Turizam

Tko se boji turizma još?

Tko se boji turizma još?

Piše: Miki Bratanić

Često u našim medijima možemo naići na komentare poput onog: “turizam će sve uništiti” ili onaj meni posebno drag “zbog turizma ćemo postati sluge”.
Trebamo li mi postati “turizmofobi” ili još gore “turistofobi’?
Jedan naš “ugledni” novinar nedavno je u jednom svom članku turiste nazvao “pacijentima” koji su preplavili grad noseći sa sobom stalke za selfije… “Ugledni” novinar nije mislio na pacijente koji su došli u Hrvatsku na lječenje, već je izrazom “pacijenti” zapravo pogrdno nazvao turiste koji su se došli diviti onome čemu se taj dotični novinar ne zna diviti. Njemu su turisti – “pacijenti”, prevedeno; luđaci koji nam (mu) smetaju.

Turizam na mom otoku Hvaru započeo je prije 150 godina, upravo dolaskom pacijenata koji su trebali zdravu klimu, prehranu i miran način života, pa bi bilo lijepo da smo i danas preplavljeni pacijentima te kategorije, ali mi se čini da baš i nismo.

Turizam kao i svaka druga grana gospodarstva može biti pokretač ako se tako poslože svi parametri za njegov razvoj i održavanje. I nema razlike između turizma i na primjer brodogradnje. Ako za proizvodnju broda moramo uvesti sve potrebne sirovine, poluproizvode, proizvode, tehnologiju i radnu snagu, onda je jasno da od brodogradnje nećemo imati ništa osim “uništenja” i to samouništenja. Tako je i sa turizmom. Isto.
Prema mojim saznanjima udio domaćih prehrambenih proizvoda proizvedenih na Hvaru u UNESCO zaštićenom Starogradskom polju u ukupnoj količini konzumiranih prehrambenih proizvoda tijekom turističke sezone na Hvaru sramotno je nizak. Pored toliko ljudi i dobre zemlje sa još boljom pričom, mi turistima serviramo uvoznu hranu. Čak i vino. Graševina na otocima polako postaje gotovo domaći proizvod. I to je svima normalno. A daleko je to od normalnog.
Dalmatinska prehrana kao dio mediteranske prehrana također je UNESCO zaštićeno dobro, a mi uvozimo namirnice iz zemalja daleko od Dalmacije i Mediterana.

I je li turizam kriv za to?
Turisti vape za doživljajem domaćeg, izvornog, a mi im nudimo svjetsku konfekciju. U centru grada Hvara na pjaci dominira nekakav “Azijski restoran”. Uz svo dužno poštovanje prema tom egzotičnom kontinentu i njegovim narodima, mislim da je to apsurd i paradoks.
Uništavamo sami sebe. Ne uništava nas turizam.
Turizam bi mogao i trebao biti pokretač poljoprivrede i raznih manjih proizvodnji, konkretno na otoku Hvaru i drugim otocima, kada bi oni kojima je to posao tako postavili stvari, tj procese.

A sada malo o turizmu koji nas čini “slugama”.
I opet mala usporedba sa brodogradnjom. Nikada nisam shvatio zašto bi varilac ili monter u brodogradilištu bio gospodar, a konobar ili kuhar u hotelu sluga?
Jedan i drugi rade za plaću koju im daje nekakav vlasnik. Ako vlasnika nazovemo gospodarom, onda su svi sluge. Ili nitko od njih nije ni sluga ni gospodar ,već ono što jesu; varioci, monteri, konobari, kuhari… manje ili više dobri ili loši
Naravno, oni koji vjeruju da je drug Tito dao radnicima brodogradilište i da su oni bili gospodari, neće prihvatiti ovu moju teoriju društveno socijalne zavjere.

Ipak, mnogi ljudi koji danas iznajmljuju svoje apartmane, ili vode svoje male restorane, kafiće i dućane, vlasnici su i gospodari, te samostalno određuju svoju poslovnu politiku. Njih u Hrvatskoj ima puno i značajan su faktor u oblikovanju turističke ponude, makar one osnovne. Ne znam zašo bi se osjećali kao sluge.
Naši gradovi, kao i svugdje u svijetu gube pojam “sezone” i rade punom parom kroz čitavu godinu, pa će sigurnog kontinuiranog posla biti sve više. Nisu za to zaslužne one odgovorne osobe, već se to dogodilo upravo zbog onih “pacijenata” koji su nas prepoznali i počeli dolaziti.
A kada bi se one iste odgovorne osobe potrudile i osmislile da turizam u ruralnim područjima ne ovisi samo o suncu ili moru, te da traje makar približno kao u gradovima, sa potrebom za konobarima i kuharima, onda bi osjećaj “služenja” u sezoni što prevedeno znači par mjeseci, nestao.

U svakom slučaju turizam nije nikakav vuk, već bakica sa kolačima. Svi mi koji ovdje živimo trebali bi biti crvenkapica, a državne bi institucije morale biti lovac i lovočuvar koji bi pazio da se bakica ne transformira u vuka, ili da vuk ne pojede bakicu zajedno sa kolačima.

Procesija Za križen

Procesija Za križen - mapa
Ilustrirana mapa procesije Za križen objavljena je u knjižici nosača zvuka “Obredi Velike sedmice i procesija Za križen”.
Nakladnik: Miki Bratanić (2004.). Dizajn: Đurđica Katić/Miki Bratanić. Foto: Foto klub Split/Miki Bratanić.

U noći sa Velikog četvrtka na Veliki petak, kada mjesec u svom punom sjaju obasjava zvonike, crkve, vinograde i maslinike, iz mjesta Vrboska, Jelsa, Pitve, Vrisnik, Svirče i Vrbanj, oko 22 sata, kreću procesije svaka za svojim križem.
U smjeru kazaljke na satu obilaze svako mjesto, zaustavljajući se u crkvama, u kojima ispred “Božjih grobova“ pjevaju stare kitice „štrofe“ Gospinog plača.
Sve one zajedno čine jedinstvenu pokorničku tradiciju koju zovemo “PROCESIJA ZA KRIŽEN”

Tužna mati tad se uputi, putem čineć plač preljuti“ jedna je od „štrofa“ kojima se iz crkve kreće u noć.

U procesiji sudjeluje križonoša, koji ima čast nositi križ, njegova osobno odabrana pratnja; pjevači i oni koji nose razne svijeće (kandilire, ferale i ceroje), te ostali mnogobrojni vjernički puk. Štrofe Gospinog plača pjevaju dva pjevača koji kleče na prednjoj klupi, ispred Božjeg groba. Oni pjevaju različite štrofe, u ovisnosti o crkvi u kojoj pjevaju. Odgovarači, kojih obično bude tri ili četri, pjevaju uvijek istu štrofu, s nogu u bočnoj klupi. Ostala pratnja pjeva pokorničke psalme za vrijeme dolaska ili odlaska iz mjesta.

Procesija traje čitavu noć, te se ujutro vraća u svoju matičnu crkvu.

To je možda i najdirljiviji dio procesije, jer se pred crkvom sakupi gotovo čitavo mjesto, kako bi dočekalo sveti križ i fizički umornu, ali duhovno obnovljenu procesiju ljudi, koji kao poneseni nekom čudnom energijom pjevaju iz sveg grla.
Svaka od šest procesija ima neke svoje lokalne male specifičnosti, ali u načelu svi posjećuju iste crkve i hodaju istim putem. Najzanimljivija je svakako različitost pjevanja štrofa Gospinog plača koje pjevaju pjevači i odgovarači, ali i psalama koje pjevaju ostali sudionici u procesiji, jer svako mjesto ima svoje specifične napjeve.

U Jelsi se jelšanski križonoša na povratku procesije na mjesnoj pjaci, pred crkvom,  u punom trku sa križem „baca u zagrljaj“ svećenika, koji ga čeka sa svojim pukom.

