Blog - Miki Bratanić

22 listopada, 2025 Dalibor Tradicija, Uncategorized#faroskikantaduri, #konobabratanić

Kanota u konobi

U subotu 18. listopada 2025. godine u konobi obitelji Bratanić u Vrbanju na otoku Hvaru predstavljen je novi projekt Faroskih kantadura pod nazivom “Pisme kroz štajune – Štajuni kroz pismu” u večeri simbolično nazvanoj “Kanota”.

To je nastavak aktivnosti ove vrijedne i kvalitetne pjevačke skupine iz Starog Grada u njegovanju pjevane tradicije i baštine, kako one sakralne tako i one svjetovne.

Projekt “Pisme kroz štajune – Štajuni kroz pismu” predstavlja glazbeno scenski nastup u kojem Faroski kantaduri izvode tradicionalne pučke napjeve koje su se generacijama izvodile unutar crkvene liturgijske godine, ali i one pučke klapske napjeve koji su se izvodili tijekom građanske godine.

To je svojevrsna simbioza pjevane baštine, koju izvode obični domaći ljudi u svom svakodnevnom životu, a koja se u današnjem modernom tehnološki opterećenom vremenu polako stavlja na marginu, premda takvoj baštini tamo nije mjesto.

Faroski kantaduri trude se maksimalno osvjestiti javnost o potrebi poštovanja onog što imamo i što smo dobili u nasljeđe.

Tek malobrojni su toga svjesni, što se moglo vidjeti i po posjećenosti ovom lijepom koncertu.

A napjevi koji se izvode u sklopu ovog projekta neprocjenjivi i svakom uhu ugodni za slušanje, pogotovo u moćnoj izvedbi kantadura iz Starog Grada.

Projekt “Pisme kroz štajune – Štajuni kroz pismu” sadrži i kratki dokumentarni film koji prati vokalni nastup Faroskih kantadura, pa je time on posebno zanimljiv za daljnja uprizorenja publici u Hrvatskoj i u svijetu.

Posebna vrijednost ovog projekta je uključivanje mladih koji prihvaćaju baštinu svojih očeva i ponosno je izvode.

Na ovom projektu odabrani su i izvode se napjevi iz svih godišnjih doba ili štajuna, simbolično počevši od zime, proljeća, ljeta i jeseni, a u kojima se isprepliću vremena Božića, Uskrsa, ali i karnevala i jematve.
U ovoj večeri u izvornom ambijentu težačke konobe Faroski kantaduri otpjevali su neke od napjeva poput: „Kolenda svijetemu Mikuli”, „O prislavna”, „Kad se Bog čovik učini”, kolendu od Vodokaršća „Kad se Isus ditić u Betlem porodi”, „O propeti – Puče moj”, „Tebe Boga hvalimo”, „Serenada Mandini”, „Kućo previsoka”, „Bugarite i pojte” „Pisma sv. Antuoniju”, ”Da si od srebra”, „ Ju te san se zajubio”, a za kraj su podigli čaše i zapjevali “Starogrojsku zdravicu”:

“Dignimo čaše sad svi, voljene da pozdravimo.

Veselo nek sad je sve što diše pod krovom ovim… Živili”

Pohvalu za rad zaslužuju svi članovi ove pjevačke skupine, a posebno njihovi umjetnički i organizacijski voditelji Jakša Vranjican i Ante Stančić koji ulažu velike napore kako bi se ovo naše vrijedno baštinsko blago izvodilo i promoviralo na jednom uistinu vrhunskom nivou.

Izreka kaže: „Lakše je razumjeti jedan narod slušajući njegovu muziku, nego učeći njegov jezik” pa je za vjerovati kako će Faroski kantaduri omogućiti i olakšati mnogima da nas razumiju i upoznaju.

A na nama ja da upoznamo sami sebe i da razumijemo što smo to sve lijepog dobili u nasljeđe od naših predaka

I da shvatimo kako se imamo čime pohvaliti.

Atmosferu s večeri “Kanota” u konobi možete pogledati u galeriji fotografija koje je snimio fotograf Mladen Mišo Šćerbe:

19 listopada, 2025 Dalibor Putovanja

Vjenčanje u Kanadi

Ovog smo ljeta skratili naš godišnji odmor na Hvaru. Nije bilo lako komprimirati sva ona druženja u samo dva tjedna, ali ta žrtva nije bila uzaludna. Pred nama su bila još dva tjedna godišnjeg odmora koja smo rezervirali za putovanje u Kanadu i vjenčanje Gabriele i Mattea.

Matteo je sin mog kuma Tonča s kojim smo uvijek bili posebno vezani, pa smo znali kako će ta dva tjedna biti pirovanje u pravom smislu, ne samo na dan vjenčanja.

Nakon vrlo ugodnog leta preo Atlantika, Jasna i ja smo sletjeli u Vancouver.

Dočekao nas je kum s njegovim tradicionalnim osmjehom koji zrači akcijom.

