Miki Bratanić u maniri pravog francuskog novovjekog prosvjetitelja nizom svojih feljtona poučava zajednicu koja mu je i kojoj je dostupan. U suvremeno doba koje sve više ignorira pisanu riječ, u kojem je kultura pisane riječi svojstvena generaciji dinosaurusa, Miki je pronašao ključnu formu/formulu za dopranje do širih društvenih slojeva. To je forma feljtona koju autor vrlo vješto koristi u promicanju općih vrijednosti za koje procjenjuje da ih hrvatska javnost loše ili pak površno percipira. U izrazu je blag i blizak većini čitatelja elektroničkih medija, dok je u odabiru tema izuzetno aktualan, ne propuštajući lirično-stručno komentirati sve što izaziva javnu pozornost. Upravo u ovoj sintagmi i leži čar Bratanićevih feljtona, jer su oni u isto vrijeme i poučni i stilski dotjerani, gotovo poetski, a opet iznimno korektni. I nije tu Bratanić samo onaj koji kroz vlastite riječi poučava, on čitatelja tjera da misli, da pogleda stvarnost oko sebe, da se zapita o stvarima koje je nekada poimao kao dogmatske. Profesionalni novinari prenose vijesti, no ljudi poput Mikija Bratanića šire ideje. Iako je sklon kritici društva, Miki to čini na konstruktivan način, nudeći cjelovita rješenja, upučujući pri tome na paradoks koji potencijalno može nastupiti ignoriranjem određenih tema.

Prosječni hrvatski čitatelj danas glavninu koncentracije dok čita tekst putem elektroničkih medija ima kulminiranu u kartici teksta. To je obrazac kojega se i Miki drži. Međutim, često je unutar tako skromnog rečeničnog korpusa teško tako sažeto i jasno koncipirati osnovne misli. U ovom korpusu tekstova/feljtona, jasno je kako je autoru to i te kako pošlo za rukom te on gotovo kao da stvara neki novi novinarski stil. Lišen je pseudointelektualnih naklapanja, ali je kroz svoje tekstove društveno aktivan/aktualan. Moramo biti svjesni i trenutka u kojem Bratanić stvara, a to je povijesni trenutak u kojem su okosnica društvene i poslovne elite pitomci Šuvarove reforme. Svjestan upravo te stvarnosti, Bratanić se direktno obraća njima/nama u nizu jasnih poruka o društvenim devijacijama koje se još mogu sanirati.

Opširne znanstvene analize velikom broju prosječnih Hrvata danas su ili teže dostupne ili što je još gore, nisu zaniljive. Te nove koncepte, stare vrijednosti i ideje za bolju budućnost Bratanić je vješto sumirao u svom pogledu na hrvatski trenutak. Upravo ovakvi feljtoni jednom će poslužiti za neka buduća povijesna istraživanja, kada danas bude jučer i kada će se istraživati duh obična čovjeka, van elitnih sustava koji se znao izboriti da se njegove misli malo dalje čuju…..