Posebno je interesantan susret sa mrtvima, tj. običaj da se na povratku pohodi groblje (običaj u Vrbanju), te se oda počast svim pokojnima, koji više ne mogu sudjelovati u procesiji.

Tada se pjeva „Martvih duše ti sahrani, di su tvoji odabrani“ .

U tome je trenutku fizički i duhovno, na jednom mjestu sakupljeno čitavo selo.

Nakon otpjevanih štrofa u crkvi, običaj je da križonoša da blagoslov puku sa svetim križem, kojeg je nosio čitavu noć.

Time je procesija „Za križen“ završena.

Kako je Veliki petak post i nemrs, te se tradicionalno priprema bakalar.

Prije nego se ode na počinak, svrati se do križonošine kuće, na porciju te krepne delicije...

Procesija za križen ima svoju polumilenijsku neprekinutu tradiciju. Za vrijeme njemačke okupacije otoka Hvara 1944. godine procesija Za križen bila je zabranjena.Kako se višestoljetni lanac tradicije ne bi prekuinuo, izbjegli Hvarani koji su se nalazili u kampu Ell Shatt na Sinaju, improvizirali su svoje crkve, „Božje grobove“, križ i svijeće, te u tuđem svijetu, daleko od svojih domova, pred očima mnogih stranaca, održali procesiju i još jednom dokazali svoju nepokolebljivu vjeru.

Procesija Za križen – Tradicija ili vjera ?

Kontinuitet od nekoliko stoljeća neupitno je okarakterizirati kao tradiciju, tim više što se takav kontinuitet nije nikada prekinuo.Treba međutim postaviti pitanje iz čega je izrasla ta tradicija i na čemu je utemeljena? Što je motiviralo ljude da bez obzira na vremenske uvjete, političke prilike, socijalne, sociološke ili pak one najteže ratne, održavaju tu tradiciju? Što je to što inspirira ljude generacijama, ispunjava ih i krijepi kroz godine, daje im snagu, volju i želju za nastavljanjem tradicije? Gdje je moguće i u čemu pronaći odgovor?

Možda u nekakvom trendu, modi, ideologiji, interesu, profitu, ili možda eksponiranosti?

U samom srcu otoka Hvara u krugu šest mjesta: Vrboska, Jelsa, Pitve, Vrisnik, Svirče i Vrbanj potrebno je zaviriti u srca ljudi koji u noći Velikog četvrtka na Veliki petak održavaju tradiciju procesije koju zovu, jednostavno: „Za križen“. U dubini njihovih mekih srdaca moguće je pronaći istinski odgovor na naše naslovno pitanje, a taj odgovor je; vjera, čvrsta vjera. Jedino na, kao kamen, čvrstoj vjeri moguće je utemeljiti nešto što nitko i ništa nije moglo srušiti nikada. Samo je čvrsta vjera mogla iz kamena zemlju stvoriti, te iz nje plodove dobiti, kamenom polja svoja opasati, od kamena crkve, zvonike, kale, pjace i rive sagraditi, kamenom izmučeno tijelo, mrtvo, blagoslovljeno pokriti. A kada zadnja ploča bude pokrivena, kada i posljednja duša iz ovih mjesta bude na nebo uznesena, tada će to kamenje znati progovoriti, kao jeka prošlosti odzvanjati će psalmi kaletama, pjacama, rivama i u crkvama, a mjesec će obasjavati zvonike i polja. Tradicija i vjera neće se prekinuti.
Miki Bratanić

Klikom na fotografiju mape procesije Za križen ispod biti će te usmjereni na Youtube Playlistu sa video isječcima svih procesija snimljenih u župnoj crkvi u Vrbanju 2004., kako bi se stekao dojam o različitosti napjeva svakog od mjesta sudionika procesije.

 

Procesija Za križen, Youtube Playlista sa video isječcima svih procesija,

kliknite na sliku:Procesija Za križen

Fotografije procesije Za križen iz Jelse 2007. Križonoša Paulo Bunčuga. Foto; Mladen Mišo Šćerbe

Za križen Jelsa 001Za križen Jelsa 002Za križen Jelsa 003Za križen Jelsa 004Za križen Jelsa 005Za križen Jelsa 006Za križen Jelsa 007Za križen Jelsa 008Za križen Jelsa 009Za križen Jelsa 010Za križen Jelsa 011Za križen Jelsa 012Za križen Jelsa 013Za križen Jelsa 014Za križen Jelsa 015Za križen Jelsa 016Za križen Jelsa 017Za križen Jelsa 018Za križen Jelsa 019Za križen Jelsa 020Za križen Jelsa 021Za križen Jelsa 022Za križen Jelsa 024Za križen Jelsa 025Za križen Jelsa 026Za križen Jelsa 027Za križen Jelsa 028Za križen Jelsa 029Za križen Jelsa 030Za križen Jelsa 32

Audio zapis štrofe Gospinog plača, zajedno sa psalmom Pomiluj mene Bože, s kojima kreće procesija iz Vrbanja. Kliknite na sliku:

Procesija Za križen Vrbanj
Štrofa

Fotografije iz svih crkava procesije iz Vrbanja

Vrbanj Božji greb
Procesija Za križen Vrbanj
Vrboska
Procesija Za križen Vrbanj
Jelsa
Procesija Za križen Vrbanj
Vrisnik
Procesija Za križen Vrbanj
Pitve
Procesija Za križen Vrbanj
Svirče

 

 

Procesija Za križen Vrbanj
Vrbanj

Štrofe svih procesija iz 2004. godine
 

Štorofe iz svih procesija koje su se pjevale u procesiji Za križen zabilježene 2004. godine (popisao Miki Bratanić, po kazivanju pjevača iz svakog mjesta):

Vrboska

(križonoša Dinko Damjanić)

U župnoj crkvi prije polaska:

Spasitelj naš gorku danas smrt na križu podni za nas (Odgovori se)

O Isuse Božji Sinu slava Tebi budi u viku

U Gospinoj crkvi-tvrđavi

O prislavni sveti Križu prigni mi se dol’ na blizu

U Jelsi (župna crkva):

O žalosna Mati ka si pričekala tužne glasi

Obazri se zlato moje Marija Te majka zove

Di si Sinko željo moja tužna Ti je majka Tvoja

U Pitvama (župna crkva):

Vratare ću pomoliti dal bi mogli otvoriti

O vratari braćo moja otvor’te mi vrata ova

Otvor’te mi plačnoj vrata da ja prijden prid Pilata

U Vrisniku (župna crkva):

Da sud krivi priobrati ter mi Sinka on povrati

O Pilate sudče krivi zašto mene ti rascvili

Osudivši pravednika otpustivši razbojnika

U Svirčima (župna crkva):

Gospa glavu uzdržaše Mande snagom nastojaše

Ajme Mande pomozi me sestrom svojom uzdrži me

Ajme meni nevoljnici pritužbenoj žalosnici

U Vrbanju (župna crkva):

Križ mu dadu na ramena ka mu bila izranjena

O prislavni Sveti Duše daj svim virnim da se skruše

Eto Ivan cvileć teče kako mrtva Gospa kleče

U Vrboskoj (na groblju):

Priporuči mrtve duše i nevirnim da se skruše

U Vrboskoj (župna crkva):

On nam daruj vičnu slavu radovat se snjim u raju

Di no s majkom bi proslavljen po sve vike vikov.Amen.