Kufere nismo ni raspakirali jer već ujutro letimo za Calgary. Tamo će biti vjenčanje jer je Gabriela od tamo, njeni roditelji žive tamo, njena kuća je tamo, pa je red po običaju otići po mladu tamo odakle je.

U Calgariju je kum rezervirao jednu veliku kuću u kojoj je bila reprezentacija s otoka Hvara, nas desetak, svi željni jedno drugoga, uz pun frižider hrane i pića, trenirali smo i spremali se za tu važnu životnu utakmicu.

Calgary nas je ugodno iznenadio mnogo čime posebno čistoćom i lijepim centrom u kojem su kafići i restorani bili puni svaki dan, kao kod nas.

A onda je došao dan vjenčanja.

Već u 10:00 autobus je bio pred našom kućom i mi smo s hrvatskim barjakom krenuli prema kući mlade. Tamburaši su bili već zagrijani, a i mi s njima.

U zraku je bila neka posebno lijepa prijateljska, emocijama nabijena atmosfera, u kojoj smo se svi grlili i zajedno pjevali. I mi hvarani smo se brzo uklopili u tu dragu atmosferu, premda većinu uzvanika nikad prije nismo upoznali.

Svi smo bili kao jedan.

I tako smo u tom zajedništvu isprosili mladu i svi zajedno krenuli u crkvu po blagoslov.

U hrvatskoj župi Majke Božje Bistričke Gabriela i Matteo jedan drugom su rekli DA.

A onda je sve bilo nekako lakše, opuštenije, neposrednije.

Olakšanje, opuštenje i veća razina neposrednosti podignuti su na još veću razinu kada smo se domogli šanka u predivno uređenom kanadsko hrvatskom domu u kojem je bila pripremljena zabava.

A zabava je bila ona prava. Jedan mali narod kao što je naš hrvatski u ovakvim trenucima pokazuje svu svoju raznolikost i raskoš.

Jer tu su na jednom mjestu Hrvati pripadnici svih regija iz Hrvatske ali i iz Bosne i Hercegovine koji svi imaju nešto svoje za pokazati. I svi imaju nešto lijepo i dobro, naravno.

Nadamo se da smo mi dalmatinci pokazali ono najbolje od nas.

Uostalom trenirali smo i pripremali smo se.

I ovim putem čestitamo mladencima Gabrieli i Matteu, ali i roditeljima, Filki i Tonču, te Mariji i Borisu i svoj njihovoj rodbini i prijateljima.

Bila je to zabava i druženje za pamćenje.

Mnogi su rekli da je to bilo najbolje vjenčanje u njihovom životu.

I je.

I sutradan smo se okupili na istom mjestu kako bi zajedno ručali. Preciznije okupili smo se svi mi koji smo u Calgary došli sa strane. A bilo je tu ljudi od svuda, najviše iz Vancouvera, naravno.

Premda smo grla potrošili prošle noći, ipak smo našli snage zapjevati i taj dan. Neka se pamti.

A onda nakon slavlja, ne dođu noći duge, kako kaže stara pjesma, nego dođu dugi dani.

Kum Tonči počastio nas je dvodnevnim putovanjem automobilom do Vancouvera.

To je bilo nezaboravno iskustvo.

Dva dana divote.

Oduševili su nas kanadski nacionali parkovi poput Banfa i tamošnja jezera poput Louise i Moraine i predivan pogled na Rocky Mountain.

Ipak mene je osobno najviše oduševilo iskustvo putovanja dolinom uz jezero Okanagan, koja je po svemu identična dolini Nape u Kalifoniji.

Raj na zemlji.

Bogatsvo voća poput bresaka, jagoda, jabuka, ali posebno bogatstvo vinograda.

Nevjerojatan broj vinarija. Čudo.

Kanada je u našim očima uvijek bila snijeg, led, šume, planine. medvjedi, lososi i hokej na ledu.

A onda smo sjeli na ručak u mjesto Osoyos u kojem je bilo 39 stupnjeva. Onih naših stupnjeva celzijusovih.

Ljudi se oko nas kupaju i voze gondole po jezeru.

Kao da smo negdje na padinama Hvara ili Brača ili Pelješca.

Vrativši se u Vancouver puni dojmova nastavili smo istu shemu kao i u Calgariju. U jednoj kući nas desetak.

Domaćini Filka i Tonči učinili su sve da budemo u istom dobrom svadbenom ritmu.

I mi smo ga održavali.

Našem druženju pridružio bi se dragi barba Pere Beritić, umirovljeni ribar koji nikad ne miruje i koji bi nam donosio losose, one svježe ili one dimljene koje love i pripremaju njegovi prijatelji indijanci s kojima je cijeli život radio.

Barba Pere je enciklopedija povijesti, pa s njim sati cure kao i ono vino koje je kum otvarao…

Tako je bilo svaki dan dva tjedna.

I tako su curila naša druga dva tjedna godišnjeg odmora.

Preživjeli smo prelazak preko visećeg mosta u parku Capilano i za to dobili certifikat.

Umočili smo noge u Pacifik.

Obišli smo olimpijski Vhistler.

