Priručnik za život u Hrvatskoj

Misli čovjeka iz Hrvatske koji nije ni MI ni ONI

Miki BratanićBlog#mikibratanić
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, , ,

Misli čovjeka iz Hrvatske koji nije ni MI ni ONI

Sada već davne 1983. godine u Njemačkoj je ubijen Stjepan Đureković, jedan od direktora INA-e. Ubila ga je jugoslavenska Uprava državne bezbednosti (UDBA), kako bi spriječila njegovo javno svjedočenje o pljački i kriminalu na državnome nivou u tadašnjoj Jugoslaviji. Nakon što su ga izrešetali metcima, zatukli su ga sjekirom. Kada je sud Njemačke od Hrvatske zatražio izručenje osumnjičenih za ovo okrutno ubojstvo, tadašnji premijer Republike Hrvatske učinio je sve da se to ne dogodi. Na kraju je čak donio poseban zakon kako bi se izručenje spriječilo. Naravno, izmislio je on opravdanje, i to domoljubno, za taj čin zbog kojeg nam je Europska Unija uvela financijske sankcije.

Naši odnosi s Njemačkom, zemljom koja je najviše učinila za priznanje Hrvatske, potpuno su se zahladili, a naša državna politika sve se više okretala prema Istoku. Dok se to odvijalo, desetci tisuća ljudi napuštali su Hrvatsku, odlazeći u suprotnome smjeru od te politike. Odlazili su na Zapad…

Da smo mi normalna država, onda bi taj bivši premijer na neki način možda odgovarao zbog opstruiranja procesuiranja zločina, makar politički. Ali mi očito nismo normalna država, pa je taj čovjek bio kandidat za predsjednika. Nismo mi ni normalan narod, jer je taj čovjek dobio najviše glasova u prvom krugu izbora za predsjednika upravo pod sloganom „normalan”.

Svakako se treba zapitati što je učinila njegova protukandidatkinja po pitanju procesuiranja tog i mnogih drugih pojedinačnih i masovnih zločina nad Hrvatima za koje nitko nikada nije na hrvatskim sudovima kažnjen?

Naravno, NIŠTA. Ništa, jer je upravo njezina stranka u institucije države integrirala takve ljude.

Ništa, kao ni SVI prethodni premijeri i predsjednici. U tome su SVI isti. To im je svima zajednički nazivnik, velik kao neka velika planina, vidljiva izdaleka.

Zato svima njima zajedno nije toliko važno tko će biti predsjednik, već tko neće biti, ili preciznije, tko ne smije biti. A očito ne smije biti nitko tko nije u tom istomišljeničkom krugu.

LOCIRATI, UHITITI, TRANSFERIRATI, vrijedi za one koji su nas branili, a za one koji su nas proganjali i ubijali, vrijedi obrnuto.

Tako sada za odabir na predsjedničkim izborima imamo jednog kandidata koji je opstruirao procesuiranje zločina nad svojim vlastitim narodom aktivno, te drugog koji je to isto radio pasivno. Ali neprocesuiranje zločina zajednička im je platforma.

I oni su nam izbor. Nema trećeg puta.

Mi ili oni. On ili ona. Njihov ili naš. A zapravo, što god odabrali, morat ćemo se crvenjeti. Jer što možemo očekivati od predsjednika države koji nisu učinili ništa po pitanju procesuiranja zločina?

A valjda NIŠTA. Kad preskočiš preko mrtvoga čovjeka, ne možeš se brinuti o živome.

Ako promotrimo samo slučaj VUKOVAR te shvatimo da od tisuća onih koji su ga razarali i na njega bacili šest i pol milijuna projektila na hrvatskome sudu nije osuđen nitko, onda moramo zaključiti da je svaka hrvatska vlast suučesnik u zločinu, jer nije procesuirala i kaznila zločin.

Učinili su suprotno: kaznili su jednog od zapovjednika obrane Vukovara i, eno ga, leži bolestan, umire u hrvatskome zatvoru.

O nekažnjenim zločinima Križnoga puta i svih bezbrojnih zločina Jugoslavije počinjenih pod simbolima zvijezde petokrake i kokarde da ne govorimo.

Podržavati takve stranke i partije na vlasti bez kritike i šutjeti, znači podržavati zločin i sudjelovati u nastavku zločina, a zločin nikada ne zastarijeva.

A nije problem što netko tjera narod na ovakvo suučesništvo u zločinu, već je problem što to narod prihvaća.

I ne biramo mi više između manjeg i većeg zla, mi biramo zlo.

Mi postajemo suučesnici u zločinu. Postajemo zlo.

Jer politički kandidati ne dolaze iz nekog privatnog sektora s već postignutim osobnim životnim uspjesima i poslovnim životopisima, rasterećeni ove odgovornosti, nego upravo iz stranaka koje od početka obnašaju vlast u ovoj državi i koje su odgovorne za zločin.

Jedna nas stranka plaši ustašama, premda ustaša nema u Hrvatskoj jer su ih pobili zajedno s „neutvrđenim brojem” tisuća civila i vojnih zarobljenika upravo njihovi ideološki mentori 1945., i to bez ikakvoga suda.

Druga stranka plaši nas komunistima, premda su oličenje komunizma, četništva i jugoslavenstva u liku koalicijskoga partnera na vlast doveli upravo oni i premda im je politička i civilizacijska dužnost bila kazniti komuniste i četnike za njihove zločine.

Da su to napravili i da se rekla povijesna istina, onda se narod danas ne bi plašio ni ustaša ni komunista, niti bi se na račun toga straha biralo političare.

Samo par godina nakon ubojstva Stjepana Đurekovića, njegov sin Damir Đureković „pronađen je mrtav”.

Normalnom čovjeku ne treba nikakav komentar. Normalnom…

Moje misli nisu usmjerene na naš trenutni izbor, niti žele utjecati na nečiji izbor sada, već na budućnost naših izbora.

Pitam se do kada ćemo birati iz perspektive „MI” ili „ONI” i do kada ćemo misliti da biranje manjeg zla nije zlo.

Koliko dugo će nam ideološka, a ne tehnološka pitanja biti u fokusu i kada ćemo prestati preskakati preko mrtvih?

Čovjek sam iz privatnog sektora informacijskih tehnologija, nikada nisam bio član nijedne stranke, niti sam radio u državnoj firmi na grbači naroda, i ne ovisim o politici. Moglo bi mi biti svejedno, ali ipak nije, jer imam odgovornost prema budućim naraštajima. Ne želim biti suučesnik u zločinu. Zato

pozivam i druge kojima je trenutno svejedno da se malo više aktivno uključe u ovu temu i doprinesu budućim pozitivnim promjenama. Vjerujem da bi i njima bilo drago u nekoj narednoj izbornoj kampanji napokon čuti nešto o konkretnim ulaganjima, projektima, investicijama, zapošljavanju i infrastrukturi umjesto ideoloških i svjetonazorskih tema koje se nameću i oko kojih se ljudi dijele.

Ali ne bih želio da se to dogodi preskakanjem mrtvih i nekim zaboravom povijesti. Jer, kako je rekla žrtva jednog totalitarističkog režima: „Nema zaborava! Zaborav su izmislili ljudi koji nikad nisu prošli ništa strašno”.

Promjene se, nažalost, neće dogoditi nikad same od sebe.

Svaki čovjek u Hrvatskoj treba jedno ozbiljno sučeljavanje sa samim sobom. Treba jednu veliku edukaciju i znanje koje je temelj za promjenu. Podjednako je to važno za političare, kao i za birače. Pogotovo za birače, jer njihova odgovornost nije ništa manja od one političara, dapače.

U jednom od prethodnih članaka predložio sam sljedeće:

„Svaki čovjek koji želi ući u bilo koju državnu instituciju mora proći nekakav test, psiho-test. To bi trebalo biti nešto elementarno pri zapošljavanju u bilo koju firmu u kojoj čovjek nema nikakvu upravljačku ulogu, a kamoli za zapošljavanje u upravljanju državom, državnom imovinom i našim sudbinama”.

Ipak bi bilo najbolje kada bi ljudi napokon počeli testirati sami sebe pred nekim moralnim ogledalom i kada bi sami postavili neke pragove preko kojih se ne može prijeći. Ljudska sudbina vrlo je snažan prag preko kojeg se ne može preskočiti, bez obzira o kome se radi. Pa ako na tom pragu zapne vaš stranački kolega, susjed ili prijatelj, onda ga ne biste trebali podržati u preskakanju, već ga ukoriti.

Kandidati za predsjednika stranke, vlade ili države, svakako ne bi trebali zapinjati na ovim elementarnim civilizacijskim normama.

Ne treba generalizirati i etiketirati sve one koji su participirali u komunizmu, kao ni one iz Jugoslavije, pogotovo to ne treba raditi s članovima i aktivistima naših velikih stranaka, jer tamo ima mnogo dobrih ljudi, ali treba jasno razlučiti dobro od zla i dobre od loših. A dobro ne preskače preko mrtvih i dobri ne toleriraju zločin i zločince.