Jelsa

(križonoša Stjepan Ivanišević)

U župnoj crkvi prije polaska:

Nut mislimo svi mi danas ki na križu umri za nas (Odgovori se)

Di je sada Sin Tvoj dragi kralj nebeski Bog naš pravi

U Pitvama (župna crkva):

Anđel s neba k Njemu dojde pokripi Ga opet pojde

Pojdi Ive k majci mojoj prižalosnoj tetki tvojoj

Obazri se zlato moje marija Te majka zove

U Vrisniku (župna crkva):

Jao Gospe plačna moja di je sada dika tvoja

Pojdi Ive k majci mojoj prižalosnoj tetki tvojoj

Obazri se zlato moje marija Te majka zove

U Svirčima (župna crkva):

Mandalina ne bi lina primi Gospu na kolina

Anđel s neba k Njemu dojde pokripi Ga opet pojde

Pojdi Ive k majci mojoj prižalosnoj tetki tvojoj

U Vrbanju (župna crkva):

O prislavni Sveti Duše daj grišnikom da se skruše

Pojdi Ive k majci mojoj prižalosnoj tetki tvojoj

Obazri se zlato moje marija Te majka zove

U Jelsi (preko obale):

Pojde Ive priko grada žaluć, plačuć Meštra draga

U Jelsi (župna crkva):

Nam dariva višnju slavu radovat se s Njim u raju

Pojdi Ive k majci mojoj prižalosnoj tetki tvojoj

Pitve

(križonoša Veljko Barbić)

U župskoj crkvi prije polaska:

Nut mislimo o tom danas ki na križu umri za nas

Umiljeno križ svoj primi zagrli ga pojde s njimi

U Vrisniku (župna crkva):

U parsi se počme biti tužnim glasom sad vapiti

Ajme meni Sinko dragi o Isuse Bože pravi

Ne dadu mi pristupiti niti sinka poljubiti

U Svirčima (župska crkva):

Čuvši Gospa plačne glase sve odskube svoje vlase

Božja Mati to ne znaše s Mandalinom doma staše

Gospi sestre pritekoše nad njom kose raspletoše

U Vrbanju (župska crkva):

O žalosna mati ka si pričekala tužne glasi

Di su Sinko učenici Tvoji dragi nasljednici

Nemam koga ja moliti ko će za te govoriti

U Vrboskoj (župna crkva):

Jao Gospe plačna moja di je sada dika tvoja

Križu ću se ja moliti s gorkim plačem govoriti

O prislavni križu sveti na kom visi Sin propeti

U Vrboski (Gospina crkva-tvrđava):

Jao Gospe plačna moja di je sada dika tvoja

U Jelsi (župska crkva):

Tarst u ruke Njemu daše pak s njom glavu izlupaše

Ča se Gospa već moljaše toko manje opravljaše

Anđel s neba k Njemu dojde pokripi Ga opet pojde

U Pitvama (župna crkva):

Ti nam daruj vičnu slavu radovat se s Njim u raju

Gdi no s majkom jest proslavljen po sve vike vikov.Amen.

Vrisnik

(križonoša Božidar Gurdulić)

U župskoj crkvi prije polaska:

Spasitelj naš gorku danas smrt na križu podni za nas (odgovori se)

I zavapi željno tada dragi Sinko kud greš sada

U Svirčima (župna crkva):

Mande s Majkom tugovaše gorke suze prolivaše

O Isuse Gospodine ja sam tužna za tvoj’ ime

Teb’ izgubih prijatelja Sina Božjeg Spasitelja

U Vrbanju (župska crkva):

O prislavni Sveti Duše daj svim virnim da se skruše

Srce moje što ne pukne jer za Sinom vele vene

Ajme Sinko željo moja tužna Ti je Majka Tvoja

U Vrboskoj (župska crkva):

O Lovrinče pečeniče Isusovi učeniče

Oh nemilo križa drivo na kem propet tilo živo

Tilo Isusa Sina moga kega gledam sad martvoga

U Jelsi (župna crkva):

O vratari braćo moja otvor’te mi vrata ova

Otvor’te mi tužnoj vrata neka dojdem do Pilata

Ajme meni Sinko dragi o Isuse Bože pravi

U Pitvama (župna crkva):

Zato danas svi plačimo smart Njegovu požalimo

Plače Njega zraka sunca i kamenje koje puca

Plače Njega svaka svaka duša koja ovo s pomnjom sluša

U Vrisniku (župna crkva):

Križu sveti poštovani od Isusa odabrani

Priporuči Ocu svomu da mir dade mistu ‘vomu

S toga križa daj nam znamen po sve vike vikov.Amen

Svirče

(križonoša Tadija Plenković)

U župnoj crkvi prije polaska:

Nut mislimo ovdan danas ki na križu umri za nas (odgovor u svim drugim crkvama)

O Isuse Božji Sine slava tebi budi vike(odgovor samo u Svirčima prije polaska)

U Vrbanju (župna crkva):

Jer ti nosim tužne glase Sinka draga već predaše

O prislavni Sveti Duše daj njim milost da se skruše

U Vrboskoj (župna crkva):

Jer ti nosim tužne glase Sinka draga već predaše

O Lovrinče pečeniče isusovi učeniče

U Jelsi (župna crkva):

Jer ti nosim tužne glase Sinka draga već predaše

Gospa Sinka žalovaše plačući Ga ter moljaše

U Pitvama (župna crkva):

Jer ti nosim tužne glase Sinka draga već predaše

Ako li ga ne osudiš cesarevu milost gubiš

U Vrisniku (župna crkva):

Jer ti nosim tužne glase Sinka draga već predaše

O Isuse Božji sine slava tebi budi vike

U Svirčima (župna crkva):

Jer ti nosim tužne glase Sinka draga već predaše

Evo sam ti na križ doša vele muke jesam proša

Vrbanj

(križonoša Milan Turić)

U župnoj crkvi prije polaska:

Spasitelj naš gorko danas, smart na križu podni za nas (Odgovori se)

I zavapi jadna tada,sinko dragi di ćeš sada

U Vrboskoj (župna crkva):

Otvorte mi plačnoj vrata, neka prijden prid pilata

Da s Pilaton govorimo, ter ga plačno mi molimo

Što ti čini Sin moj dragi, kralj nebeski Bog tvoj pravi

U Jelsi (župna crkva):

O vi koji prohodite, razgledajte i vidite

Jeli bila komu slična, žalost moja i prilična

Sve u karvi tilo tvoje, Sinko dragi dobro moje

U Pitvama (župna crkva):

Apostola sebi obra, kome sinoć noge opra

Mene jadna kog milova,samnom Petra i Jakova

Sinoć netom večerasmo s njim jaganca blagovasmo

U vrisniku (župna crkva):

Tarpim jadna grozne muke, svezane ti gledat ruke

Oči slavne zavezaše, i udarce mnoge daše

Glavu tvoju okruniše, oštrin tarnjen napuniše

U Svirčima (župna crkva):

Ajme Mande pomozi me, sestrom svojon povedi me

Tad priteče Mandalina, prija Gospu na kolina

Sestre tada pritekoše, kose nad njom raspletoše

U Vrbanju (staro groblje):

Martvih duše ti sahrani di su tvoji odabrani

U Vrbanju (župna crkva):

Evo san ti na križ doša muke vele jesan proša

Ovo reče malo dahnu prignu glavu ter izdahnu

 

Dalmatinska kartolina

Naslov_potpis_mali

Konoba blues

Ispod hlada našeg dvora

Di se ćuti vitar s mora

Na stolu je bocun vina

Tu je moja didovina.

Prid konobom moga dide

Još se mogu čut beside

O životu i o trudu

I da ništa ni zaludu

U očima našeg oca

Uvik iskri ista forca

Ruke su mu pune voje

Dok govori bit će boje.

Tim u meni budi viru

Da nam vaja naći miru

I na ovom škrtom škoju

Umiriti dušu svoju

Kada dozri grožđe slatko

Brat će dati ruke svatko

Napunit ćemo maštile

Demejane karatile.