Doc.dr.sc. Vlatka Vukelić

Autor u knjizi (zbirci svojih objavljenih priloga na portalu Narod.hr) preuzima primjere iz prošlosti, kao mitska mjesta hrvatske povijesti, s nakanom da napiše priručnik za sadašnjost te pridonese rješavanju problema koji opterećuju sadašnjost. Odabirom osjetljivih tema iz prošlosti dviju država, Jugoslavije i Hrvatske, uspio je u svojoj nakani: ukazati na smjernice kako iz povijesnih iskustava popraviti hrvatsku stvarnost, učiniti ju jasnijom, jer smo se za nju krvavo borili. Dajući određene savjete za budućnost, pokušava objasniti uzroke tih povijesnih događaja kako bi pridonio njihovu rasvjetljavanju, što je veliko opterećenje svakodnevnice a osobito političkog aspekta. Autor u knjizi osjetljivim povijesnim temama pristupa iz osobnog kuta, ali mu vlastite opservacije nisu smetnja zauzimanju realnog stava prema događajima koji su obilježili zadnjih 80-ak godina hrvatske povijesti. Većina poglavlja počinje upečatljivim povijesnim primjerom, koje tumači osobnim tumačenjem toga događaja, ali na kraju uvijek završava mirnim tonom, što daje dojam nepristranog pristupa odabranim temama: “Jer budućnost nije ništa drugo nego povijest, ponovljena ili poboljšana. Budućnost je ono što smo napravili danas s iskustvom od jučer.” U teškim temama iz prošlosti traži moguća rješenja naše sadašnjice koja je poviješću preopterećena. Pristup temama je iz osobnog iskustva, što ne umanjuje analizu jer ne pristupa “navijački”, apriorno… Takav pristup karakterizira cijeli rukopis,
čitanje i razumijevanje čini lakšim, uvjerljivijim, a autora pristupačnijim i intrigantnijim. Jednostavnim, lepršavim stilom tekst čini prohodnim čemu zasigurno doprinosi njegov neosporni književni talent. Autor je svjestan da je većina naših sadašnjih problema upravo iz recentne povijesti, a implicitna pouka knjige je da kada raščistimo s avetima prošlosti, budućnost će nam biti lakša. Jer ako život nastavimo s neriješenim povijesnim pitanjima, on će dalje biti opterećen, obilježen podjelama i sukobima, što će olakšati manipulacije i/ili indokrinacije, kako nekada, tako i danas. “Samo ako budućnost postane jača od prošlosti, pokrene se sadašnjost” (E. Fischer). Vjerujem da je i završni citat, kojeg navodim u ovom osvrtu, velikana književnosti moguće bila misao vodilja autora Priručnika: “Postoji samo ona točka u kojoj se sastaju prošlo i buduće. U toj točki cijeli je naš život” (L. N. Tolstoj).

Prof. Dr. Sc. Zlatko Miliša,
Voditelj Centra za interdisciplinarna istraživanja / Šef katedre za pedagogiju / Filozofski fakultet Osijek / Sveučilište J.J.Strossmayera u Osijeku

Pisati kolumne u zemlji izokrenutih vrijednosti

„Ružno je lijepo, a lijepo je ružno / Lebdimo kroz maglu i uzdušje kužno“, graktale su vještice-proročice s početka Shakespeareova Macbetha. Proročanska snaga njihovih riječi nije se zadržala samo u okviru jedne od glasovitijih Bardovih tragedija, nego je uvelike prerasla i u amblem naše suvremenosti. Vrijednosti izokrenutih naglavce, kužno uzdušje zastranjenja i zabluda našega vremena, skriveno u magli narcizma i nihilizma, ne truje samo ono lijepo u estetici, nego zamračuje i druge dvije kategorije antičkih vrlina još iz pretplatonskih vremena, a to su – uz „lijepo“ – „dobro“ i „istinito“. U današnjoj Republici Hrvatskoj, državi neovisnoj već trideset godina čije stanovništvo nominalno pretežito baštini kršćanski sustav vrijednosti, svakidašnji ekstrakt maglenog i kužnog zraka Shakespeareovih suđenica redovito upijamo s novinskih stranica i svjetlećih ekrana, pounutrujući njihovo sivilo.

U takvome medijskom kontekstu, nema mjesta za kolumne poput onih Mikija Bratanića; u takvome kolopletu vijesti i komentara prevladava negativan, ciničan i pesimističan pogled na hrvatsku prošlost, sadašnjost i budućnost. Dok Bratanić afirmira vrijednosti na kojima se hrvatsko društvo temelji – državotvornu svijest s ciljem što izvire iz ideala nacionalne neovisnosti kao preduvjeta individualne slobode – hrvatski medijski kompleks izvrće ideale za koje su naraštaji umirali, instrumentalizirajući nacionalne i braniteljske vrijednosti za samomrzeću, protuhrvatsku propagandu. Ljubav prema vlastitomu prikazuje se kao mržnja prema drugome, a istinske pogreške i tragedije kao simbolički teret kojega se Hrvatska nikada neće moći osloboditi i zbog čega je – otprilike kao Macbeth i ini tragični junaci – jednostavno predodređena za propast.

