zločinima, te složiti slagalicu.

Znanstvenici znaju što se dogodilo prije sedamdeset milijuna godina pa bi valjda mogli znati što se dogodilo prije sedamdeset.

Oni to sigurno i znaju, ali im oni koji ih financiraju nisu odobrili da se angažiraju i da rezultate svoga znanja i znanosti opišu javnosti. Umjesto neovisnih znanstvenika, financijeri plaćaju ovisne novinare da obave posao. Oni to rade dobro i jeftino. Bez znanja i znanosti.

Pa kada se napokon našao netko tko je posvjedočio partizanski, tj. komunistički zločin, te na dostojanstven način obilježio to mjesto i pomolio se nad njime, onda je postao meta novinara i novine, koja je, usput rečeno, osnovana 1943. godine ne tako daleko od Husine jame te baš u vrijeme tih navodnih ustaških, fašističkih i nacističkih zločina. Kako tada tako i sve donedavno šutjeli su o tim navodnim zločinima nad nedužnim civilima i djecom. Svi su šutjeli. Šutjeli su i o zatrpavanju tih navodnih zločina.

A onda, nakon sedamdeset godina šutnje, napokon progovaraju. Iznose „istinu” na vidjelo. Pišu u negativnom kontekstu o onima koji nad jamom mole „samo za žrtve komunističkih zločina”. Jer tamo ima i drugih žrtava.

Može li itko izmjeriti ovaj zločin, licemjerje, zloću, bezobraznost, neljudskost, nekulturu, neciviliziranost…?

Na kraju ispada da su zločinci oni koji danas mole nad jamom. Što su sve ljudi spremni reći i napisati samo da bi zaštitili zločin svoje partije i Jugoslavije, i svoje osobne sitne privilegije kojima su, očito, kupljeni.

I nikome ništa do dana današnjega. Ni počiniteljima zločina, ni onima koji su na kosti bacali smeće, ni onima koji su to sakrili od javnosti, ni onima koji nisu učinili ništa da se počinitelji kazne, ni onima koji danas lažu o tome i pokušavaju sakriti istinu…

A sve te kosti i danas su ispod toga smeća. I danas.

To što je napisano u novinskome članku trebalo je biti opravdanje za komunistički zločin, koji, usput rečeno, nikada nije kažnjen.

Jer, kao, svi su „punili jamu” pa zašto bi se izdvajalo komuniste. Zapravo, čitajući članak, komunisti nisu ni „punili jamu” jer oni nisu ubili nevine civile i djecu, već „ustašku vlast”, dakle one koji su kao zaslužili smrt, pa se to kao i ne računa. Naprotiv, u javnosti nadojenoj starim lažima to bi moglo izgledati kao dobro djelo.

Ovdje želim istaknuti da se isti obrazac koristio i za prikrivanje četničkih zločina jer svi ti zločini – četnički i komunistički, imaju u zajedničkom nazivniku jednu žrtvu: HRVATSKU.

A svi egzekutori, kako četnici tako i komunisti, imaju u zajedničkom nazivniku jednog krvnika: JUGOSLAVIJU.

Pod simbolima zvijezde i kokarde dva puta punili su jame.

I jedni i drugi.

A onda su sve sakrili i uprli prstom u ustaše, prethodno ih pobivši sve.

Pobili su i one koji su im bili sumnjivi i one koji su možda htjeli reći istinu. Tako su bili mirni pola stoljeća. Kako sada stvari stoje, možda će biti mirni pola tisućljeća. Ili zauvijek.

Na temeljima Husine jame i raspadnutih kostiju izgrađena je Jugoslavija.

Na simbolici Husine jame izgrađeni su temelji i ove države.

Tragedija na tragediju, šutnja na šutnju, a kad istina ipak ispliva, onda laž na istinu.

Zato nema blagoslova ovdje. Ne može ga ni biti.

A ova jama samo je jedna od mnogih koje imaju istu sudbinu punjenja ljudskim tijelima, zatrpavanja ljudskih kostiju smećem, prešućivanja i laganja. Hrvatska javnost ne može ni zamisliti koliko takvih jama ima.

Mogao sam uzeti za primjer bilo koju, jer ima ih mnogo većih i tragičnijih, mada znam za mnoge manje, ali meni jednako tragične jer su mi bliže.

Kada u internet tražilicama upišete pojam „Husina jama”, onda će vam na prvo mjesto naskočiti taj deset godina star članak.

On se nudi kao prvi i osnovni informativni izvor iz kojega javnost crpi informacije o ovoj velikoj tragediji.

To je neka vrsta novog „političkog vaspitanja i informisanja”.

Ljudi koji su uložili godine istraživanja i rada te objavili debele knjige s istinom o četničkim i komunističkim zločinima počinjenim u ime Jugoslavije, u javnosti su uglavnom nepoznati.

I oni i njihovi radovi. Novine i portali ih ne promoviraju.

Skriva se rad načinjen u cilju istine, a promovira onaj u cilju laži.

Iznosim kao primjer baš ovu jamu upravo zbog tog članka, jer on je jasno ogledalo naše tužne stvarnosti i obrazac kako se to u nas radi.

I jama i članak nisu izuzetak, nego pravilo te imaju isti potpis.

Što je još potrebno reći, napisati, posvjedočiti i dokazati da bi se napokon odgovorni ljudi u ovoj državi zaustavili i rekli: ovo treba riješiti. Riješiti jednom zauvijek.

Osobno sam gotovo deset godina laički istraživao problematiku naših jama i njihovih kostiju, pa sam imao određeno „speleološko” znanje i informacije o mnogim pojedinačnim i masovnim lokacijama u kojima leže, uglavnom, kosti koje su punili komunistički i četnički egzekutori. Kako su mi poznati detalji i ovoga slučaja, znao sam da je sve napisano u spomenutoj novini bio novi pokušaj relativiziranja žrtve i stavljanja istine pod tepih.