Ništa slaje svitu nima

Nego pit sa susidima

I u onoj staroj robi

Zapivati u konobi


Poezija to go

Vonji dobre voje

Ima li igdi dva zrna soli

Za začinit život ča posta je lešan

Gušta među prste dodat bi tija

Da zavonja ova teća od čovika

Neka dojdu gladni riči

Žedni pisme oli smija

Mater nan je svima ista

Rodila nas Dalmacija

Triba guštat ovi život

Sa malo se proveselit

U najmanjoj se teći more

Skuhat vonje dobre voje


Poezija to go

Život u starpjenstvu

Spominjen se riči pokojnega dida

Čoviku je dono živit u starpjenstvu

I kad mu se pari da je teško brime

Vajo mu se tišit doće boje vrime

Sad iste riči moj otac ponovja

Dok za stolon sidi na katridi dida

S pjaton divjeg zeja i sa žmulon vina

Viruje da grožju biće boja cina

Penson se kako raskjarat mojen sinu

Didovo starpjenstvo i očevu voju

Danas kad sve gušte izila je priša

A u viru čovika uvukla se biša

Kuntenat san puno ča se još spominjen

Riči ča govoru doće boje vrime

Jer u oven današnjen svitu bez mire

Ne znan kako bi živili bez vire


Poezija to go

Biće boje

Tila naša puna žeja

Sve ih ništo vuče mami

Čovik u snu mira nima

Možjani mu skonsumani

Niko s nikin već ne priča

Svi se u se zatvorili

U svom svitu zamotani

Ka šimije poludili

Sa tarace gledan more

Poznal’ iko tu lipotu

Ča čoviku više triba

Nego guštat koju botu

Kada vidin svoje škoje

Odma buden boje voje

Suncu dobar dan poželin

Tišin sebe – biće boje


Poezija to go

Noć po jugu

Jugo moru skuha dušu

Ono riga bote na kraj

Štrapju kapje po ponistri

Mokre laštre ko da plaču

Nigdi živa ni čovika

Zvižje vitar stabla svija

Samo svitlost u birtiji

Daje znake od života

U njoj klapa glave zbila

Ispod glasa lije verse

Pritače ih po žmulima

U kojima svi su gušti


Poezija to go

Ljubav života

Otac se moj oženi sa lozon

Maslina i smokva kumovi bili

U dotu mu donila valižu muke

Za cilo lito posla pune ruke

A što je loza starija bila

Više je pažnje i brige tila

Ka stara cura grintat bi znala

Čim bi karenca dva dana pasala

Zlatni pir s lozon moj otac slavi

Skrivjenih leđa i žuljavih ruku

U srcu je vas život on mora nosit

Svaki dan od nje jubav isprosit

Ma opet kad uvečer on kraj nje sidne

Umoran od dana godine života

Tješi sebe dok gleda grozd što visi

Nikad me s nikin privarila nisi


Poezija to go

Jematva

Bose mlade grožđe gaze

Gole noge tanin crni

Bile puti obraz rumen

Duge kose raspustile

Momci vedri kace pune

Mlade skute više dižu

Fibra u tila udrila

I košuje rastvorila

Vrije tilo vrije vino

Uzavrila i krv mlada

Konoba se zatvorila

Letrika se ugasila

Svitle mrakom prsi bile

Svitle glave tartajuna

Konoba je sva kuntenta

Našla mlada pritedenta


Poezija to go

Život na drače

Ovih san dana slabe voje

Ne tiše me riči biće boje

Okolo mene svak ništo plače

Ka da je život dobija drače

Ol puste priše svit je poludi

A na kvasinu pošli su judi

Više niko vrimena nima

Ni kad je lito ni kad je zima

Tija bi molat suzu ol sriće

Izvadit čovika sa dna vriće

Nek u njemu pisma zazvoni jače

I skonča naš bidni život na drače


Poezija to go

Šalturica mala

Sa otoka našeg cura arivala

Sva joj je dota u valižu stala

Donila svoju staru singericu

Afitala jednu skromnu sobicu

Cila pjaca za nju je znala

Za svih je bila šalturica mala

Dok u noći kasnoj ona bi šila

Klapa bi mlada pod ponistron bila

U pola glasa pismu zapivala

Izajdi na prozor šalturice mala


Poezija to go

Konoba se parićoje

Močidu se karatili

Mizarole i barili

Konoba se sva luštroje

Za jematvu parićoje

Obruči se nabijedu

Purtele sa lojen mažu

Ormala se ferma lisa

Loze škrove i kobila

Pirija je već na tapi

Meška čeka težačića

Šešula u lakomici

A punpini u vridici

Kad kopita zazvonidu

Muli grožje donesedu

Konoba je parićona

Trudon vojon izluštrona


Poezija to go

U konobi moga dida

Karatili i barili

Duge trese i purtele

Bačve koce mizarole

Lakomice i vridice

Loze škrove i kobila

Lisa libonj i poluga

Tartajuni i bocuni

Demejone butiljuni

Vriće misi i maštili

Punpin pirje i kanele

Provini i sumparele

Šešule i pumparele

Svaki svoje misto ima

U konobi moga dida


Poezija to go

Pot i vino

Cidile su niz obraze, po izvodu i po moti

natopale zemju i daržala

slone kapje od težoške poti

Kroz godišće posoljeni pusti trudi i pokore

u jematvi se pritokadu priko praga od konobe

Otoka se i ocidije, stiska se i zavije

da ne bi u lisi ni kapje ostalo

ča je od soli sladoron postalo

Kroz težosku kor i tvordo drivo

pritokadu se sol i slador

pritokadu se pot i vino


Poezija to go

Riči tvoje

U svakoj pismi tvoja nota

U svakoj slici tvoje boje

I kad više tila nima

Duša tvoja s nan počiva

Oči tvoje zatvorene

Spidu viron natopljene

Sniju pismu lugarina

I pletivo grdelina

Riči tvoje opominju

Bude ljude iz sna tuđeg

Zovu da se sebi vrate

Zvone, zvone i rebate

(Ljubi Stipišiću Delmati)

 