Osjetili čar ribarskog mjesta Steveston u kojem su svi naši ribari u Vancouveru, pa tako i kum Tonči započeli svoj put.

Bili smo zadnji dan na misi u našoj crkvi s našim ljudima.

I onda smo se vratili u Hrvatsku.

Zahvalni smo našim domaćinima Filki i Tonču na dvotjednom čašćenju kakvog ćemo pamtiti cijeli život.

A mladencima Gabrieli i Matteu želimo puno zdravlja i sreće u njihovom zajedničkom životu.

Neka ih ozračje kakvo smo imali na ovom njihovom predivnom vjenčanju prati kroz sve dane.

Profesionalne fotografije koje su snimili Renata i Korado Pericic (Renkor) a koje dočaravaju kako nam je bilo na vjenčanju možete pogledati na internet stranici autora na ovoj poveznici:

https://www.renkor.ca/blog/gabi-matteo-wedding

A mali dio onih naših amaterskih fotografija koje smo snimali ova dva nezaboravna tjedna pogledajte u ovoj foto galeriji:

13 listopada, 2025 Dalibor Tradicija#ČAukonobi, #konobabratanić

ČA u konobi 2025

Večer čakavske poezije naslovljena “ČA u konobi” održana 11. listopada 2025. godine u konobi obitelji Bratanić nastavak je održavanja tradicije okupljanja uz čakavsku rič pod naslovom “ČA”, a koju je utemeljio pokojni maestro Ljubo Stipišić Delmata.

“ČA u konobi” ove je godine ugostila dvije šarmantne pjesnikinje Katarinu Makjanić i Vanu Kovačić koje su svojim stihovima već ostavile trag među našom publikom.

U toploj atmosferi konobe ispunjene ljudima željnih tople riči imale su priliku predstaviti sebe i svoj rad, a koji zapravo i nije rad već životno zadovoljstvo, kako i sam ističu.

A to zadovoljstvo prenijelo se i na slušatelje koji su pljeskom pozdravili svaki njihov recital.

Neke od njihovih pjesama dobile su i glazbenu podlogu pa se mogu čuti u izvedbi naših poznatih klapa, što im daje jednu novu dimenziju života.

Njihov nastup pratila je klapa Pharia koja je pjesmom začinila ovu divnu večer.

Djelić atmosfere možete doživjeti ovdje u foto galeriji.

9 listopada, 2022 miki Baština#ljubostipišićdelmata, #maliludivelikebaštine, #mikibratanić

Mali ljudi velike baštine

Svaka kuća u Dalmaciji, ali i u čitavoj Hrvatskoj nekada je davno imala škrinju baštinsku. U njoj su bile pohranjene sve vrijednosti koje su u baštinu tj nasljeđe dobivale od predaka, a predstavljale su doslovno nešto sveto. To su samo naizgled bile male stvari, ali sa dugom tradicijom i velikom pričom. Danas te stvari zovemo materjalnom baštinom, koja čak i onda kada je nagrize vrijeme još uvijek ima svoj sjaj i patinu, a vrijednost joj, ako se uopće može izmjeriti, samo raste.

Ono što se u škrinju nije moglo staviti bili su običaji, napjevi, jezik, govor, vještine i mnoge druge stvari koje danas zovemo nematerjalna baština. Obzirom da nije bilo škrinje u koju bi se spremila i sačuvala, nažalost ta naša nematerjalna baština vremenom se osipala, gubila i propadala, pa su mnogi njezini dijelovi nepovratno izgubljeni. Nužno je dakle bilo izdjelati škrinju nematerjalne baštine, ali nitko nije znao kako, sve dok se dlijeta nije uhvatio sada pokojni Ljubo Stipišić Delmata, te kroz godine trudom i mukom pokazao mnogima kako se to radi. Treba ipak reći da su i prije njega mnogi to pokušavali, ali nitko kao on nije uspio druge animirati i motivirati u tom zavjetnom poslu.

Prvi znanstveni skup posvećen Ljubi Stipišiću Delmati održan u Zadru ovog petka, dan poslije treće obljetnice njegove smrti, pokazao je javnosti škrinju baštinsku koju je on za nas pripremio. Iz čitave Hrvatske od Dubrovnika, Splita, Solina, Kaštela, Trogira, Šibenika, Zadra, Raba, Rijeke do Zagreba i Samobora, donosili su ljudi u malim škrinjicama, fragmente baštinske koje je Delmata sakupljao i bilježio, a sada su izložene pred svima da znamo što imamo. Tako je autor ovih redaka sa Hvara donio škrinjicu sa blagom iz Vrbanja, sa snimljenim korizmenim pučkim napjevima koje je Delmata snimao, sada daleke 1985. godine. Pokojni Maestro, kako su ga zvali mnogi, maestralno je shvatio kako je upravo u malom veliko, pa je u malim mjestima, od malih ljudi pronalazio male stvari, a koje su zapravo velike. Sve je to zapisivao, bilježio, snimao i tako otimao zaboravu.