Za suvremeni je medijski diskurs priča o nacionalnom oslobođenju – odnosno, Domovinski rat okončan 1995. godine – izraz hrvatske mržnje prema drugima. Porobljavanje Hrvatske, eksploatacija njezinih resursa i istrebljivanje njezina stanovništva – to jest, komunistička revolucija iz 1945. godine – za hrvatske je srednjostrujaške medije trijumf ljubavi i čovječnosti. Ružno je lijepo, a lijepo je ružno. Da hrvatski medijski svemir kojim slučajem odražava vrijednosne konstelacije tridesetogodišnje države stvorene u ratu s dominantno katoličkim stanovništvom, kolumne poput Bratanićevih u njima ne bi bile rijetko viđena iznimka, nego pravilo. Ovako, one se nalaze na rubovima hrvatskoga medijskog prostora, koji je – svim financijskim i kadrovskim nedostacima unatoč – u digitalnom informacijskome polju još uvijek jedini nositelj hrvatskoga suverenističkoga nacionalnog kontinuiteta.

Bez kompleksa i predrasuda – a zapravo pukih krivotvorina politizirane jugoslavenske pseudohistoriografije – Bratanić pitko i čitko raščlanjuje neuralgične točke hrvatske povijesti i politike, ne mareći za paradoks po kojemu branitelji vrijednosti tridesetogodišnje Republike – dakako, u interpretaciji onih kojima je vrijednosni normativ ukotvljen u svibnju 1945. godine – bivaju stjerani u sferu tobožnjega ekstremizma, dok bi u kontekstu suvremene Hrvatske, premda takvi dominiraju i arbitriraju u najtiražnijim medijima, ekstremistima trebalo smatrati upravo navedene tražitelje i promotore „crvene niti“ kontinuiteta s komunističkom Jugoslavijom. „Unutarnji neprijatelji, pojam kojim su nas desetljećima plašili“, kako ispravno primjećuje Bratanić, „zapravo su oni sami“.

Osim što se bavi gotovo sizifovskim poslom ispravljanja pogrešno postavljenih narativa o hrvatskoj povijesti, Bratanić demistificira i uzroke takva stanja u hrvatskoj sadašnjosti. Nisu nam, naime – kako glasi još jedna od medijskih krivotvorina novinske srednje struje – problem neki drugi, nego, kako piše Bratanić: „Hrvati i Hrvatska, preciznije rečeno hrvatska politička elita, koja još uvijek nije u svojim glavama uspostavila suverenost na cijelom teritoriju mozga“. Dok mozak jednih, nerijetko nositelja moći, još uvijek u većoj ili manjoj mjeri pripada Partiji, mozak onih drugih, koji imaju pretenzije preuzeti moć, nerijetko još uvijek nije spoznao sve implikacije državne neovisnosti. Takvo stanje već desetljećima traje zbog fenomena koji Bratanić lucidno oslikava kao „industriju sluga“; autentičan hrvatski proizvod, s pečatom izvornosti i izvrsnosti, a koji onemogućuje „industrijsku revoluciju“ kreiranja političke i intelektualne elite koja će opći interes nacionalnog samoodlučivanja postaviti kao svoj vrhovni cilj.

Opterećen dvjema vrstama političkih figura: natprosječnom količinom industrijski, kao na tekućoj vrpci proizvedenih više ili manje slatkorječivih sluga – od kakvih se sastoji aktualna hrvatska politička nomenklatura kao dostojan nasljednik one komunističke – te rijetkim, gotovo somnambulnim vizionarima poput Starčevića ili Tuđmana, hrvatska politika i društvo još uvijek čekaju, ako ne „industrijsku revoluciju“ koju Bratanić priziva, a ono barem evoluciju koja neće ovisiti o jednome proroku, nego o širemu nacionalnom konsenzusu i svijesti o zajedničkome dobru. Onima koji će jednom činiti tu kritičnu masu Bratanićevo štivo nedvojbeno će biti koristan „priručnik“. A dotada? Lebdimo kroz maglu i uzdušje kužno.