Članak me posebno zaintrigirao jer jasno pokazuje gdje smo bili i gdje idemo, što se radilo nekad i što se radi danas, te zašto smo danas tu gdje jesmo. Zato ga deset godina nakon objave izvlačim kao nekakvu vrstu epruvete u kojoj je jedna od bezbroj bakterija ljudske zloće i licemjerja koja zaslužuje da se pokaže svijetu.

Foto izvor: Marko Mravak
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, , , , ,

Svi naši predsjednici i predsjednica

Nitko kao predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović, svojom pojavom nije isprovocirao prikrivene zloćudne bolesti dijela hrvatske nacije: ljubomoru, zavist i zlobu.

Nitko.

Prva žena predsjednica u vremenu u kojem se toliko govori o zaštiti žena, mogla bi postati poligon za testiranje granica ljudske agresije na ženu.

I ako se Istanbulska konvencija bude dosljedno primjenjivala na primjeru verbalnog zlostavljanja ove žene, naši zatvori bit će tijesni.

Uz sve dužno poštovanje prema svim prethodnim predsjednicima, meni se predsjednica u odnosu na njih čini kao svemirski brod. U mnogo čemu. U izgledu naravno najviše.

A upravo je za njezin izgled taj dio naše javnosti najviše i napada.

Za neke je Kolinda krava.

Osobno mislim da je Kolinda jedan od hrvatskih brendova.

Naša prepoznatljivost.

Hrvatska ima najljepšu predsjednicu na svijetu.

Komu ova činjenica smeta? I zašto?

I zbog čega to ne koristimo?

Oni koji je napadaju imaju puna usta tolerancije i potrebe za prihvaćanjem drugih i drugačijih, ali, eto, kada na red dođe naša predsjednica, onda je nikako ne mogu prihvatiti niti tolerirati.

Postaju alergični i histerični.

Koji su to njezini krimeni zbog kojih se ona progoni?

Stalno slušamo o njezinim gafovima kojih se tobože moramo sramiti.

Stječe se dojam da netko ima zadatak preslušavati njezine govore i iz njih izvlačiti negativne kontekste o kojima će se kasnije trubiti, a sve ono lijepo i dobro što je rekla ili napravila, prešuti se.

Poznato je ovo.

Možda to rade isti oni stručnjaci koji prelistavaju tekstove pjesama onog našeg pjevača kojeg se progoni.

Koliku štetu Hrvatskoj je to ona napravila u odnosu na njezine prethodnike?

Kolika je njezina sramota u odnosu na sramotu njezinih prethodnika?

Koliko bi nas trebalo biti sram nje, a koliko svih predsjednika prije nje?

Njezin prethodnik više je izgovorio lošeg o Hrvatskoj, nego svi neprijatelji Hrvatske zajedno. Figurativno rečeno, njegov najveći projekt u mandatu bio je omogućavanje Srbiji da ni jednom kunom ne plati ratnu odštetu koja je procijenjena na 35 milijardi eura. Onako usput, javnost se uvjeravalo da je ratna odšteta ništa u odnosu na ono što je opljačkano u pretvorbi.

Na kraju nikom ništa. Preciznije, Hrvatskoj ništa.

Ipak, mediji su isticali njegovu inteligenciju, pamet i virtuoznost sviranja klavira. I javnost ga je voljela.

Njegov prethodnik bio je vrlo aktivan u sudskim procesima u kojima se procesuirala Hrvatska, sa svojim svjedočenjima I otvaranjima tajnih državnih arhiva. Cilj je vjerojatno bio da mi Srbiji platimo 35 milijardi eura. Figurativno rečeno, najveći je projekt u njegovu mandatu neuspostavljanje zaštićenoga jadranskoga morskog pojasa, tj. odricanje od teritorija koji površinom iznosi duplo više od teritorija kojeg se Pavelić odrekao.

Onako usput rečeno: kad je trebalo, pjevalo se ustaške pjesme, a kada više nije bilo od koristi, onda se ustaše počelo proganjati.

Ipak, mediji su isticali njegovu šarmantnost i zabavnost. I javnost ga je obožavala.

Njegov prethodnik je mrtav, a o mrtvima nije lijepo govoriti.

Samo ću reći da je njegov najveći projekt bio stvaranje hrvatske države, što mu mnogi nikad neće oprostiti. Ono što mu ja nikad neću oprostiti je nelustrirana pomirba Hrvata i abolicija velikosrpskih agresora.

Predsjednici Republike Hrvatske gospođi Kolindi Grabar Kitarović svakako se može uputiti kritike, ali konstruktivne, a jedna od njih treba biti kritika zbog činjenice da u svom uredu ima „posebnog savjetnika za pitanja holokausta”, a nema „posebnog savjetnika za pitanja zločina komunizma”. I to je

sramota.

Hrvatska bi trebala imati jednak odnos prema svim žrtvama.

I prema istini.

Ako istinski želimo brinuti o židovskim žrtvama, bilo bi nužno imati savjetnika za pitanje zločina komunizma koji bi otkrio javnosti koliko su komunisti pobili Židova. Jer o tome se u nas NIKADA nije govorilo.

Neka se otkrije jesu li komunisti ubijali u Jasenovcu i nakon rata, kako se svjedoči. I ono ključno, neka se konačno, zbog pijeteta prema židovskim žrtvama, jugoslavenski komunistički režim proglasi zločinačkim, jer je počinio zločin upravo na Jasenovcu polustoljetnim manipuliranjem žrtvama zbog svoje osobne koristi.

Neka to mjesto, ali i druga ljudska stratišta totalitarnih režima, napokon postanu mjesta susreta s istinom i univerzalnom ljudskom tragedijom, a ne mjesta razdora zbog laži i perfidno nametnutih nacionalno-ideoloških podjela.