O ljubavi iz ljubavi

Paprenjaci

Jubavi fala

Pribiren riči za pismu napisat

Tija bi njima jubavi zafalit

Privrćem škafete duše i tila

Koja bi od njih najlišja bila

Na pripunom stolu moje voje

Rastrti lancuni stihova stoje

Na njima riči iz libra života

Ča davno su drugi jubavi rekli

A ča bi skonšumava dušu i tilo

Pribira, privrća za jubavi zafalit

Za sve ono lipo ča meni si dala

Dvi riči miritaš: Jubavi fala


Rič za jubav

Potrošene sve su riči

Ča su jubav opivali

Ma još moram naći koju

Za opivat jubav tvoju

Pritresa sam sve škafete

Kredence i ormarune

Al san rič za jubav tvoju

Naša u svom portafoju

Uza tvoju sliku smišnu

Ča si mi je prvu dala

Stoje kano golubice

Slike naše drage dice


Vrime bez tebe

Tražim lipe uspomene

Po svojim žepima

Ćutim dodir tvoga tila

Još te svugdi ima

Bez tebe mi vrime kaplje

Sve se valja lino

Razvodnjeni su mi dani

Nima gušta vino

Kad sam s tobom vrime leti

Učas dojde zora

Nima vrime iste švere

S tobom i bez tebe


Tebi neko bit

Na gvanćeri meni si otkrila dušu

Sve friže njene moga san vidit

U njima užežene jubavi tvoje

Ča su već davno postale tuje

Vrime nije učinilo svoje

Susreti svaki nategnu rane

Projdu ka svitlo pa se izgube

U očima još in ista zvizda sija

A ja sam samo tija kupit vrime

Ča ga je bura nosila niz arbu

Držat te za ruku taknit ti usne

U drugome svitu tebi neko bit


Iskra iz pisme

Na krmi stojin bura me para

Ostavljam škoja ogoljene stine

Sol mi na obraz vlase inkolaje

Još uvik slatko na ustima ćutin

More se pini na mene jidno

Ne zna da meni teško je partit

Smrznute mi stoje prid očima slike

Ča tekle su ka riči iz vrča lipote

I mislin kad ću ponovo moći

Dok vani bura cvijetove mrtvi

Ogrijan zvukom tek skrojene pisme

Ćutit teplinu iskre užežene


Koliko malo mi za sreću treba

Na moje malo nebo stavljam tvoje zvijezde

U svakoj je priča, u svakoj je tajna

Možda ti i ne znaš koliko me vesele

Ali svaka mi je od njih na svoj način sjajna

A na mome nebu ima još mnogo

Mjesta za tvoje zvijezde sjajne

I zato nemoj prestati nikad

Djeliti sa mnom svoje slatke tajne

Jer jednog ću dana pozvati tebe

Da sjednemo zajedno ispod mog neba

Da ti pokažem u pričama tvojim

Koliko mi malo za sreću treba


Moja jubav sa škoja

Ćutim vonje njene kose čujem riči tepli glas

Sa procvalim brnistrama spomenem se uvik nas

Znam da sada njene misli zbile su se s mojima

Ako tila već ne mogu odvojena škojima

Kad me žeja k tebi zovne i mladost me potira

Kad uzavru sve godine ča bez tebe bija sam

Poletit ću na zvizdami priko mora i poja

Da zagrlim svoje zlato moju jubav sa škoja


Moje ruke na njenom nebu

Stavljam ruke na njeno nebo

Prelazim preko mnoštva zvijezda

Prstima svaku dodirujem nježno

Dok ona polako zaklapa oči

Tone u nešto što san nije

Osjećam kako sve u njoj vrije

Predamnom samo cesta u noći

A kiša želje toči i toči


Zvjezdana rosa

Rosa želja natapa mi snove

Noću tiho po meni sipi

U svakoj kapi po jedna je zvijezda

Sa neba misli od prošloga ljeta

Vlažno me jutro mokrog budi

Donosi vjetrove obala toplih

Htio bih opet tamo biti

Gdje mogu slatke sokove piti

Sve dok postoji i kapljica želje

Negdje duboko u bunaru neba

Biti ću je žedan, želit ću je piti

I noćima zvjezdanu rosu sniti


Ti i ja u Splitu

Subotnja večer u srcu mog Splita

Puna je pjaca nasmijanog svita

Čujem ti glas zove moje ime

Vidim ti lice ne minja ga vrime

Grliš me ljubiš vučeš za ruku

Vodiš prema šanku kroz gužvu i buku

Na tvoj znak konobar piće mi toči

Ne govorim ništa zaranjam ti u oči

Kao da smo sami na ovom svitu

Ti i ja zajedno u Splitu

Sve je stalo i gužva i buka

Slučajno mi ruku takne tvoja ruka

Kako je sladak pelin što pijemo

I kako se samo slatko smijemo

Ti i ja zajedno u Splitu

Ti i ja najsritniji na svitu

Procesija Za križen - mapa

Za križen

Za križen

Ovi dnevi

Zamukla su drevna zvona

Niti ure ne rebate

Umučeć se švere miču

I ferali vosak trate

Ne romoru crikav glave

Bez riči su prazi kalet

Muči cviće sa oltara

I pokora judska stara

Ove noći ove dneve

Isprid grebih Gospodina

Zvone samo škrabatuše

I molitve naše duše


Za križen

Noć promišljanja

Hodamo za tobom raspeti Kriste

U noći što sveto tijelo umrtvi

Poljima našim odzvanjaju psalmi

S davidovih izvora pokore poteklih

Uistinu grijeh je uvijek pred nama

Ponizne glave prignute stoje

Previru misli slabosti tijela

Grči se duša u pokajničkoj boli

Kalvarije nema na kraju puta

Za nas je ovo tek podsjetnik na nju

Noć promišljanja o muci zbog grijeha

Spletenih kroz vjekove u trnovu krunu


Za križen

Noć punog mjeseca

U noći punog mjeseca

Svijetle plameni jezici

Drvu križa na kojem je

Svijetlo svijetla raspeto

Teku kapljice voska

Niz obraze klize suze

Teče pjesma kroz mjesta

Kojima prolazi presveti

Bori se svijetlo sa mrakom

Ljudima pute kazuje

Sve dok sunce u istoku

Mlado jutrom ne uskrsne


Za križen

Putevi križa

Jedan za drugim križevi prolaze

Kroz odsjaj mjeseca sa kamenih putova

Od crkve do crkve od groba do groba

Noseći svaki raspetog Krista

Tužne zvuke majčina plača

Ispred ukrašenih božjih grobova

Sa koljena na koljeno iz godine u godinu

Tišina noći raznosi mjestima

Ispod crnih korotnih velova

Vise otkupljeni svi grijesi ljudski

Od Pilata do Pilata od Heroda do Heroda

Nakupljeni u dušama bijednog čovjeka


Za križen

Noć

“Ima jedna noć”

promukli glos sa podan gradel

miri slušadu

Joke ruke križ vazimju

Tul prikrije grihe naše;

“Spasitelj naš”

Treća štrofa “Kad se uputi”

Škrabatuše noć proporu

Kandiliri niza crikvu

“Pomiluj mene” iz svih garlih

Okolo crikve , niz Vela vrota

Pun je misec

Ima jedna noć


Poezija to go

Mlado sunce

Krvavo je sunce jutros nad Biokovom izašlo

Odraz presvete krvi sa križa Gospodnjeg

I sramote ljudske na očigled svijeta

Uzdiže se krvavo nad mojim Vrbanjom

Dok Isusa na križu Za križen nosimo


Poezija to go

Jutro

Ima jedno jutro

Rasvane kod Svetega Liberota

Puno ga se čekalo.

Varbonj je prid namin

Kalojemo se i čujemo škrabatuše

Kanpanelu gluha su zvona

Prid crikvon čeka svit, puno ih suzu ne more sakrit.

Sva su čela gore

Na kapušontu pod čemprišima, živi gore mortvi dole

Martvih duše ti sahrani di su tvoji odabrani.

Svi kantaduri

Don je veli, još smo u crikvi

Evo sam ti na Križ doša, muke vele jesam proša.

Ima jedno jutro


Za križen od kuće - Veronikin rubac

Za križen od kuće

Ove ću godine dragi Gospodine moliti od kuće.

Ostati ću doma, a ti ćeš lebdjeti nad mojim mjestom,

poljima i lozjima, u rukama križonoše,

zaogrnut velom i gledati kako uvale plaču.

Ove ću godine dragi Gospodine biti tako sam.

U toj noći kada smo uvijek skupa,

neću hodati za tobom, tvojim svjetlom i sjenom,

pjevati naglas, moliti u sebi

i slušati kako odzvanja kamen u utrobi tvrđave.

Ove ću godine dragi Gospodine biti malen.

Malen kao vršak onog trna koji ti je ranio glavu,

nanio bol, prolio krv i ponizio te kako bi meni pokazao

što su zapravo patnja i muka i što je trpljenje.

Ove ću godine dragi Gospodine biti ponizan.

Molit ću za križonošu i njegovu malu pratnju,

da se ne osjećaju usamljeno, da znaju da smo svi s njima,

za njima i u njima, u mislima i molitvama.

Ove ću godine dragi Gospodine naučiti što je muka.

U svakom žulju naših pokojnih, brizi majke, trudu oca,

tuzi prognanika, patnji branitelja,

u svakoj gruboj riječi i rani što tebe izmuči u muci.

Poezija to go

Moje svjetlo za Vukovar

 Poezija to go

Moje svjetlo za Vukovar

Moje svjetlo za Vukovar je pjesma

Nju mi nitko ne može ugasiti.

Moje svjetlo za Vukovar su riječi

Njih mi nitko ne može zaustaviti.