Mag. litt. comp.  Matija Štahan

Čitajući s posebnom pažnjom priručnički sadržaj hvarskog autora sa splitskom adresom Mikija Bratanića namijenjen za život u Hrvatskoj i razmišljajući potom o poslanim porukama od naslova do zaključaka pojedinačnih tekstova, inače objavljivanih u Narodu.hr, morate ostati i sami zadivljeni i iznenađeni kako je uopće moguće takvo ljudsko i posebno razmišljanje zaobići u hrvatskoj političkoj, znanstvenoj i inoj svakodnevnici. Pogotovo što dolazi s obrazovne, društvene, prostorne, radne i životne razine tako suprotne od provedbene političke, a po racionalnom i identitetskom poimanju hrvatske stvarnosti toliko potrebne generacijama koje dolaze.

Naslovima nam već definirani poučci u slijedu: Uvodnik, Ne spominjite Jugoslaviju uzalud, Vukovarske sjene, Krivo srastanje, Nostalgičarski iluzionizam, Jasenovac-zločin nakon zločina, Dijaspora-hrvatsko ružno pače, Zašto je potrebno sjećanje, Kako ljudski vagati i Kako istrijebiti narod, a da se to ne zove genocid, jasno ukazuju na sadržajno usmjeravanje autorskih misli i spoznaja. Vrijednosne su kategorije vezane za hrvatsko društvo i hrvatski identitet usmjerene izravno na ključne probleme hrvatske političke zbilje, povijesno potvrđenu hrvatsku šutnju, mirnodopske uzmake, prihvaćanje vječne krivnje za sve u prošlosti, jednostavne zaborave, trajne odlaske i slične sadržajne već u hrvatskoj svakodnevnici ustaljene forme.

Ukazujući na potrebu razumijevanja života u Hrvatskoj, u svakom se zasebnom tekstu autor uzdiže iznad ustaljenih pristupa i usporednim tumačenjima nastoji pokazati složenost pritisaka na Hrvatsku, kako bi razumijevanje i onima bez posebnih identitetskih emocija bilo jednostavnije i prihvatljivije. Posebna je važnost zahvaćena širina anacionalnog i zapravo protu hrvatskog djelovanja kao povijesne konstante iz oba smjera: unutrašnjeg i vanjskog te poimanje značenja hrvatskog nacionalnog i lokalnog hvarskog demografskog nestanka za hrvatsku budućnost.

Najnovija zbivanja na hrvatskoj političkoj sceni vezana za stradavanja u Hrvatskoj i Hrvata općenito, najbolja su potvrda autorskih promišljanja u Priručniku i njegovih utvrđenih zakonitosti kako se u Hrvatskoj zapravo s prolaskom vremena ništa ozbiljnije nije niti promijenilo. Korištenjem istih obrazaca pripisivanja krivnje i javnih pritisaka na hrvatsku državu i populaciju kao i u vremenima hrvatske neslobode, jasno se potvrđuju autorove opservacije, uočene zakonitosti i priručničke životne mudrosti. I trebaju ih svi pročitati, razmisliti o njima i time postati bogatiji za spoznaje oko kojih su možda bili u dilemi.

Iskreni, razumni i ljudski pogled na hrvatsku prošlu i suvremenu zbilju moguće je nakon čitanja shvatiti kao idealističku želju za promjenama, povezivanjem ukupne hrvatske populacije rasute poput sjemena diljem Zemlje, usvajanjem identitetskih vrijednosti i potrebnim postupanjem u interesu mladih koje dolaze i izvjesne budućnosti hrvatskog društva i prostora. Sadržajno je Priručnik poput pjesme koja ostavlja tragove u mislima, emocijama i željama, poput vrijednosti koja nam nedostaje i zamisli koju želimo.

Dr. sc. Stjepan Šterc

Knjiga koja je pred nama nastala je na temelju višegodišnjih autorovih refleksija u formi feljtona u kojima Bratanić kritički propitkuje suvremena zbivanja i kretanja u Republici Hrvatskoj u odnosu na njihove proturječnosti, tendencije, pripadajući kontekst i kauzalni aspekt.