 

Izvor: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Flag_of_the_President_of_Croatia.svg

Foto izvor: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Flag_of_the_President_of_Croatia.svg
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, ,

Glas naroda

U ovom serijalu članaka nazvanom „Priručnik za život u Hrvatskoj” pišem o prešućenim zločinima, preskočenim povijesnim problemima, ubijanju istine, generiranju laži, kontinuiranom zatiranju hrvatskoga bića, Jugoslaviji kao simbolu stoljetnog zla nad Hrvatima i Hrvatskoj te neopisivom ljudskom licemjerju kada je u pitanju odnos prema tim problemima.

Time sam pokušao potaknuti javnost na razmišljanje i potrebu aktivnog sudjelovanja u pokretanju promjena razmišljanja i izgradnji humanijeg društva izgrađenog na istini i poštovanju

svih ljudi, ali i sebe i svojega.

Pisao sam to kao običan mali čovjek i namijenio to običnim malim ljudima, i bilo bi mi drago da sam uspio makar malo zaintrigirati ih i motivirati u traženju istine, koja toliko nedostaje.

U ovom članku pokušat ću dati svoje viđenje rješenja svih tih nagomilanih problema koji guše ovo društvo, te odgovoriti na pitanje može li se uopće nešto promijeniti.

Oni koji su bili glavni generatori svih problema, generirali su i taj beznadni osjećaj u malome čovjeku uvjerivši ga kako se u zemlji u kojoj ne valja ništa – i ne može napraviti ili promijeniti ništa.

A je li to tako? Zar se stvarno ne može napraviti ništa?

Ako oni, koji su glasom naroda došli na vlast, mogu u narodu stvoriti osjećaj beznadnosti, zašto narod ne može tim istim glasom stvoriti taj isti osjećaj u njima? Zašto se oni ne bi malo osjećali bez nade?

Možete li zamisliti naše političare i druge naše javne djelatnike, posebno neke, kako beznadno čekaju ulazak u Sabor, ili kako beznadno čekaju otvaranje vrata neke agencije u kojoj bi se uhljebili. Beznadno, jer im je narod svojim glasom onemogućio da se uopće kandidiraju za ulazak u Sabor ili ulazak u bilo koju instituciju Republike Hrvatske, s obzirom na to da ne zadovoljavaju uvjete „zapošljavanja”. Kako vam to zvuči?

Kako vam zvuči ideja da svaki čovjek koji želi ući u bilo koju državnu instituciju mora proći nekakav test, psiho-test. To bi trebalo biti nešto elementarno pri zapošljavanju u bilo koju firmu u kojoj čovjek nema nikakvu upravljačku ulogu, a kamoli za zapošljavanje u upravljanju državom, državnom imovinom i našim sudbinama.

Jer ako netko ima problema s razumijevanjem zločina četništva, komunizma, Jugoslavije, ako nije svjestan manipulacija zločinima, ako ne razumije strahote koje je ovaj narod prošao kroz zadnje stoljeće, ako ne shvaća da za to nitko nije odgovarao, ili ako sve ovo razumije ali ne prihvaća, ako nije spreman participirati u rješavanju tih problema i aktivno se zalagati za poštovanje svih žrtava a ne samo ustaških, onda je taj čovjek psihički poremećen, a takvi ne bi trebali participirati u državnim institucijama ili voditi državu.

Isto tako, trebalo bi kao preduvjet zapošljavanja u svim institucijama od kandidata zatražiti potvrdu da nikada nisu radili ni u kojoj od jugoslavenskih tajnih, političkih, vojnih i medijskih institucija.

Niti oni, niti itko u obitelji. Nitko, nikada, ni u jednoj takvoj instituciji, nijedne Jugoslavije.

I da nikada nisu sudjelovali u agresiji na Hrvatsku. Niti oni, niti itko u obitelji. Nitko, nikada.

Naravno, stručniji i pametniji ljudi od mene znat će nabrojiti još koju stvar, ovo je samo okvir.

Sve ovo može se zvati lustracija, rasvjetljavanje, osvjetljavanje, prosvjetljivanje. Trebamo malo posvijetliti i izvući na svjetlo naše hrvatsko javnopolitičko podzemlje koje je, očito, previše boravilo u mraku i time nas uvlači u svoj mrak.

Za sve navedeno nije potrebna nikakva velika mudrost. Potreban je jedan konkretan i dobro smišljen referendum. Ili više njih. Bilo koja građanska inicijativa to može pokrenuti. Postoje već neke s iskustvom.

I ne treba nikakva revolucija, galama, prosvjedi i halabuka, već fino i kulturno odazivanje na potpis za referendum, a onda i na sam referendum.

Dakle, potrebna je samo dobra volja, odaziv, izlazak, potpis, zaokruživanje. Ništa više.

I vidjeli bi onda kako izgleda beznađe. Jer gdje bi oni koji sad stvaraju beznađe radili, osim u državnim firmama? Koji bi ih privatnik uzeo na svoju plaću? Kome trebaju prozvođači beznađa?

A na Zavodu za zapošljavanje nema nijednog otvorenog radnog mjesta za prodavače nacionalnih interesa, demagogije, ideologije, magle, vlastite časti i obraza.

Hrvatska ima mnogo pametnih, dobrih i sposobnih ljudi željnih rada i stvaranja pa se ne treba brinuti za kadrove. Treba im samo učiniti mjesta. A onda bi se sigurno netko i vratio u Hrvatsku, donio sa sobom čist i pošteno zarađen novac, te ga uložio u neku novu vrijednost koja bi zaposlila ljude i stvorila

atmosferu nade.

A nada postoji sve dok ima vjere. Zato je potrebno da mali ljudi počnu vjerovati u sebe, da preuzmu odgovornost upravljanja svojim vlastitim glasom i shvate njegovu moć u jedinstvu mnoštva. Pa neka se konačno jednom čuje glas naroda.