Neka dobro i dobri idu naprijed. I među njima birajmo bolje.

Da nam svima bude bolje.

Želim vjerovati da će ono hrvatsko, demokratsko i socijalno prevladati u svijesti pojedinaca, kako u ovim velikim strankama tako i u narodu.

Vjerujem kako jedino iskren odnos političara i ljudi prema istini i pravdi može od „politike kurve” učiniti častan poziv i službu narodu te poticaj mladima da se u politiku uključuje, jer bez nje ne možemo.

Vjerujem da će ljudi smoći snage promijeniti sami sebe, svoj odnos prema drugima i prema istini. A onda se sve može promijeniti. Promijeniti na bolje.

Možda će tada biti manje nametnutih podjela, a više nužnih spajanja ljudi u cilju izgradnje humanog, civiliziranog i uspješnog društva.

Jer što je važnije od ljudskoga života?

Kako ćemo se brinuti o kvaliteti ljudskoga života ako smo preskočili preko toliko oduzetih ljudskih života?

Kako ćemo brinuti o živima ako smo preskočili preko mrtvih?

Foto izvor: www.beststayevent.com
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, Uncategorized, ,

Početno bijelo polje

Bilo je to davne 1954. godine kada je Miljenko Grgić s trideset američkih dolara sakrivenih u potplatu cipele otišao iz Jugoslavije u Njemačku, s krajnjim ciljem doći u „raj na zemlji”, Kaliforniju.

Tom velikom čovjeku, velikanu svjetskog vinarstva, trebalo je dva desetljeća da se upornim radom popne na svjetski tron i u Parizu 1976. godine osvoji zlatnu medalju za svoj Chardonnay iz 1973. godine. Miljenko je ovih dana napunio 99 godina, pa neka mu dragi Bog podari da u zdravlju doživi i 100.

Kada sam bio na njegovu imanju u dolini Nape u Kaliforniji, fotografirao sam ovaj hrvatski grb s početnim bijelim poljem, uklesan u kamenu, a koji se nalazi i na etiketama njegovih vina. To je praktično njegov osobni znak prepoznatljivosti.

Pišem ovo jer danas je 10. travnja, dan kada se u Republici Hrvatskoj daje neograničen medijski prostor pisanju istih onih jugoslavenskih političkih floskula i etiketa kojima su bili izloženi naši stari, i kada se proganjaju oni koji pokušavaju sagledati povijesnu istinu.

Besramno se laže manipulirajući povijesnim činjenicama, za što bi se u svakom normalnom društvu išlo u zatvor ili, u najmanju ruku, ispalo redikul.

Tri desetljeća nakon stvaranja Republike Hrvatske još uvijek se progone ustaše i njihova obilježja, premda ni ustaša ni njihovih obilježja u Hrvatskoj NEMA. Jer ustaše su davno pobijeni i pomrli, a hrvatski grb s početnim bijelim poljem nije nikakvo ustaško obilježje, jer takav je uostalom prvi ustavni grb Republike Hrvatske, što mnogi, nažalost, i ne znaju.

Ne trebamo biti ničiji taoci, pa tako ni povijesti. Ali pogotovo ne smijemo biti taoci onih koji bi nas odvukli u onu staru lažnu jugoslavensku povijest koju su napisali njihovi nepismeni, nekulturni, zlonamjerni i podobni politički komesari po nalogu tadašnje jugoslavenske vlasti.

Zanimljivo je kako se povijest napisana nepismenom i zlonamjernom rukom danas uporno nameće kao istina, a stručne i akademske novine utemeljene na suvremenim znanstvenim metodama, dokumentima i činjenicama, prikazuju kao revizionizam.

Naravno, velikim se slovima OGRAĐUJEM I OSUĐUJEM sve zločine, uključujući i one počinjene u NDH, jer nije smisao ovog mog pisanja na današnji dan veličanje bilo koje ideologije, a najmanje zločina, već potraga za istinom te nastojanje da nam primitivci više ne vrijeđaju intelekt i znanje u vlastitoj državi.

Nitko u Kaliforniji, niti u čitavom svijetu, neće Miljenka Grgića zbog ovoga grba s početnim bijelim poljem povezati sa zločinima. To je moguće samo u Hrvatskoj, u kojoj još uvijek očito žive oni koji nikako ne mogu smisliti ovu državu pa čine sve da je povežu s nečim zlim i stvore argumente za njezino ponovno uništenje te opravdanje svega zlog što se dogodilo.

Da je Miljenko Grgić ostao u Jugoslaviji, upravo bi ga mentalitet takvih ljudi ostavio na mjestu prosječnosti i on bi danas bio umirovljeni nepoznati enolog neke od propalih jugoslavenskih vinarija poput Dalmacijavina, čije razvaline možemo gledati u centru Splita, na sramotu svih.

Za one koji ne znaju, još daleke 1968. godine tadašnji guverner Kalifornije, a kasniji predsjednik SAD-a Ronald Reagan proglasio je današnji dan, 10. travnja, kao „Dan neovisnosti Hrvatske” u proglasu u kojem se daje potpora hrvatskomu narodu za neovisnost te konstatira kako hrvatski narod od svoje najranije povijesti teži svojoj samostalnoj državi te kako ima jedan od najstarijih demokratski odabranih parlamentarnih tijela, Sabor. U proglasu se jasno ističe kako se hrvatski narod nalazi pod jugoslavenskim nedemokratskim režimom i kako se ovim danom pozivaju svi da podupru Hrvate u njihovoj borbi za neovisnost i ljudsku slobodu. Upravo su ljudska sloboda i povijesna težnja hrvatskoga naroda sa svim povijesnim obilježjima državnosti polazišno pravo i temelj za njegovu državu, a ne lažni jugoslavenski antifašizam, kako nam se to i danas uporno nameće.

I, da, nama treba revizija povijesti.

Treba nam ponovni pogled na povijest. Treba nam istina. Cijela istina, ma koliko bolna ona bila.

 

 

Izvor: Miki Bratanić
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, Uncategorized,

Hrvatska Wikipedija i stare laži iz jugoslavenske kuhinje

Početkom ove godine mediji su prenijeli vijest kako hrvatska Wikipedija konačno prestaje biti ustaško ruglo, kako je nastupila demontaža revizionističkih sadržaja u hrvatskoj Wikipediji, te je nakon mnogo godina uzurpacije i dominacije, krajnje desno-klerikalnim urednicima hrvatske Wikipedije konačno

odzvonilo.

Kratkim uvidom u javno dostupnu povijest izmjena na Wikipediji i argumentacijom kojom se koriste ti borci protiv ustaša, revizionista, desničara i klerofašista, jasno je da se radi o istim onim starim manipulacijama i lažima iz jugoslavenske kuhinje kojima smo svjedočili desetljećima. To je uistinu

demontaža, ali ne „revizionističkih sadržaja”, nego istine.

To je agresija i okupacija ne samo hrvatske Wikipedije nego agresija i okupacija hrvatskoga društva cjelini, ali i čitave civilizacije, od iste jugoslavenske, velikosrpske politike koja je najviše

i odgovorna za manipulacije našom povijesti, pogotovo povijesti jugoslavenskih zločina.

Njihova demontaža ili revizija ima vrlo jednostavno pravilo: svaki članak o događaju u kojem je jugoslavenska velikosrpska politika počinila zločin, treba započeti s ustašama, Jasenovcem, NDH, fašistima i nacistima.

Dakle, treba opravdati ili relativizirati zločin.

Naravno, kada se govori o ustašama i kada se spominje NDH, ništa se prethodno ne spominje. Ničeg zlog nije bilo prije. Nema opravdanja ni relativiziranja.

Jedan od klasičnih primjera ovakve „revizije” je način na koji oni danas predstavljaju javnosti tzv. Ustanak u Srbu, stravičan zločin koji su jugoslavenski velikosrpski fašisti, četnici i komunisti, logistički potpomognuti talijanskim fašistima, napravili nad hrvatskim narodom 27. srpnja 1941. godine i u idućim danima tog, kako ga i danas neki zovu, „Antifašističkog ustanka naroda Hrvatske”.

Taj ustanak rezultirao je masovnim pokoljima i etničkim čišćenjem hrvatskoga civilnog stanovništva tog kraja, što je dokumentirano i objavljeno u knjigama i stručnim člancima.

Wikipedija odmah u uvodu taj ustanak opisuje ovako:

Ustanak u Srbu je oružana pobuna protiv ustaških zločina nad Srbima u Lici koji je započeo napadom na žandarmeriju u Srbu 27. VII. 1941. Radilo se o masovnom ustanku gerilskih jedinica i naroda kotara Donjeg Lapca pokrenutog od strane Komunističke partije Hrvatske.