Za Bratanića je ključno pitanje u kojem smjeru vode događaji i procesi, odnosno koliko oni hrvatsko društvo i državu vuku naprijed ili nazad. On polazi od elementarne potrebe razlučivanja istine od laži, detektiranja kako se laž manifestira i u kojim oblicima, s kojim reperkusijama i, naposljetku, kako laž postaje mit, uporan, uvjerljiv, iako je riječ o varljivu i nerealnu konstruktu. No problem postaje još složeniji i dugoročniji, jer laž posljedično „može biti temelj nemoralu, licemjerju i dvostrukim kriterijima“, kako ističe autor.

Iako Bratanićev narativ nema znanstvenih pretenzija, neprestano ga otvara kroz pitanja. Štoviše, polazi od toga da je čitatelju najbolje prezentirati informaciju i time ostaje interpretativno otvoren u smislu daljnjega produbljivanja, problematiziranja i argumentiranog raspravljanja. Na tim i takvim promišljanjima u ovoj knjizi odnos prema prošlosti izbija u prvi plan; zapravo autor jasno artikulira svoj cilj pisanjem ovog priručnika „da konačno razriješimo sukobljavanja s vlastitom poviješću i da se odgovorno bez ostavljanja otvorenih pitanja ispod tepiha okrenemo budućnosti ne ostavljajući našoj djeci razloge za nove sukobe i svakodnevna politička prepucavanja“. Za autora je od presudne važnosti pitanje istine, to je oslonac protiv svake pomutnje i dvosmislenosti. Dakle, polazi se od povijesnoga nasljeđa s obzirom na njegovo značenje, a s druge pak strane na vremenski odmak i njegove implikacije u suvremenosti, pogotovo kroz ustaško-partizanske teme od kojih je Hrvatska već nadasve umorna. A sljedeće godine navršava se 80 godina od završetka Drugog svjetskog rata. Ističe manipulacije s brojem žrtava Jasenovca, ali, da se razumijemo, za autora to je mjesto velike tragedije i mnogih ustaških zločina, jer onome kome je tamo ubijeno dijete ili roditelj, ubijen je cijeli svijet. No manipulacije s brojem jasenovačkih žrtava narasle su na više od milijun ubijenih prikazujući Hrvate kao genocidan narod. To je imalo dalekosežne posljedice za hrvatski narod, na njegovu nacionalnu perspektivu i međunarodnu percepciju.

Bratanić polazi od toga da bi Hrvatska trebala imati jednak odnos prema svim žrtvama, napominjući da se kultura naroda ogleda upravo u odnosu prema mrtvima. U tom kontekstu govori o žrtvama Bleiburga i Križnoga puta, Gologa otoka, poratnim stratištima (dugo prešućivanim i zataškavanim), zatim o žrtvama Škabrnje, Vukovara i dr. Naravno, ovakve su teme osjetljive i teške za svaku povijesnu rekonstrukciju, jer se suočavamo s patnjom i stradanjima ljudi, njihovom dehumanizacijom. Uostalom, još uvijek su svježe rane ubijenih zarobljenika iz vukovarske bolnice, nestalih osoba, silovanih žena, stradale djece u razorenom Vukovaru 1991. godine tijekom velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku. Uz to brojni zločini nisu sankcionirani.

Ovaj Priručnik ujedno upućuje na zablude i uvjerenja prenesena iz bivše jugoslavenske države (i to s tendencijama umanjivanja njezina totalitarnog karaktera i prešućivanja počinjenih masovnih zločina). Zapravo autorov pogled na komunističko nasljeđe na tragu je Rezolucije parlamentarne skupštine Vijeća Europe br. 1096 (1996.), koja naglašava kako nasljeđem bivših komunističkih totalitarnih režima nije lako baratati s obzirom na masovno kršenje ljudskih prava, a što je između ostaloga prema Rezoluciji 1481 O potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima (2006.) uključivalo „pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, (…) prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog terora, kršenje slobode savjesti, slobode misli i izražavanja, slobode medija te također nedostatak političkog pluralizma“. Rezolucija ujedno naglašava kako pad totalitarnih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima popraćen međunarodnom istragom zločina koje su ti režimi počinili, a što je posljedično rezultiralo niskom svijesti javnosti o zločinima koje su počinili totalitarni komunistički režimi.