Ne mislim da bi ovaj prijedlog predstavljao rješenje svih naših problema, ali mislim da bi možda predstavljao početak njihovih. A to bi već bio dobar početak.

 

Foto izvor: Miki Bratanić

 
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, , ,

Goli – Otok ogoljene ljudske sramote

Stojim okružen ovim kamenom i morem i ničim što bi me moglo uvjeriti da ne zaslužujemo biti točno ondje gdje jesmo.

Nalazim se na jednome malom otočiću u moru ljudske sramote koja to polako prestaje biti. U ljudima nestaje sramota.

Nestaje crvenilo s lica čovjeka. A onda nestaje i čovjek.

Zapravo, on je davno nestao, samo nam to nitko nije rekao.

Nije bilo na središnjem dnevniku. Ni u crnoj kronici.

Dio njega nestao je baš ovdje, evo tu gdje je nekad bila velika crvena zvijezda petokraka, baš tu na ovome mjestu, na kojem sad nema ničeg.

I svi mi se nalazimo baš tu gdje zaslužujemo biti. Tamo gdje nema ničeg. Ničeg što bi svaki čovjek trebao imati.

Tamo gdje ni srama više nema.

Osluškujem ove zidove. Toliko neispričanih priča. Čitam blijede parole koje su nekad nekome imale neki smisao. Pokušavam proniknuti u nutrinu tog smisla, ali ne vidim ni ulaz.

Nije me sram. Nisam šutio. Ali to me ne tješi. Zabrinut sam.

Jako sam zabrinut.

Znam da je ovo samo jedan otočić u moru sramote koje su ljudi preplivali, nekako s lakoćom, leptirovim stilom.

Zamišljam ih negdje na žalu suprotne obale. Brčkaju se i crvene samo zbog sunca.

Pričaju o budućnosti. Žale se na standard. Htjeli bi da im bude bolje.

Viču nekim političarima: Sram vas bilo!

A tamo još dalje u hladu borova, na šanku naslonjeni borci za ljudska prava i prava žena. Odmaraju između dvije bitke.

Naziru im se rane i ožiljci od silne borbe. Namještaju odašiljač i usmjeravaju signal. Program im je isti.

Ponekad je najbolje ne misliti ništa. Ali samo ponekad.

Upravo to i činim, sada na odlasku, ne bih li možda čuo što tišina predvečerja ima za reći.

U jednom kamenu primjećujem obris križa. O, da. Vjerujem u Boga. Vjerujem da je sve ovo jedna velika vježba.

Brodska sirena daje znak za polazak. Ali ja čujem tišinu. Donosi mi melodiju Velikoga tjedna i riječi iz razlaganja blaženoga Augustina biskupa: „Ne mislite da su zli ljudi za ništa na ovome svijetu! Svaki zao čovjek živi zato da se popravi, ili živi zato da se po njemu dobar čovjek vježba”.

Tješim se ovim riječima i vjerujem da će jednom svi moći vidjeti sve.

I tuđu i svoju sramotu.

Napuštamo ovo mjesto, ali nekako mi se čini da ono ne napušta nas.

Čitam agencijski prospekt o otoku:

…1950. sagrađen je logor R-5 gdje su kaznu izdržavale žene, političke osuđenice.

Od 1958. na Goli otok počinju stizati kriminalci i tada režim postaje nešto blaži.

Gledam trag koji brod ostavlja na moru i otok u daljini. Ponavljam u sebi ovu zadnju rečenicu s prospekta. Ponavljam je u sebi: …počinju stizati kriminalci i tada režim postaje blaži.

Prijatelj primjećuje moju odsutnost, dok prolazimo pored otočića Grgur. Pita me: Znaš li ti uopće gdje smo?

Gledam ga i ne odgovaram ništa. A znam točno gdje smo.

Točno smo tamo gdje i zaslužujemo biti…

Sve ovo napisano iznad ukratko su opisani moji putopisni dojmovi nakon nedavnog posjeta Golom otoku koji neki zovu „jugoslavenski Alcatraz”, ali on je zapravo nešto potpuno drugačije,

nešto gore od samog zatvora na otoku. Nešto puno gore.

Nešto puno bliže izrazu „jugoslavenski Auschwitz”.

Susret s nekadašnjim komunističkim logorom bio je još jedno okrutno suočavanje s hrvatskom mučnom realnošću. To je mjesto na kojem je jugoslavenska komunistička vlast sustavno

mučila „neprijatelje naroda” kako bi ih „preodgojila” i vratila na „Titov put”, na koji mnogi nikad nisu stigli, jer nisu izdržali edukaciju pa su umrli. Broj umrlih točno se ne zna, a nitko se baš i ne trudi javnosti dati saznati, jer „to je bilo takvo vrijeme”.

Vlast je usput zarađivala na besplatnoj radnoj snazi koju je bilo lako pribaviti s obzirom na to da je neprijatelj naroda potencijalno mogao biti svatko.

Uglavnom, tužno stratište s tisućama ljudskih sudbina nikad ispričanih javnosti, koje sada zjapi tužno, zapušteno, devastirano, neorganizirano i beznadno, bez velike namjere da se posjetitelje emotivno pobudi i potrese.

Ni nakon toliko godina Hrvatska nije učinila ništa da ovo okrutno mjesto dostojno i dostojanstveno obilježi te kao kompleks iskoristi, makar u edukativne svrhe. Jer ovo je mjesto na kojem su komunističke vlasti pokazale da nema nikakve razlike između njihovih metoda i onih fašističkih. I da oni koji su ovo radili, nikako ne mogu biti antifašisti.

Foto izvor: Miki Bratanić
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, , ,

Ilustracija lustracije

Nogometno prvenstvo u Rusiji polako je za nama. Sve čestitke igračima, treneru i svima koji su ih na bilo koji način podržali na ovom veličanstvenom putovanju. Hrvatska je konačno u nečem dobrom i pozitivnom na vrhu svjetske ljestvice.