Moje svjetlo za Vukovar ste Vi

Vi koji čitate i vjerujete

Da pjesma može biti svjetlo


Poezija to go

Grad bez sna

Na ono što bi trebao biti grad pada mrak

Pokriva jezu i strah na dnu podruma

Grmljavina na koju smo navikli sve je tiša

Samo poneki bljesak osvijetli razbijeno okno

Izgubio se ritam strepnje i dinamika slušanja

Nestalo je signala s prijemnika i glasa izvjestitelja

Baterije su davno prazne, a žarulje ne svijetle

Nismo sigurni koji je danas dan

Toliko iščekivani mir sada unosi nemir

Odavno se koraci u ulici nisu mogli čuti

Toliko je mirno da postaje hladno

Više nismo gladni, ne mislimo na večeru

Iz daljine kao da dopire nešto nalik pjesmi

Daleko od pjesme, ali ne tako daleko od nas

Odvikli smo se od tišine pa osluškujemo

Čuju se krikovi neljudski i ljudski

Željeli bismo da ova noć prođe što prije

Da se probudimo iz ovog dugog sna

Mislimo na one koji su sada u krevetu

Djeca više ne plaču, a stariji suze liju

Izmjenjujemo poglede, ali bez riječi

Zar je sada nešto potrebno reći

Bljesak kroz okno osvjetli dolazak

Onih što bi trebali biti ljudi


Vukovar

Heroji ulice

Ulicom grada Vukovara zapaljene svijeće

U mraku kao mala djeca na pločniku

Svježih uspomena s okusom tuge

Ispruženih ruku mole za pažnju

Tisuće djece u toplim domovima

Pod svjetlom izobilja želja

Ne znaju za tugu sa pločnika

Niti prepoznaju okus njen

U studenoj noći topi se vosak

Nestaju mali heroji sa lica zemlje

Samo crne sjene ostaje trag

Imena njihova zapisana nisu

Iza zavjese njeno lice naborano

I prsti što krunicu prebiru

Pogled umoran gleda niz ulicu

Koja gubi snagu svijetla

Opet čuje onaj isti metalni glas

Što para uši kao geler niotkud

Opet ponavlja iste riječi

Da se ne zaboravi grad

Novi će dan sutra doći

Ostati će samo crne sjene

Na pločniku umrtvljene ulice

I grobovi voštanih figura

A iza zavjese njeno lice suzno

Gleda metlu što mete tragove

Djece heroja i svijetla

S ulice grada Vukovara


Poezija to go

Njihove sjene

Uvijek u oluji kroz bljesak munje

Kao da vidim njihove sjene

Duše za nas poklonjenih života

Cijena otkupljenja slobode njene

Premda su daleko da bi me čuli

Vičem kroz grom što nebo para

Znam koliko nama su dali

A ne znam kako reći im hvala


Poezija to go

Na Dunavu duša

Izguljeno sarce materino

Zakopano živo sa tri sina mloda

Raspuklo, rascvalo kad ih je poznalo

A duša njezina još posla ima

Svojega četvortega vajo da nojde sina

Jel mi još živ, di bi moga bit

Komu je on smeto ne more kapit

Deset se godišć duša sa Dunavon nodala

Dok jednega dona ni čorna vrića arivala

Poznala je duša četvortega svojega sina

Zakopala se i ostala

Slomjena, tužna, jedina

Vrime od Božića

Vrime od Božica

Božić u nama

Zvone zvona u tihoj noći

I radost dice što ulicom trče

Čuju se zvuci didove pisme

I miris kuhinje pokojne none

Njihove molitve molimo za stolom

Bog je večeras zajedno s nama

Možda više ništa nije kao prije

Ali Božić se u nama promijenio nije


Na Bodnji don

Bakalor se već navisi

U kopanji kisne tisto

Sve se redi parićoje

Vonjo spizon cilo misto

Otac veli bor je ubra

Dica broke parićala

Mat je s pomjon balotice

Iz škartoca odmotala

A Betlem je uvik isti

I figure i štalica

Ma je čut od naše none

Da je lišje nego lone


Božićni blues

Na Božićno jutro kroz prozor mog Splita

Gledam kako sunce miluje dan

Dok miruju more i njegovi brodi

Sritan san čovik, živim svoj san.

Fala ti Bože što sam Dalmatinac

Pa mi za sriću triba samo malo

Ča mi donesu tvoji dobri vitri

Na ovo moje obiteljsko žalo.

Iz duše sada ovu pismu pišem

Neka to bude moj skromni dar

Za dobre vitre životu mome

I ovaj topli Božićni žar


Božić u Splitu

Sveti je Jure pokriven lancunon

I vrh je Brača dobija kapu

Kozjak i Mosor od glave do pete

Obučeni u bili veštid od sniga

Sve okolo Splita u bilen kuluru

Ka da su tribine sa placa Ajduka

Po kaletan trču i vičedu dica

Vesele se snigu ča ga bura doni

A gradon se ćuti vonj od bakalara

I fritula friških iz kojih se dimi

Skupili se judi ispod stare ure

Svi se veselidu bilemu Božiću


Božićna čestitka

Ne sanjajte bijeli Božić

Nit čarobnih poklona pun borić

Neka mali Isus bude vaš san

Neka vam Božić bude svaki dan

 

Jučer danas sutra

Jučer danas sutra

Jučer danas sutra

Vlak za budućnost

Na balkanskom rendgenu samo je sjena hrvatske kičme

Kralješke raznose genetski indoktrinirani beskičmenjaci

Melju ih u medijskom žrvnju i prahom pune glave naroda

Smiču se izdanci četveroreda i grane osjećaja za svoje

Lome se ogledala povijesti na kojima su obrisi njihovi

Metu se kosti što ih zemlja povraća na očigled svijeta

Vriju prikrivene strasti iz bordela gospođice od tri pedlja

Okupljaju se mušterije s triperima zajedničkih genoma

Rastu novi plodovi sa bulevara generacija krivog srastanja

Grade se nova virtualna odlagališta izmišljenih zločina

U radnim akcijama nabacuju se grijesi na lice Hrvatske

Sirotanovići traže veće lopate za probijanje vlastitih normi

Na peronu povijesti narod se ukrcava u vlak za budućnost

Nema šina na obzoru pruge ni putokaza, a para već zviždi

Crvene marame mašu i karanfili odbora za ispraćaj u sjeni


Poezija to go

U sjeni mrtvih sjena

Slušam i gledam;
Preljevaju se korita licemjerja
S lijeve i desne strane
Natapaju polja neznanja naroda
Bitno postane nebitno
Nebitno bitno
Silna briga za tuđe
Bezdušnost za svoje
Prekrivena istina vapi
Istaknute laži viču
Povijest se ponavlja
Repete do povraćanja
Zaludu je sve
Ne vrijedi ništa
Stalno negdje putujemo
K nečim težimo
Za sve je drugi kriv
Pogotovo desno
Neznanje je napredak
Znanje nazadnost
Ljubav za svoje prezir
Mržnja svojeg hvala
Žao mi je jadnih ljudi
Zaslužili su život
Umoran sam od nabrajanja
Ima još mnogo toga
Slušam i gledam
Oko sebe
Tu
U sjeni mrtvih sjena

 