Kultura sjećanja trebala bi čuvati uspomenu (naravno, iz perspektive učiteljice života, odnosno trebali bismo učiti temeljem lekcija iz prošlosti). U posljednje vrijeme često se govori se o zaboravu povijesti (nepotrebnom vraćanju u prošlost), a Bratanić je još određeniji navodeći da okrećemo glavu od prošlosti koje kao da se bojimo. No intencija Rezolucije Europskoga parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu (2009.) polazi upravo od potrebe „istine i sjećanja“. Štoviše, bez toga sjećanja povijest se pretvara u amorfnu masu koja gubi svojstva poučljivosti prema sadašnjim i budućim naraštajima, ostavlja ih bez potrebitoga znanja i svijesti o posljedicama i obilježjima totalitarnih režima.

Podnaslov Stepinac – svetac spaljenoga srca (čije je srce UDB-a doslovno uništila) reflektira puno dublji odnos komunističkih vlasti prema kardinalu Stepincu, koji nije bio ni jednokratan ni jednoobrazan, štoviše, on je sustavan, sinkroniziran, kontinuiran i nemilosrdan po pitanju uništavanja Nadbiskupova života i to sa svim raspoloživim instrumentima sile i moći totalitarnoga aparata. Obilježavaju ga okrutni postupci i činjenica prikrivanja počinjenih nedjela prema Stepincu, uz sustavnu propagandu (ocrnjivanja, sramoćenja, difamiranja, vulgariziranja, izrugivanja nadbiskupa Stepinca) do suspektnih radnji na uštrb povijesne istine. A pod vidom takvih okolnosti nadbiskup Stepinac poručuje: „Samo ne klonuti duhom. Ja se neprestano molim, za milost konačne ustrajnosti.“

Međutim, ti raznovrsni pritisci, vrijeđanje, progoni, izolacija i zatvorski režim za Stepinca kontinuirano traju od uhićenja 18. rujna 1946. do njegove smrti 10. veljače 1960. Odnosno 1864 dana zatvora u Lepoglavi i 2990 dana prisilnoga zatočeništva u rodnom Krašiću. I naposljetku, Stepinac u svojoj oporuci u svibnju 1957. jasno poručuje: „Svima, koji su meni zlo načinili, opraštam iz sveg srca.“ A četiri godine ranije pojašnjava odnos prema svojim progoniteljima: „Njima je vodič i lozinka mržnja. Nama mora biti ljubav koja ostaje i preko groba, kad nema više mjesta vjeri ni ufanju, jer ćemo biti u posjedu Onoga koga sad vjerom i ufanjem tražimo.“

Knjiga dotiče brojne teme iz suvremene hrvatske zbilje; primjerice odnos prema mladoj hrvatskoj državi, proizvodnju neprijatelja, društvene podjele, iseljavanje, sluganski mentalitet, migrante, medijski rat između laži i istine, obrasce sklonosti-pristranosti-selektivnosti po ideološkom ključu, kontaminaciju mentalnim sklopom iz bivše države, kategorije „mi” i „oni, rastakanje nacionalnog identiteta i dr. Međutim, u knjizi se aktualizira i sijanje straha i usko ga povezuje s odlikama totalitarnih režima. Ne zaboravimo da je svojedobno Splićanin Bogdan Radica opisao strah iz komunističkog razdoblja kao ono što ubija u čovjeku snagu duha, ljudsko dostojanstvo i osjećaj unutrašnje samostalnosti.

Isto tako znakovito je tretiranje hrvatskog grba, koji se u svome višestoljetnom trajanju (kroz različita povijesna razdoblja) pojavljuje s naizmjenično korištenim prvim bijelim ili crvenim poljem. Primjerice, u Innsbrucku 1495., na pečatu Cetinske povelje iz 1527., u Trojednoj Kraljevini Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji, u međuratnoj Kraljevini SHS, odnosno Jugoslaviji, u razdoblju NDH, zatim Socijalističkoj Republici Hrvatskoj te današnjoj Republici Hrvatskoj. Zapravo, čemu znanstveni dosezi i dostupna literatura (po kojoj je očita distinkcija između ustaškoga grba naspram ostalih povijesnih razdoblja), ako je to pitanje podložno proizvoljnosti ili pristranosti tumačenja?! Odnosno, zašto se grb s početnim bijelim poljem svodi i ograničava samo na razdoblje NDH, a istodobno negira njegov širi povijesni kontekst, što nedvojbeno pridonosi stvaranju identitetske dezorijentiranosti u Republici Hrvatskoj.