Ono što je najvažnije i što čini veličinu njegovog rada iznimnom jest prenošenje tih malih stvarih na male, na mlade, a u kontekstu nematerjalne baštine to je veliko. Veliko je i stvoriti osjećaj brige za svoje, učvrstiti ponos i svijest o lijepoti naše tradicije. A naša je tradicija velika i imamo se čime ponostiti, samo nam netko treba otvoriti oči, probuditi nas. Upravo je to činio Maestro, budio nas iz tuđih snova i pozivao da se vratimo sebi i svojim vrijednostima.

Naravno, pored sakupljanja naše baštine, stvarao je on i vlastitu baštinu, pa je tako njegov likovni, književni i glazbeni fundus toliki da će trebati godine kako bi mi sakupili sve što je on stvorio. Osim istinskih zaljublenika u klapsku pismu rijetki su oni koji bi osim “Dalmatino povišću pritrujena” znali reći nešto više o njegovom glazbenom opusu, a o likovnom i književnom niti toliko.

Zato ćemo trebati svi dobro zavrnuti rukave, uroniti u njegove škrinje, ali i u svoje vlastite, te pronaći sve ono naizgled malo što čini čovjeka velikim i što može predstavljati naš trag identiteta kroz vrijeme.

Ono što je sada sigurno Ljubo Stipišić Delmata, vrijedni sakupljač i promicatelj naše baštine postao je sada i naša svehrvatska baština. A zna se kako sa baštinom treba postupati; naučio nas je Maestro i zato mu u ime svih upućujem malu riječ velikog značenja – HVALA.

3 kolovoza, 2021 miki Putovanja#mikibratanić, #otokhvarizpticjeperspektive

Otok Hvar iz ptičje perspektive

Prije više od pola stoljeća, u srcu otoka Hvara, u njegovom Starogradskom polju, napravljena je pista za sljetanje aviona. Bila je tada planirana za nekakavu vojnu, a ne turističku namjenu, ali se nikada nije potpuno dovršila. Tako je taj vrlo vrijedan poljoprivredni resurs, s vinogradima i maslinicima, ostao samo prazan prostor, koji je čekao neka “bolja vremena”. U međuvremenu je turizam na velika vrata došao na naš otok, gosti u redovima čekaju satima na trajektni prijevoz, pa je postojanje zračne luke postao gotovo imperativ. Ipak, bolja vremena kao da još nisu stigla, jer pista je još uvijek neuređena i gotovo potpuno neiskorištena. Tek poneki entuziasti pokušavaju skrenuti pažnju na “avio turizam”, ne samo kao dio turističke ponude, već kao dio altrenativne komunikacije tj mogućnosti dolaska gostiju na naš otok.

Avio prijevoz i panoramski letovi s malim avionima imaju jednak potencijal kao i onaj nautički turizam, a ekološki su daleko bolji za nas kao domaćine, ističu oni.

Ljepote otoka Hvara, čije su mnoge uvale još uvijek nedostupne s kopna, lijepo je doživjet s morske strane, ali ipak nezaboravan i neponovljiv doživljaj je vidjeti njegove čarobne motive iz zraka.

Otočka mjesta, uvale i polja očaravaju svojom ljepotom iz te ptičje perspektive koja jednostavno oduzima dah.

Svatko dakle tko posjeti otok Hvar morao bi doživjeti to neponovljivo iskutvo, te sa sobom ponijeti lijepe uspomene zabilježene u fotografijama iz zraka.

Kao čovjek rođen na otoku oduševljen sam onim što je nemoguće vidjeti sa zemlje iz ove naše ljudske perspektive.

Tek iz visine moguće je shvatiti gdje živimo i što imamo.

Raj na zemlji nije nikakva isprazna fraza, ovo je zaista zemaljski raj.

Nadam se da će i odgovorne institucije napokon iskoristiti ovaj resurs, te pokrenuti nekakav projekt kojim bi se na lijep način dovršila ova nedovršena hvarska priča te ponudila svijetu i oplemenila našu ponudu sadržaja i komunikacijki rasteretila brodski promet prema otoku.

Posebno ističem entuzijazam iskusnog pilota Josipa Novaka koji godinama sa svojim kolegama iz Aero kluba Pharos održava ovu pistu i pokušava ukazati na ovaj turistički biser.

Bila je čast i zadovoljstvo letjeti s njim i napraviti ove fotografije u rano jutro kad otočani još spavaju, ali njihov otok već davno je budan, te zrači neprolaznom ljepotom i šarmom koji osvaja srca. Premda su priložene fotografije snimljene mobitelom skromnih mogućnosti, poslužiti će kao lijepa uspomena, podsjetnik na ono što imamo, te preporuka i poticaj svima za iskustvo ovakvog doživljaja.

31 listopada, 2020 miki Vino i Hrana#mikibratanić, #vinoihrana, #vinskakultura

Vinska kultura

Pojam kultura je zasigurno jedan od onih koje ne možemo definirati jednom rječju, rečenicom, pa čak ni nekim jednostavnijim opisom. Ako bi pokušali na primjer definirati pojam čovjekove kulture, morali bi uzeti u obzir njegovo ponašanje, govor, obrazovanje, znanje, higijenu, društveni život i toliko toga drugog ovdje ne spomenutog.