A onda slijedi poglavlje „Uzroci” i prva rečenica kojom se daje dodatno objašnjenje ustanka: Ono što je zasigurno imalo veliki utjecaj na ustanak su ustaški zločini. I to je to. Dva puta spomenuti ustaški zločini odmah na početku. To je jugoslavenskoj velikosrpskoj politici opravdanje za ubijanje civila i etničko čišćenje. A to je prosječnom čitatelju dovoljno za upoznavanje s tim događajem, što je i cilj te politike. Pa ako čitatelj slučajno nastavi čitati dalje, onda će naići na poglavlje „Logori”, pa „Zločini”, u kojima se na široko i na dugo govori o USTAŠKIM zločinima. Tek nakon toga se napokon dođe do poglavlja „Zločini ustanika”.

Njemu su autori Wikipedije posvetili čitavih pet rečenica. U tih pet rečenica nisu stavili nijednu poveznicu na neki izvor, knjigu ili neku drugu stranicu na kojoj bi se moglo nešto pročitati detaljnije o tim zločinima ustanika. A izvora ima, itekako. O zločinu u selu Boričevac napisano je 696 stranica samo u knjizi Dossier Boričevac. Selo Boričevac nakon Drugoga svjetskog rata više nije postojalo!! Svećenika podrijetlom s otoka Brača, Jurja Gospodnetića, kako se govori, ispekli su na ražnju.

Uglavnom, ubili su ga. I njega i njegove vjernike.

Knjiga Dossier Boričevac ne spominje se uopće u izvorima informacija. Ali se zato spominje Ivo Goldstein, bivši hrvatski veleposlanik u Parizu koji je u uredu držao sliku svog druga Tita. On je relevantan izvor. Navodi se njegov članak iz Jutarnjeg lista: Tko kaže da je 27. srpnja datum četničke pobune, ustašoidno bulazni.

Druge reference i njihove autore ne treba ni spominjati.

Ipak treba istaknuti naslov jedne knjige iz referenci: 1941. – godina koja se vraća, a kojim autor sugerira da se devedesetih ponovila 1941. I je! Samo ne onako kako on i njemu slični govore,

nego baš suprotno.

Ne treba biti nikakav stručnjak za razumjeti kako je ustanak iz 1941. godine jednak onom iz 1991. godine. U tim su ustancima sudjelovali pripadnici jednog te istog virtualnog jugoslavenskog naroda, okupljeni pod zvijezdom petokrakom i kokardom. Naravno, sve u cilju rušenja Hrvatske. Ne u cilju

rušenja režima, nego u cilju rušenja hrvatske države, bilo kakve. Vratili su se, dakle, četnici i komunisti istom oslobodilačkom cilju, rušenju Hrvatske i stvaranju Jugoslavije, kako se ljepše zove Velika Srbija. Vratili su se te 1991. isto kao i 1941., samo malo jedinstveniji i složniji, kako smo već mogli vidjeti s

onih slika iz Vukovara, a neki od nas i uživo. Srećom, ovaj put im oslobađanje nije uspjelo. Bogu hvala i našim braniteljima.

Zanimljivo je da se u ovom članku Wikipedije partizani ne spominju ni jednom, a piše kako je ustanak organizirala Komunistička partija Hrvatske. Spominju se zato neki „gerilci”, ali ne zna se tko su. Spominje se narod kotara Gornjeg Lapca, ali ne zna se koji narod.

Inače, hrvatska Wikipedija tvrdi da se izraz „gerilci” koristio sve do rujna 1941. godine kada je drug Tito zatražio da se počne koristiti izraz „partizani”. Možda zato Wikipedija kaže da su 27. srpnja u ustanku sudjelovali „gerilci”, a ne partizani.

Ali isti izvor, dakle Wikipedija, kaže da se 22. lipnja 1941. godine osnovao prvi „partizanski” odred u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Ne gerilski, nego partizanski!

To se događa kada se pokušava raditi revizija povijesti onako kako nekome odgovara. A odgovara im da se iz „ustanaka” izbace četnici. Bolesnom jugoslavensko-velikosrpskom umu to je važno.

Jer ako Ustanak u Srbu prikažu u kontekstu „gerilaca” i komunista, onda će možda ubijanje civila i etničko čišćenje biti legitiman cilj. Antifašistički cilj. Zato se četnici ne smiju stavljati u kontekst. Ustaše moraju.

A četnika je bilo za izvoz. Oni su očito bili ti „gerilci” od kojih su mnogi službeno postali partizani 1944. godine. I oslobodili Zagreb. Oni koji su ostali vjerni četničkoj gerili, sukobili su se s ustašama u travnju 1945. godine na Lijevča polju, nakon kojeg više nisu oslobodili nikoga. Njih 17.000 je eliminirano. Oko 150 zapovjednika i vojvoda tih „gerilaca” odvedeno je nakon bitke u Jasenovac, gdje im je suđeno i gdje su pogubljeni.

Ti „gerilci” danas su nevine žrtve. A oni drugi „gerilci”, njihovi kolege koji su zamijenili kokardu sa zvijezdom petokrakom, osloboditelji Zagreba, narodni su heroji. Zadužili su narod tako što su ga ubijali. I time zaslužili orden narodnog heroja. Naroda Jugoslavije. Jugoslavenskog naroda.

Primjera demontaže i revizija na Wikipediji ima nebrojeno, kao što su i beskonačne laži koje se desetljećima plasiraju u javnost. Iznio sam ovaj primjer koji sam uspio primijetiti kao običan čovjek, amater i laik. Povjesničarima i nadležnim institucijama prepuštam cjelokupnu reviziju revizije Wikipedije. Mislim da će imati posla. A dio tog posla trebalo bi biti vratiti se u 1918. godinu i pokazati kako se baš ta godina vraća svima nama već stotinu godina. Mi danas ne možemo vratiti vrijeme i spriječiti zločine na bilo kojoj strani. Ne možemo spriječiti manipulacije žrtvama koje su se događale za vrijeme Jugoslavije.

Ali možemo spriječiti daljnji zločin manipulacijama žrtvama u Hrvatskoj. To možemo i moramo. Jer hrvatska država, kao i hrvatska Wikipedija, trebala bi biti hrvatska, a ne jugoslavenska.

Istinita, pravedna, časna i poštena. Ali iznad svega istinita. I hrvatska država i hrvatska Wikipedija ostat će našoj djeci. To će, dakle, sutra biti naša ostavština njima. Bilo bi lijepo da razmislimo što danas činimo.

 

 

 

Izvor: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Wikipedia-logo-v2-en.svg

 
miki Priručnik za život u Hrvatskoj,

Hrvatski medijski rat između istine i laži

Kad je Domovinski rat završio, kad su utihnuli tenkovi, avioni i topovi, svi smo odahnuli. Napokon smo stvorili Hrvatsku, obranili je i porazili one koji je nisu htjeli. Očekivali smo vrlo brzo susret s boljom budućnošću i stvaranje kvalitetnoga životnog standarda koji su nam trebali osigurati gospodarstvenici i ekonomisti, stručni u tome i plaćeni za to. Među ostalim, očekivali smo rasvjetljavanje naše povijesti, te ispravljanje nepravdi kažnjavanjem mnogih zločina koji su se dogodili nad Hrvatskom i njezinim narodom, a što su nam trebali osigurati pravosudni organi.

Svi su preduvjeti za ostvarivanje ova dva objektivna i razumna ljudska zahtjeva postojali. Hrvatska je bogata prirodnim resursima, a stanovništvom jednaka nekom malo većem svjetskom gradu, pa je trebala procvasti u roku od par godina.

Zločina i zločinaca iz Drugoga svjetskog i Domovinskoga rata bilo je na pretek pa su zatvori trebali biti puni, a za veliku ratnu štetu itekako se isplatilo angažirati sve nacionalne pravničke resurse.

Nažalost, nije se dogodilo ništa od očekivanoga. Hrvatski se gospodarski rejting svrstava u „smeće”, a pravosudno rješavanje i procesuiranje zločina možemo svrstati u „sramotu”.

Stječe se dojam da se na oba ova područja očekivanja radi potpuno suprotno i da se u tome ulaže velik napor.

Nisam ekonomsko-gospodarski stručnjak, ali bih htio naglasiti da sam radio u svjetskoj firmi koja s nešto manje od pola milijuna zaposlenih ostvaruje dvostruko veći bruto dohodak od Hrvatske. Još bih htio dodati i da vjerojatno postoji pola milijuna Hrvata u dijaspori koji su bili spremni uložiti milijarde

pošteno zarađenog novca u Hrvatsku te svojim angažmanom pomoći njezin gospodarski rast, no to im nije dozvoljeno.

Ali ne bih o tom segmentu.

Osjećam se, međutim, prilično kompetentan u drugoj spomenutoj dimenziji očekivanja, a to je odnos prema povijesnoj istini i procesuiranju zločina.

Bit ću slobodan izjaviti da se u Hrvatskoj virtualno vodi „drugi domovinski rat”, i to na više frontova, a jedan od najžešćih je onaj medijski. Osobno mislim da taj front trenutno najviše iscrpljuje Hrvatsku i da je njegovo zatvaranje preduvjet za zatvaranje svih ostalih frontova i za okončanje tog nametnutog rata.