Anatomija hrvatskog srama (kao dimenzija neprolazne hrvatske krivnje) pokazuje ciklička ponavljanja, kako u bivšoj Jugoslaviji, tako i u Republici Hrvatskoj. Međutim, još sedamdesetih godina 20. stoljeća Vlado Gotovac takve pojavnosti problematizira pod vidom osuđenosti na bespomoćnost hrvatskoga naroda s obzirom na „lovce i konstruktore političkih pogrešaka i nacionalnih mana“. I to, neovisno o tome ističe Gotovac, je li „stvarni ili izmišljeni slučaj političkog prijestupa“ on se „pojavljuje kao reprezentativan događaj za situaciju u Hrvatskoj“. Iz toga proizlazi pitanje je li se nacionalna povijest 20. stoljeća pretvorila u zonu manipulacija za limitiranje hrvatske sadašnjosti. I koliko takvo zarobljavanje prošlošću postaje akutni problem s obzirom na daljnje perspektive društva, institucija i hrvatske države kao cjeline.

I zaključno, ne morate se složiti sa svim pojedinostima u knjizi Mikija Bratanića, no ona uvelike svojim opažanjima i interpretacijama potiče na razmišljanje, donosi pluralizam tema i pristupa, razvija polemičnost, ujedno pokazuje javnu angažiranost (i ne pristaje na konformizam). Bratanić je neumoran u zauzetosti za boljitak hrvatskoga društva i traganju za istinom. Stalno upućuje potrebu za dijalogom ističući potrebu konstruktivnoga kritiziranje u cilju poboljšanja, a ne u cilju blaćenja i vrijeđanja. Time aktualizira potrebu jasnoga iznošenja mišljenja i stavova i bez suzdržanosti (bez straha) pokušava pronaći odgovore na izazove suvremenih zbivanja i suptilnih nasrtaja na hrvatski nacionalni identitet. Nedvojbeno odiše optimizmom, iako svjestan težine hrvatske povijesti na ovim prostorima s obzirom na brojne ratove, okupacije, pretenzije na hrvatski teritorij, stradanja, apsolutizme, hegemonizme, unitarizme, diktature, totalitarizme, jugoslavenizme, ideološke natruhe, masovna iseljavanja Hrvata, tj. svega onoga što je u prošlosti prethodilo i dovelo do današnje Republike Hrvatske (i to uz velike žrtve).

I na koncu, Bratanić nas izravno upućuje na projekciju o nama samima, koju ocrtava na sljedeći način: „Mi Hrvati imamo mnogo toga čime se možemo dičiti i ponositi, samo to trebamo početi cijeniti. Moramo napokon odbaciti sve one povijesne kolektivne krivnje i sram koji nam se uporno nameće, a zaogrnuti se vjerom u sebe, ljubavlju prema svojemu, poštovanju prema tuđemu i isticanjem dobrog.

Moramo učiti o nama, o našim običajima, tradiciji, baštini, kako bismo razumjeli sve ono vrijedno što posjedujemo, te na osnovu tih nacionalnih vrijednosti stvarati pozitivnu prepoznatljivost u očima svijeta“.

Naravno, taj je duh najočitije sublimiran u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, i to kroz njezino domoljublje, zajedništvo, borbenost i uspjeh. I, konačno, trebalo biti samo po sebi razumljivo da ovaj Priručnik pokazuje kako je dobronamjerna i otvorena kritika (ponekad i žestoka) čin ljubavi prema domovini, prema njezinoj budućnosti koja se događa u našoj sadašnjosti.

prof. dr. sc. Mladenko Domazet