Jedna od čovjekovih karakteristika prema kojoj se sigurno može odrediti njegov nivo kulture jest odnos prema vinu.

Taj odnos se može prepoznati od samog odabira grožđa od kojeg će se napraviti vino, od načina na koje će ono biti prerađeno, od načina na koji će vino biti njegovano i čuvano u svom dozrijevanju, sve do načina na koje će to vino biti predstavljeno, posluženo i na kraju, ne manje važno, načina na koje će vino biti ispijano.

Odabir nekvalitetnog grožđa, njegova nestručna prerada, neprikladno skladištenje vina, a posebno njegovo nemarno posluživanje i konzumacija, zacjelo su pokazatelji odsutnosti dobrog odnosa čovjeka prema vinu.

Za čovjeka koji ima neugodan miris ili je prljav ili od kojega vas zaboli glava nakon duljeg druženja, mogli bi reći da nema kulture. Isto bi valjda mogli reći i za vino koje ima neugodan miris, koje nema lijepu boju i pogotovo ako vas sutradan od njega boli glava.

Međutim postoji razlika između kulture vina i kulture čovjeka.

Vino zapravo nema mogućnost posjedovanja ili ne posjedovanja kulture, tj. ono je u potpunoj ovisnosti o kulturi čovjeka. Ako naiđemo na vino po čijim karakteristikama možemo zaključiti da je ono nekulturno, onda iza tog vina stoji čovjekova nekultura. Kultura vina i kultura čovjeka usko su povezani pojmovi i sigurno ne bi pogriješili kada bi ustvrdili da je kultura vina u stvari kultura čovjeka.

Često se znalo dogoditi da se u konobu donese ono najgore grožđe, da se od malih količina grožđa pomoću šećera i vode naprave velike količine vina, da se vino drži u starim pokvarenim bačvama, da bi se iste otvaralo i ostavljalo vino izloženo utjecaju zraka, i na kraju ono što je najočitije, da bi se vino služilo u neuglednim plastičnim bocama i pilo iz sličnih čaša.

S druge strane u restoranima i kafićima postojale su samo ekstremne kategorije vina tj one jeftine od kojih zajamčeno sutradan boli glava i onih od kojih glava zaboli kada se ugleda cijena.

Ne čudi što su ostala pića poput piva postupno izbacivala vino kao svakodnevni konzument, te što se gotovo izgubio običaj u druženjima u kafićima naručivati vino.

Svaka turistička zemlja, a posebno tradicionalna vinska zemlja, morala bi poraditi na kulturi vina, a to znači, kako je već zaključeno, na kulturi čovjeka. Ako mi ne držimo do vina, ako mi ne marimo za njegovu prezentaciju, ako mi ne brinemo za njegovu prepoznatljivost, onda nas ne treba čuditi što naša vina nisu ucrtana na vinskim kartama svijeta, tj kulturnim jezikom rečeno što ih nema na daskama koje život znače.

Treba reći da su se inicijativom naših malih vinara, napravili veliki koraci na području odnosa prema vinu. Ono što je i te kako vidljivo jest predstavljanje vina, tj način na koji se vino nudi, poslužuje i ispija.

Vrlo poučna krilatica, došla iz pera našeg priznatog vinara i enologa Andra Tomića; „PIJE SE NA URE, A NE NA LITRE“, jedna je od svijetlih nota u partituri sinfonije kulture vina koja se tek sklada.

29 listopada, 2020 miki Vino i Hrana#mikibratanić, #ženeivino

Žene i vino

Žena se u paleti svakodnevnih poslova koji su se nekad davno obavljali u našim vinogradarskim i vinarskim krajevima tradicionalno prikazivala kroz prizmu kućnih radova vezanih uz kuhanje, pranje, pospremanje i bavljenje djecom. Ostali radovi, pogotovo oni vezani uz polje, nekako su se isključivo prepisivali “muškim poslovima”. Takva percepcija žene održala se do danas. Naravno, zbog fizičkih predispozicija, muškarcima su logično bili namjenjeni određeni teški fizički poslovi, ali u vinogradarstvu kao i u vinarstvu tj podrumarstvu, mnogo je poslova koji ne zahtjevaju teški fizički rad, već kako bi ljudi rekli zahtjevaju “mnogo ruku”.

Zapravo može se slobodno reći da je većina njih takva.

Upravo zato su žene imale i te kako svog udjela u različitim radovima od pljevljenja do podmotavanja ili podvezivanja loze, okopavanja i branja grožđa, ali i u mnogim poslovima u samoj konobi, prilikom pravljenja vina i njegovog održavanja.

U nekim krajevima u kojima su muškarci masovno odlazili trbuhom za kruhom, pogotovo poslije ratova, kada bi muška populacija bila devalvirana, žene su preuzimale kompletan proces od proizvodnje grožđa, do proizvodnje i prodaje vina. Bile su dakle i vinogradarke i vinarke ili podrumarke. One su hranile obitelji i održavale život.