Na tome frontu sukobljene su slabo naoružane snage istine i vrlo jake snage laži. Snage istine pokušavaju nadljudskim naporima javnosti pokazati povijesne činjenice koje su bile desetljećima dobro sakrivene, a koje su jasan indikator da je nešto trulo u našoj državi. Snage laži, s druge strane, nastoje upravo suprotno, prikriti činjenice i istinu te zadržati svoju povijesnu laž kao podlogu za budućnost.

Taj sukob sliči na onaj ratni iz ranih devedesetih u kojem se lako naoružanje suprotstavilo avijaciji i artiljeriji. Jer istina se ispaljuje iz malih kalibara, novina i portala koji su marginalizirani, bez financija, s ekstremističkim ili desničarskim etiketama. Za istinu se bore dragovoljci i volonteri iscrpljeni

bremenom vlastita teškog života na rubu egzistencije.

Za laž se pak pribavila velika količina financijskih sredstava za plaćanje vojske koja na raspolaganju ima skladišta teške municije i ostalih resursa dostatnih za stogodišnji rat. Za laž se bore profesionalci zaposleni u najčitanijim i najgledanijim medijima, s plaćama često i višestruko većim od prosječne.

I sâm sam, evo, dio te borbe. Srce je u istine veliko i ne nedostaje motiva pa je konačna pobjeda neupitna, ali ipak, čovjek se logično zapita bi li nešto trebalo promijeniti u strategiji kako bi se fronta zatvorila, a rat što prije okončao, kako bi mogli svi napokon odahnuti.

Samo na internetskom portalu u kojem su objavljivani članci ovoga Priručnika napisano je bezbroj povijesnih istina koje opisuju zločine neshvatljivih razmjera. Da je državno odvjetništvo samo jedan dan između marende i ručka pročitalo nešto od objavljenoga, imalo bi motiva i argumenata po dužnosti

za realizaciju onog očekivanja da se povijest rasvijetli.

Ali nisu.

Očekivati da će se nakon tri desetljeća nešto promijeniti, više je nego naivno, kao što je naivno očekivati da će to učiniti dodatna količina istine objavljena na ovim „malim” portalima.

Možda je ipak vrijeme da se laž odvuče na drugi teren.

A taj se teren zove sud.

Samo ne treba očekivati da će to učiniti naše institucije.

To treba učiniti neki dobar privatan odvjetnik ili više njih.

Neki simboličan mali skroman dragovoljac ovoga „drugoga domovinskog rata”, koji je spreman početi pro bono. Ali samo početi.

U Hrvatskoj ima toliko zajamčeno dobivenih parnica s mogućim velikim financijskim odštetama da bi se vrlo brzo mogao stvoriti fond za veći tim odvjetnika koji bi dobro zarađivali na istini, odnosno u korist sebe i Hrvatske.

Osim zločinaca koji zaslužuju zatvor jer su ubijali, silovali, rušili, postoje zločinci koji su prikrivali zločine, koji nisu poduzeli ništa da se zločinci kazne, koji su lagali o zločinima, koji su manipulirali zločinima, koji su relativizirali zločine, koji su lažima blatili Hrvatsku.

Oni su živi i dostupni. Tu u Hrvatskoj.

I ne treba za njih tražiti zatvorske kazne, premda su oni zločinci. Ne treba njima dodatno opterećivati naš proračun. Treba tražiti novčanu kaznu.

Neka se slobodno počne od zastava i grbova koji su u zadnje vrijeme vrlo popularni. To je lako provedivo. One koji hrvatsku povijesnu zastavu i grb nazivaju ustaškim treba tužiti i tražiti kaznu od sto tisuća kuna.

A onda neka se nastavi s jamama.

Tko god je izjavio da su na Hrvatskome križnom putu ubijeni oni koji su zaslužili smrt, neka se tuži i kazni s dvjesto tisuća kuna… Vjerujem da bi i mnogi čitatelji znali vrlo kvalitetno nastaviti niz i pomoći u idejama za tužbe.

Uostalom, treba samo listati one ugledne novine i portale i pregledavati televizijske sadržaje. U njima su dokazi.

I tako iz parnice u parnicu puniti kunama fond za istinu i prazniti izvore laži.

Možda bi se tada napokon procesu priključile one institucije koje su inače osmišljene i plaćene da se bave time, i čija je dužnost bila sve to pokrenuti.

Jer o potencijalu ratne odštete ne treba ni govoriti. Mjeri se u milijardama, a nismo naplatili ni kune.

O civilizacijskoj dužnosti zatvaranja nekog od zločinaca također. Toliko povijesnih zločina, a nikog u zatvoru.

Dobivanjem ove medijske bitke za pravnim stolom bili bi poraženi i naši političari koji ne bi više pred izbore pričali o ustašama i partizanima, već o standardu, projektima, investicijama. Najviše bi bili poraženi neki novinari jer bez tih tema ne bi imali uopće o čemu pisati.

A najvažniji poraz bio bi onaj neznanja javnosti, jer bi kroz te procese, koje medijska vojska u porazu više ne bi mogla sakriti, javnost napokon naučila i shvatila istinu.

Bio bi to kompletan poraz laži.

Zatvaranje medijske fronte oko povijesne istine i laži pravnim putem značilo bi da smo postali pravna država. Možda bi onda u nju investitori, poglavito naša dijaspora, bez straha uložili svoj novac.

Tada bi se stvorio fokus na onu prvu, ekonomsko-gospodarsku frontu.

A onda bi možda i tu trebalo napraviti neki sličan privatan pravni dragovoljno-braniteljski potez, ali to prepuštam kompetentnijima od sebe.

 

Izvor: Miki Bratanić
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, ,

Što je istina?

Hrvati danas ne mogu popiti dužu kavu, a da se oko nečega ne posvađaju. U svemu su razjedinjeni, imaju podijeljena mišljenja, a gotovo svaka rasprava završi na partizanima i ustašama. Tako se Hrvati dijele na napredne i nazadne, lijeve i desne, konzervativne i liberalne, ruralne i urbane… Podjele su davno prešle granicu izdržljivosti, a ljudi kao da se natječu u pokazivanju svoje opredijeljenosti za i protiv nekoga ili nečega.

Moral je davno propao kroz dno i tone sve dublje, pa ako jednom Hrvatska i uspije izaći iz gospodarske krize, kriza će morala ostati. Nedostatak morala ide pod ruku s onom najgorom ljudskom karakteristikom – licemjerjem. Toliko se povijesne nepravde preskočilo da čovjek ne može povjerovati. I onda želimo „bolju budućnost”, „život dostojan čovjeka” i ostale egoistične floskule, a okrenuli smo glavu od tolikih tuđih sudbina i pravih problema. A kad čovjek dovoljno dugo okreće glavu, ona se „odvije” i ispadne.

Hrvatima se glava davno „odvila”, pa sad hodaju bez nje u budućnost. Zaboravili su povijest, a zapravo je nikada nisu ni znali. Pitaju se „Dokle ćemo se baviti ustašama i partizanima?”,

a zapravo se njima nikada nisu ni bavili. Htjeli bi odgovore, a ne znaju postaviti pitanja. Htjeli bi istinu, a ne znaju doći do nje. A istina je znanje. Istina je činjenica. Istina je povijest. Trebalo bi malo čitati. Hrvati su jedan od najnenačitanijih naroda Europe. Ako o nekome i nečemu ne znaš istinu, onda o tome

ne znaš ništa i ne možeš imati svoje mišljenje niti stav. Nažalost, Hrvati umjesto istine znaju previše laži. Pa na osnovu laži zasnivaju svoje mišljenje i stavove. I onda ga još nameću drugome, uporno i nasilno.

A što je istina?

Istina je da su se današnji povijesni informacijski okviri izrađivali pola stoljeća po diktatu vlasti Jugoslavije u kojoj se sve hrvatsko prikazivalo ustaškim i zločinačkim.

Istina je da smo mi prvu totalitarnu monarhističku četničku Jugoslaviju sa simbolom kokarde zamijenili onom drugom totalitarnom komunističkom sa simbolom zvijezde petokrake.

Istina je da su ciljevi i jedne i druge Jugoslavije, četničke i komunističke, naspram Hrvatske i Hrvata bili isti.

Istina je da smo živjeli u toj novoj Jugoslaviji koja je nastala u krvi do koljena, i to hrvatskoj krvi, pred očima naših djedova, od Bleiburga do Bitole.

Istina je da se ta Jugoslavija raspala u krvi do koljena, i to hrvatskoj krvi, pred našim očima, od Dubrovnika do Vukovara.

Istina je da se ta Jugoslavija održavala u krvi, i to krvi hrvatskih intelektualca koji su stradavali po svijetu „u obračunima ustaškog podzemlja”.

Istina je da KNOJ, OZNA, UDBA i ostale monstruozne organizacije iz vremena Jugoslavije koje su vršile masovne zločine,

danas u Hrvatskoj ne nose službeno epitet „zločinačka organizacija”, niti se zločincima zovu oni koji su zločine vršili.