Jedan od menadžera FIFA-e rekao je: „Ovaj događaj je nogomet samo za navijače, a za sve ostale je politika”. U tom kontekstu ovo svjetsko prvenstvo i nama je donijelo nešto više od nogometa.

Ono je potpuno „lustriralo”, tj. rasvijetlilo hrvatsku javnu scenu. Nikada do sada nije bilo jasnije tko je tko u Hrvatskoj. Nikada.

Hrvatsko društvo podijeljeno je do boli. Podijelili su ga oni koji vladaju i koji dobro znaju što znači stara izreka „podijeli pa vladaj”. I oni koji vladaju su podijeljeni, ALI SAMO CEREMONIJALNO, lijevo i desno.

Sve dosadašnje podjele u društvu, koje se jako dobro, temeljito i dugotrajno rade iz te ceremonije, bile su u sferama tzv. naprednih i nazadnih, fašista i antifašista, lijevih i desnih, liberalnih i konzervativnih, tolerantnih i netolerantnih, onih koji hodaju i onih koji marširaju, onih koji su za i onih koji su protiv, onih koji su okrenuti povijesti i onih koji su okrenuti budućnosti, te bezbroj drugih, do boli iscrpljujućih podjela čijoj maštovitosti inicijacije nema kraja. U tim podjelama možda i nije moglo svima biti jasno tko je tko. Ali podjela oko nacionalne reprezentacije, dakle oko izabrane skupine onih najboljih koji predstavljaju našu zemlju u nogometu, definitivno je rasvijetlila ovo najdublje dno i temeljni uzrok svih ostalih podjela.

U Hrvatskoj postoje ljudi koji mrze Hrvatsku. I upravo ta mržnja svakodnevno generira podjele i isključivo negativne konotacije ove zemlje i ovoga naroda. Kada nekoga ne volite, onda vas jednostavno za toga nekoga nije briga. Ali kada nekoga mrzite, onda činite sve da mu napakostite i naudite.

Hrvatska reprezentacija jedan je od simbola Hrvatske u mnogo čemu. To je naš identitet. Naša šahovnica je brend – nevjerojatna svjetska prepoznatljivost. I to nekomu očito smeta.

Kao što im smetaju i mnoge druge stvari koje predstavljaju nešto dobro u Hrvatskoj. Pogotovo ono nešto tradicionalno. I zato se činilo sve moguće i nemoguće da joj se naudi i napakosti.

Izraz „Mrze sve što je hrvatsko” nije nikakva floskula, već očito dijagnoza vrlo ozbiljne bolesti čiji je uzrok nikad izolirana bakterija povijesnih protivljenja postojanju Hrvatske kao ideje uopće, u čemu prednjače suvremeni geni jugoslavensko-komunistički. Ponavljam, prednjače, dakle nisu sami, ima

i drugih, ali njih naglašavam jer mi se čini da su najviše prisutni.

Gdje su danas oni koji su donedavno proganjali ljude samo zbog toga jer su bili Hrvati i jer su htjeli Hrvatsku? Gdje su i što rade danas?

Gdje su antifašisti koji nikada u životu nisu vidjeli fašiste i kojima smo svi mi fašisti?

Tu su, među nama, i rade ono što su radili i prije. Proganjaju svaku pozitivnu hrvatsku priču. Siju svoju mržnju među narod. Hrvatsku u svijetu predstavljaju kao „ustaško leglo”. To je njihov prezentacijski nivo. Tako oni brendiraju Hrvatsku.

To je naprosto bolest. Izmiješana s ljubomorom, zavišću, licemjerjem i egoizmom. Sve zajedno.

Tom bakterijom mržnje bio je desetljećima izložen i zaražen dio stanovnika ove Lijepe naše, koji je od jugoslavensko-komunističke ideje dobro živio. Tako zaraženi ljudi postaju vrlo agresivni i glasni. Oni su nešto poput onih snajperista iz Domovinskoga rata koji su iz pojedinih zgrada vrebali ljude.

Zapravo, nema ih baš mnogo, ali nanose veliku štetu i nemir među stanovništvom. Oni danas više ne pucaju po nama, ali pišu, stalno pišu.

Naravno, ta bakterija vremenom je mutirala i prilagodila se novom vremenu pa se danas skriva iza raznih paravana tolerancije, zaštita manjina, zaštita žena, antifašizma i drugih ogrtača kojima prikriva svoju stvarnost.

Hrvatski slučaj Thompson kulminirao je svojom dekadencijom upravo na dočeku viceprvaka svijeta u Zagrebu.

Naši su igrači doveli Hrvatsku na vrh svijeta s njegovim pjesmama na usnama. Zaželjeli su da im on pjeva na dočeku, a netko im je to uskratio jer je za „te neke” Thompson fašist.

Pa ako je on fašist, onda su svi naši reprezentativci fašisti. I Dalić. I ona vozačica autobusa u kojem se on vozio. I svi policajci. Svi smo mi fašisti.

Ako je čovjek fašist, pa što radi na slobodi? Što radi u autobusu s viceprvacima svijeta? Zašto ga naši „antifašisti” ne uhapse?

Thompson je na dočeku Vatrenih morao biti ili u zatvoru ili održati koncert od tri sata.

Zagreb je trebao eksplodirati uz njegove taktove, a ne dehidrirati i kolabirati, i razići se kao sa sprovoda.

Mi smo vrhunska sportska, ali i vrhunska glazbena nacija.

Prirediti onakav jadan glazbeni doček ljudima koji su Hrvatsku doveli pod nebo, sramota je nad sramotama.

Stječe se dojam da je sve ono i napravljeno samo s jednim ciljem: „ZAUSTAVITI THOMPSONA”.