Njihova uloga u životu svih hrvatskih vinskih regija bila je daleko veća od kuhanja, mada se i kuhanje treba promatrati također kao dio pomoći u polju, jer su baš žene nakon što bi kući skuhale ručak taj isti i odnjele u polje svojim muževima, težacma.

A zar to nije dio posla, procesa rada i života.

U onim krajevima oskudnim muškarcima, žene su zaslužne za održavanje identiteta vinske zemlje, jer bez njihove ženske ruke vinogradi bi bili davno zapušteni.

Čak i u današnje vrijeme uloga žena u svijetu vina je daleko od sporedne.

Žene se sve više angažiraju u domeni enologije i someljerstva, ali možda najviše u domeni marketinga, a dobar marketing predstavlja, kako je poznato, “pola posla”, pa je time njihova uloga i povezanost s vinom velika i važna.

Hrvatska jest vinska zemlja od davnina, ali Hrvatska je mala i mlada zemlja, te joj je potreban velik napor kako bi se istaknula na velikoj svjetskoj karti na kojoj su veliki iskusni igrači tj velike vinske zemlje i regije.

Zato je uloga žene u vinskom biznisu danas možda važnija nego ikada upravo zbog činjenice da je marketing danas potreban više nego ikad.

A žene su u marketingu, htjeli mi muškarci priznati to ili ne, ipak u prednosti nad nama. To je njihovo područje ili dio posla.

One time doprinose znatno više nego da sudjeluju u bilo kojem fizičkom poslu ili kuhanju. I ne treba više konzumirati davno ustaljene priče o sporednoj ulozi žene u vinskom svijetu, već naprotiv ženu treba staviti tamo gdje ona i pripada;

u samo središte priče o vinu.

29 listopada, 2020 miki Tradicija#procesijazakrižen, #vratili se naši križi, #zakrižen

Vratili se naši križi

Vratili se naši križi, donili ih naše križonoše

“Evo san ti na križ doša muke vele jesan proša” štrofa je Gospinog plača koju pjevaju pjevači iz Vrbanja na povratku u svoju matičnu crkvu. Nikada tužnije nisu odzvanjali ovi zvuci kao ove godine. Bio je to uistinu plač. Pogotovo je tužno bilo svima nama koji nismo mogli biti u procesiji. Teško je razumjeti nekome tko nije rođen pod ovim otočkim suncem što sveti križ znači čovjeku. Promijenile su se kroz povijest vlasti i režimi, kraljevi i carevi, poglavnici i predsjednici, prošli su našim otokom i fašisti i nacisti i komunisti, harale su bolesti. Svi su oni bili samo prolaznici, koji iza sebe nisu ostavili ništa, osim pokoje zlo.

Ali ono što je ostalo u srcu ovog otoka, ono što je ostalo u srcu otočkog čovjeka je križ.

Križ koji okuplja, križ koji vodi, križ koji liječi, križ koji daje nadu, križ koji nudi utjehu, križ koji nas tješi i križ koji ukazuje put. Taj križ je ostavio ljudima smisao života, ostavio im je radost življenja i vjeru u čovjeka. To je naše bogatstvo, to je naša baština.

Iskrene čestitke svim križonošama što su u ovim izazovnim vremenima ostali dosljedni vjeri i što su nam omogućili da makar virtualno hodamo za križen.

Posebno čestitam i zahvaljujem križonoši iz Vrbanja mom dragom Mateotu Brataniću koji je sa svojim vrijednim roditeljima došao iz Kanade održati našu tradiciju, ali i tradiciju svoje velike obitelji križonoša. Vjerujem da je njegov pokojni djed Teo, koji je također bio križonoša, sada ponosan na njega. I mi smo svi ponosni. Žudimo za ljudima koji nas mogu činiti ponosnim i zato mu zahvaljujem.

Čestitke i njegovoj maloj odanoj pratnji pogotovo pjevačima koji su pjevali za sve nas.

Svi smo mi noćas imali svoje male osobne molitve, ali vjerujem da je jedna zajednička bila svima; neka ova bolest prođe što prije.

Dragi ljudi, sve će proći, kako je već rečeno, proći će i bolest, a mi trebamo ostati ili postati ljudi, zdravi u duhu, u vjeri i u našim međusobnim odnosima.

Neka nam svima poslije ove muke, svane sretan Uskrs.

Vaš Miki Bratanić

29 listopada, 2020 miki Vino i Hrana#hvarotokvina, #mikibratanić

Hvar – Otok vina

Hvar je otok vina. Od davnina. Uz velik broj sunčanih sati, plodnu zemlju i specifične mikrolokacije, ali iznad svega vrijedne ljude koji generacijama njeguju tradiciju vinarstva, taj atribut nosi više nego zasluženo. Malo je otoka na Jadranu koji poput Hvara imaju sve ono što vinovoj lozi treba. A zna se koliko je loza zahtjevna. Znaju to najbolje vinogradari koji je obrađuju i koji svakodnevno s njom razgovaraju, znaju je slušati i razumiju je. Dobro vinogradarstvo temelj je dobrom vinarstvu, jer bez dobroga grožđa, ne može biti ni dobroga vina.