Istina je da su zločinačke organizacije, zločinci i zločini rezervirani samo za Hrvatsku i Hrvate, i one koji su se borili za Hrvatsku.

Istina je da je između antifašizma i komunizma stavljen znak jednakosti, premda većina naših antifašista nisu bili komunisti.

Istina je da su se zločini komunizma sakrili iza paravana antifašizma, a to je zločin.

Istina je da su u Jugoslaviji ljudi bivali zatvarani zbog spomena imena Hrvatske, čak i u pjesmi.

Istina je da su neki ljudi, Hrvati, koji su proganjali, zatvarali, mučili i ubijali druge Hrvate, nakon raspada Jugoslavije ostali u Hrvatskoj i da im nije pala dlaka s glave. Dapače, štoviše…

Istina je da su Hrvati participirali u dva najveća zla u povijesti čovječanstva, nacizmu i komunizmu, ali se ova druga participacija nikada nije rasvijetlila.

Istina je da je participiranje Hrvata u nacizmu mrlja na licu Hrvatske, ali participiranje u komunizmu je, upravo zbog tog nerasvjetljavanja, tj. nelustriranja, rak-rana koja i danas razjeda njezino tijelo.

Istina je da na području Jugoslavije postoje na stotine masovnih grobnica Hrvata, od kojih su neke usred glavnoga grada Zagreba, a da Hrvati o njima ne znaju ništa. I nije ih ni briga!!

Istina je da je Jugoslavija zajednički nazivnik zločinima četnika i komunista nad Hrvatima i Hrvatskom jer je i jednima i drugima Jugoslavija bila cilj.

Istina je da je Jugoslavija zapravo drugo ime za Veliku Srbiju.

Istina je da se sve zlo počinjeno od stane ustaša multipliciralo do bolesnih razmjera, a ono počinjeno od komunista zatajilo potpuno.

Istina je da su ustaše stvorili državu Hrvatsku kako bi je izvukli iz okvira Jugosavije, a da su je komunisti srušili i uokvirili je u novu Jugoslaviju.

Istina je da su se velikosrbi pobunili i protiv Banovine Hrvatske, i protiv Nezavisne Države Hrvatske, i protiv Republike Hrvatske, i da im nijedna Hrvatska nije odgovarala niti će im ikad odgovarati.

Istina je da su se protiv Nezavisne Države Hrvatske pobunili 1941. godine na isti način kao i protiv Republike Hrvatske 1991., klanjem i ubijanjem.

Istina je da se prodaja Dalmacije Italiji uporno pripisuje ustašama, premda su je davno prije njih Talijanima prodali Jugoslaveni.

Istina je da komunisti ustašama pripisuju suradnju s četnicima, a upravo su oni s četnicima surađivali svaki put kada se ukazala prilika ubijati Hrvate.

Istina je da nisu svi komunisti bili zločnici, niti su svi ustaše bili zločinci.

Istina je da nisu svi partizani bili komunisti.

Istina je da komunizam i antifašizam nije isto, niti komunisti imaju pravo na koncesiju nad antifašizmom.

Istina je da su se zločini komunizma, tj. Jugoslavije, sakrili iza paravana antifašizma, što je također zločin.

Istina je da je jugoslavenski komunizam bio najliberalniji od svih drugih i da se živjelo dobro u odnosu na druge komunističke zemlje.

Istina je da se to relativno dobro življenje, koje je upitno u usporedbi s drugim nekomunističkim zemljama Europe, egoistično isključivo ističe, a zaboravlja se i prelazi se preko svega onog lošega.

Istina je da su ljudi bježali iz Jugoslavije, a da ih je Jugoslavija u početcima ubijala pri tom pokušaju „bijega od dobroga”.

Istina je da se zaboravilo kako se u Jugoslaviji čekao red za kruh i mlijeko, a auta se vozila na parne i neparne dane, kao i da nismo imali centimetra autoputa.

Istina je da je mnogo ljudi smaknuto upravo zbog toga jer su htjeli reći istinu.

Istina je da se povijest ponovila i s Domovinskim ratom.

Pa tako s jedne strane skrivamo zločine, a s druge ih strane multipliciramo.

Istina je da su se zločini pod simbolima kokarde i zvijezde petokrake ponovili krvavo i brutalno pred našim očima.

Istina je da zločinci iz Domovinskoga rata mirno šetaju po Hrvatskoj i „regionu”, dok mi proganjamo naše branitelje.

Istina je da su Bleiburg i Vukovar podjednako daleko od mozgova u Splitu i Zagrebu.

Istina je da smo se odrekli ratne štete bez riječi, a ona se mjeri u milijardama. A onda ćemo govoriti o oprostu dugova, kreditima u francima i sličnim pričama.

Istina je da ni danas ne znamo broj ubijenih Hrvata nakon Drugoga svjetskog rata niti broj samoubijenih Hrvata nakon Domovinskoga rata.

Istina je da u Hrvatskoj ne postoji gotovo nijedna važnija javnopolitička osoba čiji su predci bili povezani s ustašama i gotovo nijedna čiji predci nisu bili povezani komunistima ili četnicima, ili nekom jugoslavenski orijentiranom organizacijom.

Istina je da su se Hrvati udaljili od tradicije, od svoje povijesti i od samih sebe. I to je postalo „in”.

Istina je da istina ne može stati u ovaj članak.

Istina je da, pored svih ovih istina koje sam naveo, ima puno Hrvata koji će na sve ovo pljunuti i reći da se treba okrenuti budućnosti.

Istina je da ima puno Hrvata koji dobro žive pišući laž. Istina je da neki pišu i istinu, ali kad milijun puta ponove istinu o ustaškim zločinima, a ni slova ne napišu o velikosrpsko-jugoslavenskim, onda zapravo lažu.

Istina je da su neki Hrvati bili spremni umrijeti za istinu, a neki su bili spremni ubiti samo da se istina ne čuje.

Istina je da se našoj djeci komunizam i Jugoslavija predstavljaju kao nešto „cool”.

Domoljublje, dijaspora, emigranti i Hrvatska termini su koji graniče s ustaštvom. Kao nekad.

I za kraj, naša najtužnija istina:

Na grad Vukovar u tromjesečnom bestijalnom mučenju palo je ŠEST I POL MILIJUNA projektila. Ubijeno je TRI TISUĆE ljudi. Tisuću ljudi još uvijek se vodi kao NESTALO, a među njima je 12 maloljetnih osoba. Iz vukovarske bolnice 264 zarobljenika su UBIJENA i BAČENA u JAMU na Ovčari.

Na Veleprometu je UBIJENO 700 ljudi. NITKO ne može reći koliki je broj silovanih žena u Vukovaru. Način na koji su ubijali branitelje Vukovara nije uopće zamisliv. U Vukovaru je uništeno SVE. Za SVE to NITKO nije odgovarao!

Istina je da su sve ove istine jedna VELIKA NEPRAVDA.

I ako se sve ove istine preskoče, ako se od svega ovoga okrene glava, onda ne bismo ni zaslužili da nam bude bolje.

I zato je potrebno pisati istinu.

Jer istina je temelj čovjeka. Istina je temelj pravde. Istina je temelj ljubavi. A samo istinska ljubav stvara život. I dokle god ima i jednog čovjeka žednog pravde, ljubavi i života, ima smisla

pisati i govoriti istinu.

Foto izvor: Miki Bratanić
miki Priručnik za život u Hrvatskoj,

Završna riječ autora

Dragi čitatelji,

Priručnik za život u Hrvatskoj ima za cilj motivirati ljude kako bi sami stvorili vlastito mišljenje, ali na temelju znanja, a ne neznanja, te na temelju istine i činjenica, a ne laži i podvala.

Velik je broj onih koji zahvaljujući višedesetljetnoj medijskoj manipulaciji povijesnim činjenicama nažalost ne znaju istinu o temama o kojima sam u Priručniku pisao, ali i o mnogim drugim temama koje ne bi stale ni u koji priručnik. Posljedica je to želje naše javno-političke scene da se kroz medije uobliči mišljenje javnosti onako kako toj sceni odgovara i kako je njoj u interesu. I baš je taj sitni osobni interes jedan od najvećih problema ovoga društva.

Zna se da i najmanji osobni interes može izobličiti čovjeka, a siromašna nacija, bilo materijalno ili duhovno, plodno je tlo za izobličeno javno mnijenje, jer je u masi siromašnih lako kupiti male pojedince koji će drukati za velike. Za malo ih se može kupiti puno. Idealno za ideologije, stranke, partije i globalne inicijative.

To i jest razlog što je sve više ljudi s karakteristikama sitnog osobnog interesa prisutno u javno-političkom životu, a sve manje onih s osobnim stavom i mišljenjem te kapacitetom stvaranja općega društvenog interesa. Ovima prvima se širom otvaraju vrata, od najmanje do najviše razine.