Hrvatska nogometna reprezentacija zapravo je naša dijaspora jer svi njezini igrači rade i žive „vani”. Svoj posao nisu dobili zahvaljujući stranačkoj pripadnosti ili nekom partijskom angažmanu ili bilo kojoj vezi, već isključivo zahvaljujući svom znanju, radu i ljubavi prema onome što rade.

I nikada nitko od njih nije govorio loše o Hrvatskoj, niti je nagovarao druge da odu iz Hrvatske. Otišli su, jer su vani imali bolje uvjete, ali i dalje vole svoju zemlju i pomažu joj.

A kada ta i takova dijaspora želi nešto napraviti za Hrvatsku, onda se je u tome pokušava omesti.

Kada bi se zasluženo marginalizirali svi ovi negativisti, a ustupilo mjesto pozitivnim ljudima, pogotovo onima iz dijaspore koji su pošteno zaradili novce idejama, energijom i ljubavlju, u samo par godina Hrvatska bi bila prepoznatljiva u pozitivnom smislu. Bila bi na vrhu svjetske ljestvice. Kao i reprezentacija.

Ali to nekome ne odgovara. Zar to nije očito?

Njima odgovara obrnuto. Zato je udio naše dijaspore u investicijama u Hrvatskoj minoran. Ne dopušta im se ulaganje.

Jer dijaspora ne bi uhljebljivala.

I zato u Hrvatskoj ima bezbroj agencija, nevladinih institucija i udruga za zaštitu svega i svačega. Zato se u Hrvatskoj svaki dan, svaki dan moraju izmišljati priče o fašistima i ustašama kako bi se ostvario i opravdao njihov smisao, ili smisao njihovih uhljeba. Treba nahraniti taj aparat.

A nije baš da mi ne možemo tu ništa napraviti.

Možemo itekako. To nam je pokazala naša nogometna reprezentacija Hrvatske. Ona je re-prezentirala Hrvatsku u dobrom svjetlu, i postigla neviđen rezultat. Takve ljude, pojedince i skupine treba podržati – „lajkati”. Oni svojim pozitivnim stavom i radom mogu pomoći da bude bolje. Mogu Hrvatsku, umjesto na dno, poslati na VRH. Podržavati njih znači podržavati dobro.

Uostalom i sami smo svjedoci da kada se stvorila pozitivna kritična masa ljudi koji su svojim lijepim i dobrim objavama na račun reprezentacije preplavili društvene mreže, onda je utišana ona početna halabuka i pljuvanje po nama i našima. Utišani su.

Veličanstven doček reprezentacije u Zagrebu pokazao je kako zapravo velika većina ljudi u Hrvatskoj voli Hrvatsku i kako je ta većina spremna podnijeti žrtvu za nju, što je dokazala višesatnim čekanjem naših Vatrenih. I tu ljubav pokazali su čitavom svijetu na najbolji i najljepši način.

Dakle, jedinstvo i zajedništvo urodili su plodom. Može se. Treba malo hrabrosti i odvažnosti, a iznad svega odgovornosti. Svatko treba reći glasno ono što misli i vidi. I nije dobro dugo se praviti lud. Ili dugo okretati glavu. Nije dobro.

Ljude, pojedince, skupine, stranke, partije, portale, kanale i sve one koji na bilo koji način šire lošu atmosferu ne treba podržavati. Ne treba „lajkati”. I to je sve što se očekuje od nas. Zar je to mnogo?

Ako neki novinar, a svi smo mi novinari, nikada o nikome ništa dobro nije napisao, ako mu u Hrvatskoj ništa ne valja, ako za čitavo vrijeme trajanja svjetskog prvenstva nije uspio napisati ni jednu lijepu rečenicu na račun Vatrenih, kakvi smo mi ljudi ako ga i dalje čitamo i podržavamo?

Naša reprezentacija s izbornikom Dalićem fantastično je demonstrirala model: na svojoj pozornici nisu dali mjesta nikome tko nije jasno pokazao i izrazio ljubav za Hrvatsku. I to je ključ svega.

LJUBAV PREMA HRVATSKOJ – NAPRIJED, MRŽNJA – STOP!

Nije, dakle, za promjene potrebna nikakva revolucija. Nikakav velik napor ni konflikt. Promjena je u jeziku ljubavi. Umjesto mržnje prema Hrvatskoj, treba nam mnogo ljubavi.

Bakterija mržnje treba se izolirati. Treba ostati u nekom

laboratoriju kao nužan uzorak za buduća ispitivanja, strogo

kontrolirana da ne pobjegne opet na svjetlo dana i zarazi ljude

koji samo žele živjeti ponosno i dostojanstveno u svojoj državi

nakon toliko stoljeća.

I doći će to vrijeme. Trebamo samo malo više vjerovati u

sebe i participirati u širenju ljubavi i dobra.

Za dobro Hrvatske.

Foto izvor: Miki Bratanić
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, , , ,

Gračanske jame – Zagrebačke Ovčare

O zločinima u Gračanima, današnjoj gradskoj četvrti Zagreba, nakon završetka rata 1945. počinjenih od Jugoslavenske armije, ovo je zapisao sanitarni inspektor Miroslav Haramija, koji je tada po nalogu narodne vlasti službeno sanirao šumu punu nepokopanih tijela od kojih je prijetila zaraza: Žrtve su bile strahovito unakažene. Stratišta su bila puna raskomadanih i unakaženih golih ljudskih tijela. Glave su bile odsječene ili raskoljene sjekirama, bili su im prerezani grkljani, odsječeni udovi, spolni organi i dojke…

Jučer je pokopan dio tih stradalnika, njih ukupno 294. Samo taj broj žrtava, koji nije konačan, veći je od onog na Ovčari.

Dakle, već 74 godine u Zagrebu postoji Ovčara, udaljena hodom od Banskih dvora i Pantovčaka. Nikada nitko za nju nije odgovarao.