Bilo je to jasno i starim Grcima kada su naselili otok Hvar pa su zato u zaleđu drevnoga Pharosa, što je današnji Stari Grad, isparcelizirali prostrano plodno polje i omogućili organizirano i uređeno uzgajanje vinske sirovine. To je bio preduvjet organiziranog i uređenog vinarstva kojeg su oni imali razvijenog odavno; može se reći da su oni na otoku ustanovili kulturu vinogradarstva i vinarstva.

Ta kultura njeguje se do danas uz sve terete koje donosi život na zemlji okruženoj sa sve četiri strane morem, jer se proizvodnja grožđa ili vina u takvim uvjetima teško može mjeriti i konkurirati onima na velikim kopnenim plantažama i strojno obrađivanim nasadima. I možda je upravo ta spoznaja odredila smjer hvarske vinske priče u motivu „Manje je slađe“, koji kvalitetu stavlja ispred kvantitete i dodaje joj okus prepoznatljivosti.

A sve je u priči. Imati vlastitu priču i znati je ispričati postaje imperativ opstanku i napretku na tržištu, ali i ono što tržište traži. A tržište su ljudi, konzumenti vina, turisti, svi oni koji vole čuti i upoznati lokalnu priču.

Dolazak na otok Hvar podrazumijeva upoznavanje njegovih vina, jer, kako je na početku rečeno, Hvar je otok vina, zato treba otkriti sve destinacije koje ovaj otok pruža, a u kojima su sakrivene priče vinogradara i vinara koje samo oni znaju. Od onih krajnjih istočnih rtova Sućurja, do Paklenih otoka i Hvara, pa preko sjevernih obala Vrboske, Jelse, do onih južnih Zavale i Svete Nedjelje, uz neizostavno središte otoka Starogradsko polje, nalaze se vinski podrumi, ili po starinski konobe, koje čuvaju razne sorte vina, bijelih i crvenih.

I teško je reći koje su bolje ili koje su najbolje. Teško je preporučiti neke. Najbolje ih je sve obići. Probati i usporediti.

Koliko god puta kušali vina različitih proizvođača dobivenih od iste sorte, kao naprimjer od plavca malog, svaki put ćete uživati u drugačijim okusima i notama toga čudesnog kralja dalmatinskih crvenih vina.

Iako su poneki vinogradi jedan pored drugoga pa čak i boce leže polegnute jedne blizu drugih, vino je njihovo drugačije. Svako ima svoju priču. I u tome jest raskoš i bogatstvo škrtog otoka.

Premda je plavac mali, koji spada u crnu sortu grožđa, najzastupljeniji, vesele sve intenzivnija nastojanja revitalizacije nekih starih davno zaboravljenih autohtonih sorti ili čak uvoz nekih međunarodno poznatih, koji će zasigurno u nekim kupažama dati svjetski pečat. Sve to dodatno obogaćuje ponudu i izbor, ne samo vrsta vina, već i kvalitete.

Nekako se uvriježilo mišljenje da su vina dobivena od crnih sorti grožđa s ovih južnih djelova Hrvatske, a u koje spada i otok Hvar, bolja od vina dobivenih od bijelih sorti, međutim, u današnje vrijeme, korištenjem tehnologije i novostečenim znanjem ta se paradigma polako mijenja.

Bogdanuša, prč, maraština, pošip, samo su neke od starih bijelih sorti čije bi vino svakako bilo lijepo kušati i osjetiti taj iskonski kod, te prepoznati vrhunsku kvalitetu i približavanje crnim vinima.

Pogotovo se to može osjetiti u novim bijelim sortama koje se danas sade, poput chardonnaya ili pinota.

Nekada davno postojalo je nepisano pravilo prema kojemu se zimi pije crno, a ljeti bijelo vino, jer bijelo je laganije. Tu težnju da se i ljeti uživa u vinu, a da opet ima notu crnoga, čovjek je ostvarivao pravljenjem ružičastih ili rozé vina, po domaću opol vina, danas opet sve popularnijih.

Treba spomenuti i prošek, kao posebno desertno vino, koji je jedan od zaštitnih znakova Dalmacije. Taj nektar dobiven iz prosušenih bobica konzumira se uz desert, nešto slatko, a može se reći da je i on sam desert. Gotovo svaka obitelj ima butilijun, demejanu ili bačvicu prošeka, jer običaj je da se u godini rođenja ženskoga djeteta napravi prošek koji se konzumira tek na njezinome vjenčanju.

Globalizacija ima i svoje pozitivne strane, pa je tako na naš otok donijela i običaj pravljenja pjenušavih vina. To još više obogaćuje ionako bogatu vinsku ponudu otoka Hvara, te omogućava svakome pronaći nešto po svom užitku.

A vino je lijepa podloga za uživanje. Vino spaja ljude. Vino opušta. Vino krijepi.