Nevjerojatno je za koliko se malo čovjek može kupiti, tj. za koliko se malo može prodati. Nekada je kuna bila minimalni iznos te kupnje ili prodaje, pa se govorilo da se čovjek može kupiti “za kunu”, ali izgleda da je ta cijena još više pala. Danas se čovjek prodaje za malo pažnje u medijima ili na društvenim mrežama. Prodaje se za jedan “lajk”. Fascinira što je sve čovjek spreman učiniti za taj jedan “lajk”.

I što očekivati od takve podloge za izgradnju društva ili države? Ako jeftini ljudi biraju vlast, i vlast će biti jeftina.

Veseli me stoga zaokruživanje ove moje male cjeline, ovoga Priručnika za male. Neka on ostane kao nekakav pomagač u razumijevanju stvarnosti i vodič u procesu promjena na bolje. A promjenu trebamo mi, mali ljudi. Mi se trebamo mijenjati. Mi smo ti koji mijenjajući sebe i svoje zahtjeve generiramo promjene na višim instancama. Treba vjerovati u to, ma koliko god to bilo teško. Svatko mora investirati u sebe i svoje znanje, te odgovorno dati svoj doprinos mijeni.

Moramo se zapitati što smo mi učinili u stvaranju dobra i distanciranju od zla. Jesmo li se založili za pravdu, a ukazali na nepravdu. Jesmo li podržali ljude sa stavom koji se zalažu za istinu, a ukorili one licemjerne koji zastupaju laž. Jesmo li prepoznali one koji zagovaraju zaborav povijesti, a uvijek se u nju vraćaju kad im odgovara. Razumijemo li kako nema budućnosti bez čiste povijesti. Shvaćamo li kako je žrtva nešto univerzalno, isto kao i zločinac, te da nema naših i njihovih žrtava, niti naših i njihovih zločinaca. Vidimo li kako se u nas samo jedne žrtve tretiraju kao žrtve. Jesmo li svjesni povijesnih manipulacija žrtvama.

Primjećujemo li kako se stvara atmosfera ugroženosti pojedinih skupina i potreba za njihovom zaštitom, uz silnu zabrinutost vladajućih, a preskočila se masovna ugroženost čitave nacije.

Koja je naša uloga u stvaranju boljega društva i kako mi utječemo na druge?

Ako svojim ponašanjem promijenimo sebe i još samo jednog malog čovjeka u svojoj sredini, promijenili smo cijeli svijet.

I kada bi svatko tako učinio, doista bi se svijet promijenio.

Kada bih mogao iz čitavoga Priručnika za život u Hrvatskoj izdvojiti neku ključnu misao, onda bi to bilo sljedeće:

“Da je na moju Hrvatsku pala samo JEDNA granata sa simbolom Jugoslavije, trebalo bi mi biti dovoljno da se toj Jugoslaviji zahvalim na svemu, zauvijek. A nažalost palo ih je mnogo više od jedne.”

Ovo ističem jer gledajući kako smo olako preskočili preko svih tragedija koje su nam kao narodu nanesene pod simbolima i imenom Jugoslavije kroz čitavo jedno stoljeće, te kako se danas prema tom vremenu govori isključivo u nekim pozitivnim konotacijama, mogu jedino zaključiti da nisu zakazale institucije, već da smo zakazali svi mi i toga moramo početi biti svjesni.

Moramo se početi popravljati kao ljudi i odbaciti licemjerje. Moramo poraditi na sebi. I nije važno jesmo li bogati i siromašni, već jesmo li ljudi ili nismo.

Mi Hrvati imamo mnogo toga čime se možemo dičiti i ponositi, samo to trebamo početi cijeniti. Moramo napokon odbaciti sve one povijesne kolektivne krivnje i sram koji nam se uporno nameće, a zaogrnuti se vjerom u sebe, ljubavlju prema svojemu, poštovanju prema tuđem i isticanjem onog dobrog.

Moramo učiti o nama, o našim običajima, tradiciji, baštini, kako bi razumjeli sve ono vrijedno što posjedujemo, te na osnovu tih nacionalnih vrijednosti stvarati pozitivnu prepoznatljivost u očima svijeta.

Kao mali narod izmučen i potrošen povijesnim tegobama, moramo se posebno boriti za svoj glas i za očuvanje svoga nacionalnog identiteta.

To bi trebala biti uzvišena civilizacijska misija svih nas i iznad svega dužnost i obaveza prema precima koji su nam ostavili bogatu baštinu.

Sebe moramo doživljavati kao svojevrsno kulturno dobro koje treba zaštititi, jer po svemu što posjedujemo mi to stvarno i jesmo – izvorište kulturnih dobara.

A obzirom na odumiranje i iseljavanje, imamo sve predispozicije da postanemo ugrožena vrsta ili ugrožen narod.

I ne treba nas brinuti ili zamarati što neki nemaju osjećaj za ove stvari pa se izruguju svemu i omalovažavaju sve. Takvih će uvijek biti. Čovjek bez osjećaja za svoje, siromašan je i jadan. Najgore je njima.

Treba prihvatiti činjenicu da smo stoljećima bili bez svoje države i pod tuđim čizmama, kojima su mnogi naši služili i od njih živjeli, pogotovo zadnje stoljeće, pa je osjećaj za svoje eutanaziran upravo na onim nivoima s kojih bi trebao biti generiran. Zato ga mi, mali ljudi, moramo polako izgrađivati i prenositi na djecu.

A i država nam je dijete koje trebamo odgajati i u čijem odgoju trebamo aktivno sudjelovati, ne očekujući da će osjećaj za ponos, nacionalnu svijest, tradiciju i baštinu izgraditi u tom djetetu oni koji to nikada nisu imali. To je na nama.

Živimo na lijepom mjestu ove planete, na bogatoj ostavštini naših predaka, pa imamo velik potencijal za svoju budućnost. Ne trebamo se bojati ničega i nikoga osim sebe samih.

Promijenimo navike i počnimo o sebi, svojima i svojemu govoriti pozitivno. Reklamirajmo svoju zemlju.

Kritizirajmo konstruktivno, u cilju poboljšanja, a ne u cilju blaćenja i vrijeđanja.

Prihvaćajmo sve što je dobro i ne bojmo se dobroga, ma otkuda to dobro došlo. Brinimo se i bojimo se onoga lošega, ma otkuda to loše došlo.

I uvijek znajmo da je dobro činiti dobro, i činimo to dobro – za naše dobro.

Ufajmo se i vjerujmo u Boga, pa čak i onda kada nam oni koji dokazuju njegovo nepostojanje donesu potvrdu da on ne postoji. Vjerujmo i tada, i ufajmo se da su oni pogriješili, jer kad On ne bi postojao, kad ne bi bilo nekog Njegovoga Vrhovnog suda, onda naš život nakon svih ovih preskočenih i prešućenih tragedija o kojima sam pisao ne bi imao nikakvoga smisla.

Volite se i ljubite što više, jer ljubav je iznad svega.

Smijte se kad god stignete, jer osmjeh je lijek. Smijte se onda i kad bi rado zaplakali.

Iznad svega svjedočite Istinu i budite uvijek na strani Istine.

To je svjetla strana svijeta.

Budite na toj svjetloj strani pa sve kad bi samo vi svijetlili.

Ostanite tu.

Svijetlite i doći će netko privučen vašim malim svijetlom.

Foto izvor: Miki Bratanić

Posljednji čuvari Agera
miki Baština, , , ,

Posljednji čuvari Agera

 