Ta zagrebačka gračanska Ovčara spada u manja stratišta koja je Jugoslavenska armija ostavila na području Jugoslavije.

Naime, mnoga druga stratišta DESET su PUTA veća, a neka nažalost i STO PUTA.

I kada najveće hrvatske tiskane novine jučer na dan pokopa, ali i danas, dan poslije, na naslovnoj stranici ne nalaze mjesta za ovu vijest već za „incident u Kninu”, onda se čovjek stvarno mora zapitati o njihovoj ulozi u prijenosu znanja našem društvu, tj. javnosti.

Jer jadno je ne znati da je zločinima u Gračanima zapovijedao general Đoko Jovanić, inače odlikovan 1951. godine najvišim državnim odličjem Jugoslavije, Ordenom narodnog heroja.

Prema javno dostupnim podacima, taj jugoslavenski narodni heroj zapovijedao je i u zločinu etničkoga čišćenja, ili preciznije genocida, kada su 1941. godine u „antifašističkom ustanku” srpski četnici i komunisti zajedno izbrisali s lica zemlje do tada etnički čisto hrvatsko ličko selo Borićevac. Sve su

spalili i pobili. Sve.

Zapovijedao je i u bacanju 38 civila u jamu kod sela Brotnja.

Kvartet zapovijedanja velikim zločinima taj je narodni heroj Jugoslavije zaokružio pokoljem civilnoga muslimanskog stanovništva u Kulen Vakufu iste te ustaničke 1941. godine.

Živio je dugo i dobro na račun svoje specijalizacije: zapovijedanja zločinima. Bio je ugledan čovjek. Pred kraj karijere obnašao je dužnost zapovjednika Zagrebačke vojne oblasti.

Umro je mirno i spokojno 2000. godine u Beogradu.

I prije nego smo iskopali tragove tog herojstva iz četrdesetih, njegovi nacional-ideološki nasljednici već su stvorili nove krvave tragove u devedesetima.

Svojim pristupom u kojem se kontinuirano insinuira hrvatski nacionalizam, šovinizam i ustašoidnost, a prikrivaju stoljetni zločini nad Hrvatskom, naši mediji, politika i javnost pripremaju teren za još jednu Ovčaru, jednom kada se za to ostvare uvjeti.

I ne samo da se zločini skrivaju, ne samo da se javnost dezinformira, već se nameće teza kako je u temeljima države Hrvatske upravo Đoko i njegov „antifašizam”.

Upravo na dan pokopa žrtava jugoslavenskog terora u Gračanima, naslovnice hrvatskih medija punio je „zločin u Kninu” u kojem su Hrvati u jednom kafiću namlatili Srbe. O izmasakriranim Hrvatima iz Gračana na hrvatskim naslovnicama nema mjesta.

Naravno, neka se kazne počinitelji iz Knina, svakako i neka naše najtiražnije novine javnosti predoče sve detalje tog događaja. Kao što bi bilo normalno da se davno već kaznio netko za gračansku Ovčaru i da javnost nakon toliko godina zna detalje tog monstruoznog zločina protiv čovječnosti.

A na nama je da stavimo na našu ljudsku vagu ta dva događaja i zapitamo se:

Koji od njih dva zaslužuje više medijskog prostora? Tko zaslužuje naslovnicu? Tko zaslužuje veće zgražanje? Tko zaslužuje veću kaznu?

Zašto premijer hrvatske vlade inzistira na HITNOM kažnjavanju počinitelja u Kninu, a NIKADA to nije tražio za gračansku Ovčaru?

Kako se osjećate svi vi koji za ovu Ovčaru i mnoge druge niste nikad čuli i o njima ne znate ništa?

Ovo je 2019. godina, mi i dalje moramo slušati o ustašoidnim Hrvatima, uz daljnje prešućivanje ovih jugoslavenskih, komunističko-četničkih zlodjela. Glavni predizborni projekt svim predsjedničkim kandidatima je odnos prema pozdravu „Za dom spremni”. Nema programa, projekata, tehnologije, investicija… Sve je to tako tužno.

Shvaćamo li mi našu ulogu u svemu ovome? Razumijemo li našu odgovornost?

Foto izvor: https://ika.hkm.hr/novosti/u-gracanima-pokopani-ostaci-294-zrtve-drugog-svjetskog-rata-i-poraca/

Autor: Hrvoje Josip Bišćan
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, , ,

Mare Pia Pađen – Nepoznata hrvatska Anna Frank

Na dan Svih svetih sjećamo se svih dobrih ljudi koji su svojim životom zaslužili zvati se sveti. Za mnoge od njih ne znamo. Među njima je sakrivena od javnosti i akademska slikarica, danas pokojna, časna sestra Mare Pia Pađen, čiju dobrotu i ljudskost koja me impresionirala ovdje svjedočim.

Ona bi trebala biti hrvatska Anna Frank. Za nju bi trebali znati svi. O njezinoj bi tragediji trebalo učiti u školama.

Ali za nju ne zna nitko. Ni Google.

Jugoslavenska komunistička vlast oduzela joj je sve. Izgubila je ukupno devet članova šire obitelji te ostala bez ičega. Način na koji su mučeni i ubijeni pojedini članovi njezine obitelji od strane jugoslavenskih egzekutora, nadilaze i onu najbolesniju ljudsku maštu. Kao djevojčica od 13 godina s majkom i mlađim bratom prolazi kalvariju Bleiburga i ukupno 11 logora u Austriji. Ostaje siroče bez ikoga, a spas joj pružaju franjevci koji je s još nekolicinom djevojčica vode u Rim.

Traume koje je doživjela dotukle bi svako prosječno ljudsko tijelo i psihu, ali ovo malo krhko biće bilo je iznadprosječno, bilo je sveto.