Poezija to go

Šume ukradene mladosti

U sjeni krošnja šuma spava mladost ukradena

Njezine snove prekriva lišće na lišću uvelo

U kori stabla urezane molitve anđelu čuvaru

Posljednji pozdravi majci i želje voljenoj dragoj

Na kamenu znamen križa i ime s godinom rođenja

Davno uvela ruža i buket poljskog cvijeća

Samo je naizgled tišina jer i vjetar u granama sluša

Zemlju što žalosno priča nedosanjane snove duša

A kad sunce odnese sjene i otare rosne suze

Vjetar će dignuti lišće odvest ga u druge šume

I tamo se pričaju priče nad humkom što krije snove

Ukradene mladosti rane skrite od povijesti nove


Poezija to go

Put od križa

U pete drugega gledadu

Pognutu glovu dole daržidu

Mučidu i potribu po sebi činidu

Po putu savura noge kida

Prašina žedna kupi kor

Izmučeno tilo ostavije slida

Napožono svako na svoj por

Osušila se justa ni suza teć ne more

Bože pogledaj nas i rec morel bit gore

Tila naša rike nosidu

I prezovne ih jame jidu

Zbondu puta kupidi rosu

Kad ‘kako’ zaklani zaspidu

Posijano po zemji mlodo naše sime

Duboko zakopono da nikad već ne nikne

Sve ča je ostalo ča se ni zakopalo

Do danas je somo pontilo i mučalo

Teški friži u očiman njima su ostali

I rane na duši ča su sve pasali


Poezija to go

U kloncu

Izbliđena napaćena

kroz godišća priparćena

Sitna mola nagrišpona

izranjena izfrižona

Provukuje se kroza klonac

kako zečić jedon moli

Stenje bidna izmorena

obroz non je vas u boli

A po bondah svega klonca

bisni pasi se stivojedu

Zubi su in sline puni

dok režidu i lajedu

A u kloncu sve je škuro

sunce nikud ni probilo

Gavranih je jato velo cilo

nebo pripokrilo

U takoven škuren kloncu

vanpiri su se raskotili

Karvi karvi svi bidu se

njezine napit itili

Al in smeta križić moli

na parsiman ča non visi

U ručici ča ga stiska

molo dite njon na sisi

Sakrije ga ona jadna

skuten svojin rakamonin

Pokrije i puk svoj moli

sa pensiron nestimonin

Gavrani non suknje kjuju

pasi bisni skute žeru

Pomalo se sva švojoje

pasovajuć kroz tu gveru

Vanpiri su tad apena

oči svoje izvoltali

Kad križi su se svega puka

ispod skutih ukozali


Poezija to go

Po slidu

Durnji zemja od kopitih

Vrije voda u koritih

Iz daleka oblak čorni

Sa konjima vilu goni

Priko poja širokega

I potoka dubokega

Pasi skviču sve po slidu

Išću kor čarnjenu blidu

Tiradu ih gospodori

I nezna se koje gori

Teško tilu ča ga snojde

Kad ga čorni oblak nojde

U škuro ga obavije

I pasiman ostavije

Nakraj poja klonac tisni

Skviču žešće pasi bisni

Sad si naša sad si naša

Stisnut ćete naša gaša

Svu ćemo te mi satart

Greba ti se neće znat


Poezija to go

Istina

Duboke jame kopali

istinu kako bi zakopali

U zemji čornon judi karvavih ruk

U utrobi glodnon

nagledali se čovičjih muk

Dubje kopali dubje

Grubo pensali grubje

Istinu dole utornuli

Dobro jamu zagornuli

Sa dušon svojon istinu inverugali

Kako bi se osigurali

Da istina nikad ne izojde

Do ušijuh drugih ne dojde

Da nebidu drugi znali

Da su dušu za veruge baratali

Ma je duša u zemji infrulala

I istinu molala da vonka izojde

Oči i uši nojde

A tila bez duše veruge nove kuju

Bizere navukuju

U foje se uvukuju

I truju truju truju druge

Kuju kuju kuju veruge

Uvodnik

Prošlo je više od četvrt stoljeća otkad imamo našu državu Hrvatsku. Ako se malo izdignemo iz dnevnopolitičkih previranja, ona ipak ide polako naprijed – možda ne onako kako bi mi htjeli, ali se kreće, i to nas treba veseliti. Međutim, ukoliko zavirimo u spomenuta dnevnopolitička previranja čiji se intenzitet vremenom sve više pojačava, stječe se dojam da smo u nekim stvarima otprilike pola stoljeća otišli unatrag. Najviše smo u tom vremenu ostali i zaostali mentalno, zarobljeni u vlastitim zabludama i uvjerenjima naših starih kadrova koji su nam postali novi vođe, kreatori javnog mišljenja, te odgajatelji novih generacija.

Upravo oni koji najviše zagovaraju zaborav povijesti i propagiraju okretanje budućnosti, svakim nas danom sve više vode unatrag u povijest.

Nažalost, stvaranjem države Hrvatske nije započeo proces lustracije, tj. rasvjetljavanja povijesne istine i razlučivanja istine od laži, već se nastavilo u istom tonu, pa smo sada tamo gdje smo i bili. I nije problem što ljudi ne znaju istinu, već je problem što znaju puno neistine, kako se danas popularno naziva laž.

Ljudi su zbunjeni i izgubljeni u savršenoj javno političkoj igri potpomognutoj medijima u kojoj se svakodnevno proizvode afere, spletke, podjele, stvara loše ozračje i osjećaj bezizlaznosti, što iscrpljuje i državu i narod.

Tko je lijevo, a tko desno i što je to lijevo, a što desno, više nitko i ne zna, a to je očito i cilj.

I zato sam odlučio volonterski pomoći u rasvjetljavanju i razumijevanju naše stvarnosti objavljivanjem serijala članaka kojima bi se jednostavnim ljudskim jezikom pokušale demistificirati neke tabu teme i pitanja oko kojih se u nas lome koplja i dijele ljudi, te stvara negativna i nezdrava energija u društvu.

Ti članci bi u cjelini činili svojevrstan Priručnik za život u Hrvatskoj, koji bi ljudima dao poticaj da razluče i shvate tko je tko i što je što u ovoj zemlji.

Svi bismo mi trebali znati i moći stvoriti vlastito mišljenje zasnovano na znanju i istini, a ne na neznanju i laži, jer bez istine nema ni ljubavi, ni sreće, ni života, ni budućnosti. Laž može biti temelj samo nemoralu, licemjerju i dvostrukim kriterijima, a od njih ništa dobra.

Priručnik bi trebao pomoći sagledati niz tematskih pitanja čiji bi odgovori stvorili jasnu sliku onog što se događalo nekad i što se događa danas u Hrvatskoj, te možda razbiti veliki misterij: tko je stvaran problem ovoga društva – ustaše ili komunisti.

A neka od tih pitanja su:

Tko su hrvatski političari, hrvatski novinari, vodeći javni djelatnici, njihovi roditelji i praroditelji?

Kakvu su ulogu u kreiranju javnog mišljenja imali hrvatski mas-mediji?

Koliko su ljudi kod nas ubili ustaše i njihovi svjetski mentori, a koliko komunisti i njihovi svjetski mentori?

U čemu je razlika između njihovih zločina?

Kolika snaga treba za prekriti zločin bleiburške tragedije, tj. Hrvatskoga križnog puta s tisućama žrtava, različitim generacijama kroz pola stoljeća?

Gdje su danas ljudi koji su bili plaćeni za prikrivanje zločina i što rade te tko ih plaća?

Zašto se naša dijaspora stalno u medijima prikazuje u negativnom kontekstu?

Zašto demokratska vlast opstruira referendum, najuzvišeniji oblik demokracije?

Odgovori na ova i neka druga pitanja omogućili bi nam da konačno razriješimo sukobljavanja s vlastitom poviješću i da se odgovorno, bez ostavljanja otvorenih pitanja ispod tepiha, okrenemo budućnosti, ne ostavljajući našoj djeci razloge za nove sukobe i svakodnevna politička prepucavanja.

A na prvom mjestu, već u idućem članku postavio bih temu “Jugoslavija” i pitanje našeg odnosa prema toj bivšoj državi koja nam je toliko zla nanijela, a o kojoj se sve više u medijima govori isključivo u pozitivnom svjetlu, sjetno i nostalgično, čime se omogućuje novo krivo srastanje mladih generacija, naše djece. To je jedno od ključnih pitanja i goruća tema, jer ako to nismo u stanju razriješiti sami sa sobom, ako to preskočimo, onda nismo ljudi. Onda i ne zaslužujemo bolje.