Prije nego sunce prebaci svoje zrake preko Biokova i ponovno otkrije raskošnu ljepotu otoka Hvara, niz popločane poljske putove čuju se kopita magaraca i mula, zveket mašklina i motika, te sneni razgovor, vrijednih težaka. Ranom zorom prenose oni iz svojih sela dnevni život u drevni Ager. Suvremenim rječnikom rečeno za njih je Ager svojevrsni dnevni boravak, u kojemu se umjesto s televizijom, radijom i kompjuterom, druže s lozom, maslinom i smokvom. Njihov surround je uistinu multimedijalan, od mirisa, boja i zvukova, sve je ispunjeno i usklađeno onako savršeno kako to priroda već umije. Naravno, danas su maškline i motike zamijenili strojevi, a magarce i mule auta, ali ono malo težaka što je ostalo, nije promijenilo svoj odnos prema polju.
Kada su drevni Grci naselili otok Hvar, njegov središni i ujedno najplodniji dio isparcelizirali su prema svojim standardima i pretvorili u poljoprivredno urbanu Horu ili Ager. Od tadašnje izvorne virtualne parcelizacije, koja je zapravo činila samo okvire pojedinih unutarnjih prostora, pa sve do danas, vrijedne su težačke ruke uređivale i iscrtavale konture mikroparcela, slaganjem kamenih gomila, u nastojanju da se dobije plodna zemlja.
Zapravo su te gomile dale potpuni raster te uobličile Ager u veliki otvoreni atelier  zidane umjetnosti. Specifično za ovu umjetnost jest što se stvarala generacijama i zapravo nikada nije bila završena, a uvijek je bila suvremena. Svaka nova generacija dala bi svoj doprinos u stvaranju čipke gomila i suhozida bilo za ograđivanje međaša, ili za prosto odvajanje od vrijedne zemlje.
U onim zlatnim vremenima hvarskog vinogradarstva, svaki je pedalj Agera bio uređen bolje nego ijedan vrt ili okućnica u nekom od priobalnih mjesta. U onim predjelima u kojima zemlja nije bila bogata za vinovu lozu, obitavali su maslina i smokva. Gotovo da nije bilo polja koje nije imalo malu kamenicu ili bunar, a ona veća su imala i svoje kamene kućice u kojima bi se često okupljali na odmor i ručak.
Ager je uistinu bio cjelodnevni boravak težacima koji bi se tek sa zalaskom sunca vraćali u svoja sela na počinak. Ne samo da su se uređivala polja nego su se uređivali i putevi, oni glavni tj. veliki, kao i oni sporedni tj. manji. Može se slobodno reći da je zlatno doba hvarskog vinogradarstva bilo i zlatno doba hvarskog Agera. Ne samo da je plijenio svojim izgledom raskošnog đardina, već je bio ispunjen životom, ljudima koji su svakodnevno živjeli s njim i u njemu, od izlaska sunčanog do zalaza. U to je vrijeme od Agera i u Ageru živjela većina tadašnjeg pučanstva središnjeg dijela otoka Hvara.
Kako je zlatno doba vinogradarstva gubilo svoj sjaj, tako je i Ager polako gubio svoju raskoš. Vinogradi su zapuštani, putevi sve teže bivali prohodni, sve je manje bilo tovara i mula čija su kopita odzvanjala ujutro i u večer, kao i pjesme vrijednih težaka. Bunari su vremenom presušili, a vrata od starih kamenih kućica već davno su zatvorena. Ne samo da je Ager gubio svoj vanjski sjaj, nego je iz njega nestajao onaj svakodnevni život.
U nedostatku čovjekova prisustva i njegovog rada, priroda polako svojim plaštom prekriva sve ono što su ljudske ruke stvarale generacijama. Višestoljetno filigransko urešavanje gubi se i nestaje prekriveno bršljanom, kupinom, trnjem i sve više borom. Nekom neupućenom prolazniku taj zeleni koloplet možda izgleda naočit i umirujući, ali zapravo od njega skriva čitav jedan napušteni svijet. U tom svijetu svaka gomila ima svoju priču, pamti imena onih koji su je slagali, u njezinom se hladu odmarali i pričali svoje priče.
Svaki komad probrane zemlje pamti svoju lozu, maslinu, njihove plodove, te često još uvijek čuva njihove korijene koje bi uz malo ljudskog truda ponovno pustili svoje mladice.
Svaki puteljak pamti one koji su ih nekada čistili i držali prohodnim, te svakodnevno njime hodočastili polje.
Taj neupućeni prolaznik ovako tek prolazi pored nečeg što nijedan turistički vodič ne može opisati. Tek kada vatra ponekad pokaže svoju snagu, te izgori dio prirodnog pokrivača, na tim mjestima otkriju se pocrnjeli rukopisi težačkih ruku u zemlji i kamenu. Otkrije se čitav smisao Agera; zbog čega je nastao, kako se uređivao i tko su bili oni koji su ga najvjernije služili.
Ipak se može reći da i danas ljudi zaviruju pod navedeni plašt, otkrivaju izgubljeni svijet, prepoznaju njegovu vrijednost i pokušavaju ga držati živim. Stare kamene kućice ili pojate i danas imaju isti patinasti sjaj, te pozivaju ljude u podne u hlad. Odavno zaboravljene masline i smokve spletene bršljanom, još uvijek imaju snage davati plod od kojeg se živi, a loza premda oslabjelih trsova u jematvi nudi slatke plodove čiji se sokovi spremaju postati ono bez čega se ne može; vino. A ničeg od navedenog ne bi bilo bez ljudskog rada, teškog rada težaka.
Tek iz visine može se najbolje uživati u toj umjetničkoj simbiozi zemlje, kamena i čovjeka, koja se još uvijek živa, zahvaljujući ljudskom radu, kojeg je nažalost sve manje.
U svakom godišnjem dobu ta percepcija će biti drugačija, svaki put ćemo moći uživati na poseban, drugačiji način.U proljeće će nas odmarati zelenilo vinove loze, koja se pak u jesen pretvara u paletu smeđih tonova. Zimi se ističu nijanse svježe, tek prokopane zemlje, a ljeto donosi pravu čaroliju boja lavande i ruzmarina.
Vrijedni hvarski težaci bili su i ostali najvjerniji, posljednji čuvari drevnog Agera, njegove sluge i  njegovi gospodari, stilisti i visažisti. Ako oni sklope svoje oči, UNESCO, pod čijom je službenom zaštitom to Starogradsko polje, moći će samo nijemo promatrati kako ga priroda ponovno uzima pod svoje krilo.

Posljednji čuvari Agera
Posljednji čuvari Agera
 
miki Baština, , , ,

Dalmatinska spiza

Dalmatinska spiza – Hrvatski izvor zdravlja
Baštinu ili nasljeđe najčešće vezujemo s nekakvim materjalnim oblicima kao što su polja, kuće, obiteljska blaga ili u nekim slučajevima nematerjalnim, kao što su zanati, običaji, vještine, a koji se prenose iz jedne generacije na drugu, pa samim time čine neku vrstu tradicije. Hrana kao pojam rijetko se spominje kao baština ili nasljeđe, a samo ponekad kao tradicija. Naravno to je točno ako hranu promatramo samo kao nešto materijalno, kao nekakvu potrebu za preživljavanjem, ili pak kao nešto nematerijalno u obiku tradicijskog načina spremanja. Međutim ako hrani dodamo dimenziju užitka, ne samo užitka konzumiranja nego i pripremanja, ako u njoj prepoznamo mirise prošlosti i trenutke djetinjstva, ako u njoj vidimo lica onih koji su je nekada davno utjelovljavali i koji su nam ostavili tajne pripravaka, onda hrana postaje i baština i nasljeđe i tradicija. Ona postaje „spiza“.
Njena vrijednost ne ogleda se u veličini teće u kojoj se sprema, niti u veličini kuhinje, ne ogleda se čak ni u sastojcima, ni u dodacima, ni u aranžiranju stola, ni po uzvanicima. Njena najveća vrijednost je u onom najuzvišenijem; u ljubavi. U ljubavi čuvanja tradicije, baštine, nasljeđa, u ljubavi pripremanja najjednostavnijih sastojaka u najmanjoj teći, iz koje ćemo podijeliti slast s najbližima. Dalmatinska spiza je jednostavna, lako se i brzo priprema, ne zahtjeva skupe sastojke, a iznad svega je zdrava. Upravo naglasak na taj zdravstveni aspekt je u današnjem suvremenom svijetu od posebnog značaja. Konzumiranje zdrave hrane u opuštenom ambijentu, sa prijateljima i rodbinom, najbolji je recept za miran, skladan i zdrav život.
Dalmacija hrani dodaje onu višu dimenziju; nudi čovjeku užitak, a ujedno i lijek bez nus pojava.
Pjat spinata, kuhanog u vremenu očenaša, zalivenog maslinovim uljem i malo limunovog soka, uz domaći kruh i čašu vina, „tri puta tjedno“ na večer, najbolja je terapija bez recepta koju čovjek može priuštiti lako i jeftino.
Dalmatinska spiza hrvatski je izvor zdravlja, poslužena na oltaru priča prošlosti, u kojima se oživljavaju memorije i uspoređuju nekadašnja vremena, stoji kao svojevrsna pokaznica, kojoj se klanjaju svi oni željni misterije i tajne sposobnosti velikog užitka pripravljenog u maloj teći.
Veliko je u malom! To je Dalmacja. To je Hrvatska.
Lešada, gregada, marinada, pašticada, gradelada, zvuče kao stihovi neke pjesme, a uz note brujeta i buzare, to je glazba, to je umjetnost malog čovjeka, malog naroda i male zemlje za velike gušte. A pjesma i glazba dio su našeg identiteta, naš genetski kod, naša prepoznatljivost, vezivno tkivo koje nas drži zajedno, koje nas čini klapom. Spiza je dakle u temelju našeg postojanja i našeg načina života.
Čuvajmo stoga našu baštinu, nasljeđe i tradiciju kuhinje naših starih, jer u njoj je mnogo više od hrane; u njoj je smisao življena.

Dalmatinska spiza
Običaji Velikog tjedna
miki Baština, , , , ,

Veliki tjedan

Tjedan velikih osjećaja i velikih sjećanja

 

Svake godine kada se približava Veliki tjedan u meni se bude neke posebne emocije i naviru sjećanja iz albuma memoriranih slika uspomena običaja vezanih za te dane ispunjene velikim događajima. Na poseban način smo s Velikim tjednom povezani mi, koji imamo privilegiju da smo odrasli na otoku Hvaru, u njegovom središnjem dijelu u kojemu se između šest mjesta Vrboske, Jelse, Pitava, Vrisnika, Svirača i Vrbanja već stoljećima odvija tradicionalna procesija „Za križen“, ali i u kojima su se održali već drugdje gotovo zaboravljeni paraliturgijski obredi Velikog tjedna.