S 19 godina postaje redovnica Školskih sestara franjevki i završava pedagošku školu. Odlazi u Argentinu pa Urugvaj i Paragvaj gdje radi kao učiteljica i pomaže u radu misija. Paralelno s radom završava i likovnu akademiju te intenzivno stvara. Nakon osamostaljenja Hrvatske vraća se u domovinu u kojoj više nije imala nikoga i ničega. Ali imala je vjeru u Boga i svoju svetost. Živjela je do kraja života sa sestrama franjevkama na Jordanovcu u Zagrebu. Njezinim radovima ilustrirana je moja knjižica „Ruzarij za Hrvatski križni put”. Bila mi je životna čast upoznati ovu ženu, mučenicu na čijem je licu uvijek bio osmjeh.

Kada u Google upišete ime Mare Pia Pađen, nećete dobiti NIŠTA, osim onog što piše na mojim stranicama. To se valjda nije moglo obrisati.

Zato pišem, govorim i svjedočim o ovoj dobroj, poniznoj, izmučenoj, ali iznad svega, svetoj ženi.

Njezina sakrivena priča, nažalost, govori mnogo o nama.

Neka su joj pokoj i svjetlost vječni. A nama neka se Bog smiluje.

 

Foto izvor: knjiga Kata Mara s. Pia Pađen crtež str 6. – Marija u mom životu
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, ,

Razgovor s jamom

Dana 11. rujna 2001. godine u terorističkome napadu u New Yorku srušeni su „Blizanci”. Simboli ne samo financijske moći već i tehnološke superiornosti, i svega onoga što čovjeka i naciju čini velikim. Život je, po tko zna koji put, u ovom činu pokazao da se sve veliko i moćno može srušiti u trenu. A opet, s druge strane, dokazao je kako je sve moguće obnoviti i kako nijedno zlo ne može nadvladati dobro.

Na svom gostovanju u New Yorku u kojem sam predstavljao tradiciju i baštinu Lijepe naše kroz svoju Priču o konobi, posjetio sam i ovo, gotovo sveto mjesto.

Dugo sam stajao nagnut nad dvjema dubokim jamama, temeljima nekadašnjih visokih poslovnih tornjeva koji su se, progutani vatrom, srušili i sa sobom u smrt poveli velik broj nevinih ljudi. Čitao sam imena poginulih, gledao u svježe položene ruže, pa premda mi nitko od stradalih nije u rodu, osjećao veliku tugu i žalost. Uostalom, zar nismo svi jedan ljudski rod?

Nakon duljeg vremena gledanja u jame i u imena poginulih, podignuo sam glavu i ugledao nove velike tornjeve koji se grade u neposrednoj blizini. Bit će vjerojatno još i veći, jači, otporniji.

Gledao sam uokolo užurbane ljude kako prolazeći između dva sastanka nose u sebi neke druge misli, poslovne i životne. Okrenuli su, vjerujem, ovu stranicu i krenuli naprijed. Siguran sam da su i oni gledali dugo u ove jame, i možda plakali jer je netko njihov blizak tu izgubio život.

Kako sam jedan dio svoga života posvetio istraživanjima zločina svih svjetskih ideologija, s naglaskom na komunizam, i to onaj naš, jame su mi, mogu to slobodno reći, neka vrsta traume, ali i inspiracija.

Misli su mi se vratile u Hrvatsku, a ja sam se opet okrenuo i nadvio nad one dvije jame, ne bih li vidio bolje njihov ponor.

Počeo sam razgovarati s jamom, ali i sam sa sobom, onako u sebi da me drugi ne čuju, propitujući se.

Zbog čega mi nismo u stanju izgraditi našu budućnost na povijesnim temeljima?

Zašto naše jame nisu ovakve?

Zašto se u nas ne gradi?

Zbog čega se mi svi još uvijek valjamo u povijesnim pričama, a nismo okrenuti budućnosti?

Odgovor je vrlo jednostavan.

Nismo sanirali jame.

Nismo ih očistili od kostiju.

Nismo ih otkopali do kraja, do kamena, do temelja.

Pokušavamo na istruljenim kostima sagraditi budućnost, a kosti se vremenom samo sliježu i tonu dublje, dublje.

Kažu da u New Yorku život nakon pada Blizanaca nije stao ni jedan tren.

Živjeti se mora. Ali živjeti treba kao čovjek.

Nama trebaju čiste jame i čiste savjesti. Trebaju nam spomenici povijesti koji će slati jasne poruke.

Naša djeca trebaju znati za mjesta gdje su se tragedije dogodile.

Trebaju razumjeti zašto su se dogodile. Treba stvoriti univerzalnost poštovanja prema žrtvama, a to se može samo istinom i dobrom voljom. Ali iznad svega istinom.

Civilizacijska je sramota da se danas u Hrvatskoj uz toliku vremensku distancu i toliko informacija, još uvijek manipulira bilo kojim žrtvama.

Tragedija je da se još uvijek prave razlike između žrtava počinjenih od strane neke od svjetskih ideologija.

Tužno je da se, kao i nekada, minoriziraju jedne žrtve, a multipliciraju one druge.

Žalosno je da se upravo na tim trulim i lažnim povijesnim temeljima izgrađuju politički predizborni stožeri te stvaraju podjele među ljudima.

I neljudski je od svega toga i dalje okretati glavu.

Zato sam u ovim jamama u New Yorku vidio model naše budućnosti.

Vidio sam temelj nekih novih građevina u kojima će raditi naša djeca rasterećena grijeha naših starih.

Poželio sam da već sutra naslovnice naših novina budu pune tehnologije, a ne ideologije.

Iskreno to želim i, evo, participiram u tim nastojanjima koliko god mogu.

Foto izvor: https://ika.hkm.hr/novosti/u-gracanima-pokopani-ostaci-294-zrtve-drugog-svjetskog-rata-i-poraca/

Autor: Hrvoje Josip Bišćan