Premda je Hrvatska lijepa zemlja, a Hrvati sposobni i vrijedni ljudi, hrvatska država nije poželjna destinacija za život vlastitome narodu, što potvrđuje kontinuirano iseljavanje i zabrinjavajući pad broja stanovnika, pogotovo mladih i radno sposobnih. Višestoljetno nepostojanje države i bivanje pod tuđinskim vlastima te tek nedavno rođenje institucija svoje vlasti, neupitno Hrvatsku definira kao dijete-državu koja tek raste i sazrijeva. Roditelji znaju da se čovjek najviše formira upravo u dječjoj fazi, pa ako čovjek kao dijete ode u krivom smjeru, teško ga je kasnije ispraviti kao odraslu osobu. Tako je i s državom.

Svi mi na neki način sudjelujemo u usmjeravanju svoje zemlje i u stvaranju onog što se zove kvaliteta života i to ne samo ona ekonomska, već sveopća.

Bez kruha se ne može živjeti, ali ipak ne živi čovjek samo o kruhu. Ako se među ljudima stvara negativna energija kroz razne teme koje zatrovane ideologijom dijele ljude, onda čak i kada bi bili bogati ne bi baš mogli uživati u takvom životu u kojem se konstantno svađamo i ne trpimo.

Zato ne smijemo nikako dozvoliti da se naša djeca zadržavaju i troše u nekim povijesnim iskrivljenim tezama koje će im se nametati stalno kroz medije kao nekakva nužnost određivanja. Prevelika je ostavština tih neriješenih tema i previše je neodgovorenih pitanja, što nas čini nesretnima, a imamo sve preduvjete za biti sretni.

Da bi mogli pravilno odgajati djecu moramo i sami znati što je pravilno. Moramo imati znanje. Znati istinu. Što znamo o sebi, o svom narodu, o svojoj zemlji, o njenim političarima? Što su nas učili i što nas danas uče?

Priručnik bi trebao dakle dati odgovor na mnoge teme i pitanja koja su trebala biti davno odgovorena i razriješena, a koja nam se pletu pod nogama i postaju podloga za političku igru bez granica, zbog koje se ne bavimo tehnologijom, dakle onim što bi nas trebalo vući naprijed, već ideologijom, odnosno onim što nas vuče nazad.

I to je smisao ovog Priručnika: jednostavnim jezikom razbiti određene mitove, objasniti neke događaje i reći istinu, kako bi se stvorila platforma za zdrave i pozitivne međuljudske odnose, za bolji život.

To možemo napraviti sami, zajedno.

I zato se, dragi čitatelji, veselim druženju i suradnji s vama te očekujem od vas sugestije u postavljanju pitanja i tema, a sve s ciljem ljudskog iskoraka od nečeg što smo davno trebali prijeći i krenuti naprijed.

Očekujem vašu pomoć u kreiranju priručnika za život u Hrvatskoj, jer život u Hrvatskoj nije lak – a kako može i biti kada smo preskočili preko toliko toga.

Ne spominjite Jugoslaviju uzalud

U ovom hrvatskom vremeplovu kojim se često vraćamo unatrag, ono što posebno zabrinjava jest kontinuirano i uporno javno-političko medijsko uzgajanje lošeg odnosa prema Hrvatskoj, a simpatija prema Jugoslaviji. Tolika je želja prisutna da se na bilo koji način naruši svaka dobra i pozitivna slika o Hrvatskoj, a da se prikazuje ona loša i negativna, dok se u isto vrijeme na sve moguće načine sakriva sve ono loše i negativno iz vremena Jugoslavije, a ističe isključivo ono dobro i pozitivno.

To je film kojeg smo već gledali, kroz više generacija.

Već viđeno, reklo bi se, ponavljanje povijesti i to vrlo opasno.

Zato sam odlučio posvetiti prvo poglavlje Priručnika za život u Hrvatskoj upravo našem odnosu prema Jugoslaviji, jer ako to nismo u stanju riješiti, onda nam je sve drugo zaludu.

Počet ću od sebe.

Meni je u Jugoslaviji bilo dobro. Bilo mi je odlično. Mogao bih naći milijun razloga za to. Dovoljan bi bio onaj jedan, a taj je da sam bio mlad. Ali zbog milijun i jednog razloga NIKAD neću reći lijepu riječ o njoj. NIKAD. Pogotovo zbog onog JEDNOG; zbog poštovanja prema mrtvima koji su stradali pod njenim simbolima u više navrata: nekad davno pred očima naših djedova od Bleiburga do Bitole, pa za vrijeme njenog trajanja pred očima naših očeva od Golog otoka do Lepoglave i nedavno pred našim vlastitim očima ovdje u Hrvatskoj, od Vukovara do Dubrovnika.

Treba li nešto više?!

Kada bih prešao preko toga, bio bih i sam mrtav.

Mrtav u duši.

Otkuda izvire ta čovjekova želja da stane u red za vlastitu eutanaziju duše?

Otkuda snaga za preskakanjem tolikih tragedija zbog susreta s vlastitom povijesnom zadovoljštinom?

Da je na moju Hrvatsku pala samo JEDNA granata sa simbolom Jugoslavije, trebalo bi mi biti dovoljno da se toj Jugoslaviji zahvalim na svemu, zauvijek. A nažalost palo ih je mnogo više od jedne.

Razarač Split upisao se u povijest čovječanstva kao jedini brod koji je razarao grad čije je ime nosio.

Pod simbolima Jugoslavije napadao je moj Split. Grad u kojem sam rođen.

Jugoslavenska Narodna Armija razarala je moju zemlju i ubijala narod. Moj narod.

I zato bi svakog normalnog čovjeka obilježja i simboli Jugoslavije trebali vrijeđati. Jer su nečovječni.

Ne traži se od čovjeka da izbriše vlastitu memoriju, već da se prilikom javnog uživanja u sjećanju na Jugoslaviju sjeti onih kojima je ona uskratila život i koji danas nemaju sjećanja. Samo to se traži.

Zar je to tako puno?

Uostalom, pa nije Jugoslavija sijala smrt samo u Hrvatskoj i nanosila rane samo hrvatskom narodu.

Imam mnogo poznanika, suradnika i prijatelja na prostoru bivše Jugoslavije i vjerujem da svi oni dijele moje mišljenje. Jednostavno zato jer su ljudi.

Zanimljivo je da upravo uživatelji sjećanja tog “lijepog vremena” ne bi mogli ni zamisiti da netko uživa u sjećanju na neko drugo vrijeme prije toga. Kao što ih iritira i prekomjerno uživanje u ovom današnjem vremenu koje je došlo. Jer to očito nisu njihova vremena. To nije Jugoslavija.

Sve je to jedno veliko neljudsko licemjerje i egoizam.

Ali i dvostruki kriteriji, jedan od jasnih oblika nepravde.

Ako mi ne brinemo za druge, jer je nama bilo dobro, onda bismo trebali dozvoliti da ni naši političari ne brinu za nas, jer je njima dobro. Ne bismo ih trebali kritizirati.

Ako se mi okrećemo budućnosti i zaboravljamo povijest, trebali bismo i njima dozvoliti da se okrenu budućnosti i da zaborave povijest u kojoj netko od nas nije primio plaću prošla tri ili četiri mjeseca.

Bismo li trebali? Ili ipak ne?

Ustanovimo u našem društvu napokon jednake kriterije za sve, kao temelj za pravednije življenje.

Poštujmo druge. Uvažavajmo tuđe osjećaje.

Ali sve i svačije, a ne samo neke i nečije.

Započnimo s tom praksom što prije. Počnimo od sebe.

A koliko nam je u Jugoslaviji stvarno bilo dobro, kome je sve bilo dobro, te zašto neki i danas žale za tim dobrom napisat ću u jednom posebnom članku. Neće biti zaludu.