Mi smo živi svjedoci čuvene papine rečenice „Ovdje povijest ne šuti“, te svjedočimo o neizmjernom bogatstvu kulturnog sakralnog nasljeđa koje su nam ostavili naši preci, a koje je sagrađeno u vremenima, kada je prehraniti obitelj trebao biti jedini životni cilj.

To nasljeđe ima nekoliko aspekata, ali one emocije koje me obuzimaju bivaju pobuđene zvukovima pjesama starih pučkih pjevača koje odzvanjaju stoljetnim kamenim pragovima i balaturama crkvenim. Psalmi, štrofe, molitve, plačevi, antifone, blagoslovi i zazivi svojim porukama opominju i podsjećaju na ljudsku muku i patnju kroz vjekove. Iz grla čvrstih težaka zbijenih u koru ti napjevi prodiru u srž duše slušatelja, te izazivaju poštovanje i poniznost.

 Stihovi lamentacija proroka Jeremije, Zaharijine zahvale, Davidovih psalama, te Gospina plača, ne ostavljaju ravnodušnim nikoga, a svojom suvremenošću i svevremenskim značenjem potiču nas na razmišljanje o smislu života, tragediji ponavljanja grešaka i našoj budućnosti.

Sveti Augustin je rekao; „Tko pjeva dvostruko moli“, pa se za pučke pjevače može reći da su se svojim pjevanjem za života dovoljno namolili, a sigurno su i druge potaknuli na molitvu, te tako zaslužuju vječni život.

Bilo bi lijepo kada bi im i na ovom svijetu netko sagradio nekakav spomenik koji bi osigurao vječnu uspomenu na ono čega u budućnosti više neće biti.

Naime, pjevači stare, polako odlaze na onaj svijet, a dolaze mlade generacije svećenika i pjevača koji zaboravljaju staro i prihvaćaju novo, pa se napjevi gube i padaju u zaborav.

 Sakralna glazba sve se više unificira pa se u našim mjestima izvode isti napjevi kao i u velikim gradovima ili u drugim državama.

 Veliki tjedan u Hrvatskoj bio je vjerovatno najveći festival glazbe na svijetu u kojem je sudjelovalo svako i najmanje mjesto sa svojim jedinstvenim napjevima. Pa čak i ona mjesta udaljena svega nekoliko kilometara imali su samo naizgled slične napjeve, desetljećima ili stoljećima uglađivane specifičnostima lokalnih pjevača.

Za prolivenim mlijekom kažemo da ne treba žaliti, ali svakako trebamo žaliti što naša djeca neće imati priliku okusiti ljepotu tog majčinskog mlijeka kojeg više nema. Ti napjevi sada su samo dio sjećanja starijih generacija, koji ih nisu u mogućnosti prenjeti na ove mlađe, tako da oni i neće biti svjesni čitavog jednog bogatstva na koje bi i te kako trebali biti ponosni.

 Oni najstariji pjevači prepričavaju korizmeno vrijeme u kojem se u vinogradima čula pjesma težaka koji bi se u vrijeme odmora skupili zajedno i probali koju štrofu ili psalam.

Upravo su te sakralne pjevačke utjehe u težačkom ambijentu polja ili konobe bile podloga za ono što danas zovemo klapska pisma, te bi tim više trebali uvažavati i poštovati pučko pjevanje kao baštinsku jaslicu ne samo Dalmacije nego i čitave Hrvatske.

 Veliki tjedan kao svojevrsna glazbena kruna polako blijedi, njeni se biseri rasipaju, pa ostaje samo vjera i nada da će bar malo njenog sjaja ostati sačuvano kao podsjetnik na neko vrijeme u kojem su ljudi iz ničeg stvarali nešto, te u kojem je pjesma značila život, premda život nije bio pjesma.

Običaji Velikog tjedna
Veliki tjedan

 

 

 
 
miki Baština, ,

Spomeni se jedno vrime

Barba Ljubi Stipišiću Delmati

 

„Kako ste?“, glasila je moja sms poruka tog subotnjeg jutra. Nakon nekoliko trenutaka primio sam povratnu poruku u kojoj nije pisalo ništa. Bila je prazna. Prsti nisu imali snage više pisati, ali volja za očuvanjem blizine bila je neizmjerna. Sutradan nas je maestro napustio. To subotnje dopisivanje bilo nam je posljednje. Još i danas čitam tu praznu poruku i nisam je uspio do kraja pročitati. Toliko je toga napisano u nutrini njene praznine, kao i u njegovim očima koje su bile zatvorene, ali samo naizgled. Upravo te zatvorene oči vidjele su sve i osjećale sve. U tom naizglednom mraku stvarao se jedan novi svijet; svijet slike, poezije ili glazbe, u svakom slučaju umjetnosti, koja se oslobađala iz dubine te velike duše pune osjećaja za baštinskim i tradicionalnim. A umjetnost je stvoriti nešto iz ničeg, bolje rečeno iz naizgled ničeg. Jer sve ono što današnji čovjek ne vidi, on je vidio, sve ono što se zaboravi, on je zabilježio, sve ono što je mrtvo, on je oživio.

Bila bi potrebna tri ljudska života za poslušati, pogledati i pročitati sve što je sakupio, obradio, snimio, stvorio i malo bi bilo. Kada bi mu sada, ovog časa, svi počeli zahvaljivati, za sve ono što je za nas učinio, pa mu zahvaljivali do kraja života, malo bi bilo.

Jer mi ne znamo što imamo, nismo svijesni vrijednosti bogatstva naše pradjedovske ostavštine stvorene iz kamena i soli, iz nevolje i tuge, iz ponosa i dišpeta, ma iz ničega. Iz ničega su naši stari stvorili nešto, a mi bi iz nečega stvorili ništa. Jer ne vidimo, jer ne čujemo, jer ne osjećamo, jer sanjamo tuđe sne, spavamo budni i prolazimo mimo našu povijest u potrazi za budućnosti koju ne poznajemo. Mi sami sebe spoznali nismo, ne znamo tko smo, koliko vrijedimo i je li uopće išta vrijedimo. Odlazimo od sebe u potrazi za sobom. I zato nam poručuje „Vrati se čovječe sebi dok još imaš kome“. Dok još imaš kome! Jer tko zna što ćeš sutra zateći na mjestu svog vlatitog napuštanja.

Kad napustiš svoju tradiciju, vjeru, zemlju, pjesmu, običaje, kad napustiš svoje ja, gdje si i tko si čovječe? Kamo ideš?

„A ne treba nikamo ići, nigdje drugdje tražiti ono što je tu.“ Tu u maloj tećici, u malom mistu, u malom čovjeku. Spoznaj malo i razumjeti ćeš veliko. To je bilo njegovo geslo.

I sva ta silna inspiracija došla je iz malog jednostavnog stiha, napjeva ili priče naših starih. Trebalo je te male bisere samo iznjeti iz prašnjavih bavula i škrinja staviti ih na dlan i pokazati svijetu.

Pa ako smo i mali na điografskim kartan, ne znači da se ne moramo osjećati velikim. I ako nas svit bude štucigava, znamo šta nam je tom svitu reć.

Njegova poezija, koju je s ljubavlju pisao, a s posebnim emocionalnim nabojem recitirao, nažalost je vrlo malo poznata široj javnosti. Kao uostalom i njegov likovni opus sa pretežno sakralnim motivima. Čak i tamo gdje se on čini najpoznatijim, a to je glazba, premalo se poznaje njegovo djelo, izvan domene zaljubljenika u klapsku pjesmu. Tako se njegovo ime najčešće veže za „Dalmatino povišću pritrujena“, naravno sa velikim pravom, ali vrijedno bi bilo zaviriti i poslušati neke druge antologijske pjesme koje su izašle iz njegovog pera tekstom i glazbom kao što su „Zlata jemaš dare primaš“, „Namisto molitve ime ti ponavjan“, „Intrade san popi“, „Kod Lepanta sunce moje“ i još mnoge druge, manje izvođene, ali ne i manje vrijedne.

I zato je vrijedno da je objavljeno i javnosti predstavljeno njegovo životno djelo „Anima Delmatica“ , knjiga koja objedinjuje sve ono što smo mi, što je naša povijest, sadašnjost i budućnost, sve što definira naš identitet, a njegov je svojevrsni testament u kojem od nas traži da ne zaboravimo tko smo.

To je neka vrsta dalmatinske biblije, svevremenske kapsule, kojoj se uvijek možemo vraćati, čije retke možemo i ponovno čitati, čiji sjaj vrijeme ne blijedi.

Najmanje što zauzvrat možemo učiniti jest poslušati ga, ne zaboraviti tko smo, ali i ne zaboraviti tko je on, jedan, jedinstveni, neponovljivi, maestro Ljubo Stipišić Delmata.