Zato je potrebno obići otok vinskim stazama, zaviriti u one poznate, ali i manje poznate, te posebno one nepoznate vinare koji su spremni s vama podijeliti svoju osobnu priču o vinu.

A priča o vinu zapravo je na neki način i priča o otoku i priča o čovjeku. To je naša priča.

29 listopada, 2020 miki Tradicija#kolenda, #kolendanje, #mikibratanić

Kolendanje – Velika tradicija malih ljudi

“Dobra večer ovom stanu i njegovom gospodaru. I litoska i dolita ode nadobro vam sveti Mikula dojde. Došli smo vas pohoditi kako čovika pravoga, za ne zaboraviti običaja staroga.“

Nijedna pjesma ne zvoni bolje od kolende. U zimskoj noći, kada su kalete naših malih mjesta puste i kada su ljudi okupljeni oko svojih toplih komina ili špahera, te nema ničeg što bi zvukom kontaminiralo večernji mir, višeglasna pjesma iz nekog malog dvora zvoni i odzvanja čitavim mjestom bolje nego ijedna druga pjesma, u bilo kojem drugom štajunu.

A upravo ovim gore navedenim riječima započinje kolenda svetome Mikuli, bolje rečeno, onima koji časte njegovo ime, a pjeva se večer prije njegovog imendana.

Kolenda se pjeva svim svecima, od svete Kate do svetog Ante, ali i za Božić i Novu Godinu, pjevaju je djeca i stariji, siromašni i bogati. Njene riječi nose izraze poštovanja prema domaćinu i gospodaru kuće, lijepe želje, blagoslov, vjeru i nadu. Iznad svega ona se pjeva iz „običaja staroga“.

Ti stari običaji nisu vrijedni samo zbog toga jer su stari i jer su običaji, nego zbog toga jer ih je narod desetljećima ili stoljećima uređivao iz svog vlastitog životnog iskustva, brige za svojim i poštovanja prema tuđim. Oni su višedimenzionalni, te imaju neprocjenjivu glazbenu, literalnu i sociološku vrijednost. Toliko izraza poštovanja, dobre volje i lijepih želja u njihovim tekstovima, a posebno raznolikost među pojedinim mjestima ili otocima fascinantna je.

Sa glazbenog aspekta gledano može se slobodno reći da su kolende, uz pučke Božićne i Marijanske pjesme, jedno od naših najvećih tradicijskih blaga, sa tolikim razlikama u melodijama napjeva između susjednih mjesta, kao i u slučaju tekstova.

Sociološka komponenta, pogotovo u našim malim mjestima, neizmjerna je. Okupljanje ljudi oko dobre riječi i pjesme, hrane i pića, svakako predstavlja nešto uzvišeno, pogotovo u vremenima u kojima je sve manje mjesta za druženje.

A kolendaje se ovako; okupljena družina ispred vrata domaćina pjeva pjesmu, kolendu, sve dok ona domaćinu ne osvoji srce i ovaj otvori vrata. To je poseban užitak za kolendare, jer iz hladne noći mogu pristupiti toplini kuće i bogatoj trpezi koju domaćin priređuje. Ukoliko su kolendari i domaćin bliski, onda se kolenda zna oduljiti do kasno u noć ili do rano u zoru. Ipak treba napomenuti da ta spomenuta „bogata trpeza“ predstavljala više bogatstvo u duhovnom smislu, jer se čovjek u dobrom društvu zadovolji i ispuni suhim kolačem i prošekom, više nego ičim drugim.

Na odlasku se obavezno pjevalo „I litoska idolita ode lipo ste nas darovali ode“ , što je bio znak zahvale za gostoprimstvo i čašćenje.

Nažalost kolenda je jedna u nizu naših tradicijskih perli, koja se polako sprema u škrinju povijesti, kao nekakv znak prošlog i svršenog doba. U ovom vremenu napretka i pogleda na budućnost ti stari običaji kao da prestavljaju nešto nazadno, nešto što bi nas moglo odvući unazad. I tako hodajući naprijed pjevušimo pjesme stranih jezika u kojima nema svetaca ni boga, već praporci, saonice i snijeg. Umjesto djeteta očekujemo djedicu, a Božić ne spominjemo jer bi njegovo spominjanje moglo povrijediti one koji misle drugačije. Zato gradimo trgovačke centre nulte tolerancije, u kojima se može doživjeti čaroban Advent, bez da se povrijedi ikoga. Taj doživljaj možemo plaćati kreditnim karticama, jer i kune mogu simbolizirati nešto nazadno.

Tamo nam pregršt svjetlucavih darova donose jeleni i sobovi, na čije saonice krcamo naše zaboravljeno blago, kako bi ih na povratku nepovratno odnjeli iz naših duša.

Ipak, još uvijek ima dvora, ima djece, ima domaćina koji će znati poštovati sebe i druge, zakone i običaje, koji će znati cijeniti skromnost, imati vjere i nade i iznad svega ljubavi prema bližnjemu i bogu, kao što i zadnja štrofa kolende zabilježene u Vrbanju na Hvaru kaže;

„Ljubav od svih kako zlamen, posve vike vikov, amen“

Objave